Isi Liebler

Egzodus Otta Premingera, dramatizirani prikaz izraelskog slučaja, za vrijeme prvih godina njegovog postojanja, generirao je zadivljujuću potporu židovskoj državi. Nasuprot Egzodusu, ako je vjerovati kritičarima, najnoviji film Stevena Spielberga, Munich efikasno potkopava izraelsko moralno opravdanje za uporabu oštrih mjera u obrani svog naroda ud ubojica. Kao i Preminger i Spielberg je Židov. U stvari, njegova produkcija Schindlerove Liste i ostalih djela koja su uslijedila - kao što je stvaranje Shoah Visual History Foundation, donijeli su mu divljenje Židova diljem svijeta.

Ipak, ovaj ponosni Židov producirao je film o teroristima s muenchenskih Olimpijskih igara, koji se temelji na knjizi diskreditiranog autora, koji je oklevetao Mossad. Štoviše, Spielberg je za scenarista odabrao Tonyja Kushnera, ljutog protivnika Izraela - također Židova.

Kushner never bothese nikad nije ni trudio prikriti svoj antiizraelski stav. On je u više navrata ponovio svoje mišnjenje da je Izrael rođen u grijehu, a išao je i tako daleko da je ustvrdio da je njegovo stravanje bila greška i povijesna i moralna katastrofa. Kushner također podupire skupine, koje pokušavaju uvesti bojkot Izraela.

Što je Spielberg očekivao, kad je Kushneru, čovjeku toliko neprijateljski nastrojenom prema židovskoj državi, prepustio pisanje scenarija? Kako je moguće biti dobar Židov i promovirati film, koji gradi negativan stav prema izraelskom pravu na samoobranu implicirajući moralnu ekvivalenciju između Mossadovih agenata i terorista-ubojica?

U određenom kontekstu, Spieberga se nema za što kriviti. Njegov je stav samo proizvod sveopćeg zaokreta, koji je započeo s Oslom, kad je izraelska vlada prestala pozivati na pravičnost izraelskog slučaja i usredotočila se na uvjeravanje Izraelaca i Židova da je Yasser Arafat autentični mirovni partner. Neki su izraelski vođe čak instrurali aktiviste u DIjaspori da prestanu opravdavati izraelske akcije, jer je u ireverzibilnom mirovnom procesu takva aktivnost kontraproduktivna. Kao posljedica toga, strast uložena u promoviranje našeg slučaja isčezla je. Priljev laži i kleveta od strane onih, koji nas pokušavaju uništiti ostao je bez odgovora. Revizionisti su promovirali laž da je Izrael doista rođen u grijehu i iskrivili uzroke višestrukih agresija na Izrael. Širenje ovakvih laži bez odgovra imalo je utjecaj na globalno javno mnijenje i izraelski je image transformiran od slabije strane ka agresoru i okupatoru.

Da stvar bude još i gora, određeni elementi izraelske ljevice inicirali su židovsku verziju flagelanata u medijima i na sveučilištima. Ovakvi samuništavajući stavovi, koji su dugo obitavali na rubovima društva, počeli su uniti op-ed kolumne Haaretza, medija, koji je zaštitini znak izraelske inteligencije, i čije se englesko izdanje pojavilo posljednjih godina.

Unutar samog Izraela, ova je postcionistička propaganda imala marginalni utjecaj, budući da su samim svojim životom na frontu prema terorizmu, Izraelci vidjeli i osjećali što se, zapravo, događa, a to je, opet, utjecalo na njihov pogled na svijet. Međutim kada se englesko izdaje ovih mazohističkih članaka počelo širiti internetom, utjecaj je bio negativan - posebno onaj na Židove, koji su živjeli u društvima gdje je primjena dvostrukih kriterija i demonizacije Izraela, od strane lokalnih medija, već bila započela.

U ovom su razdoblju Židovi kao Kushner, koji su bili na marginama svoje zajednice, našli način da soje neprijatelstvo prema Izraelu promoviraju kao alternativni pristup navedenoj problematici. Čak je i izraelsko pravo na postojanje postalo subjekt debate. U praksi, židovski je anticionizam postao validan u mainstream instucijama i većina židovskih vođa odabrala je zabijanje glave u pijesak, umjesto da se suoči s neugodnim konfrontacijama, koje su imale uslijediti.

Uzmimo, na primjer Limmud of England, vrlo uspješan program židovske edukacije za odrasle, na kojem, svake godine, sudjeluje više od 2 tisuće ljudi. Na nedavnoj konferenciji, održanoj u Nottinghamu, vdoslovno je svako polje židovske civilizacije bilo pokriveno. Cijeli je spektar židovskih stajališta bio pokriven, uključujući i prave antiizraelske defamacije u stilu blood libels. Nažalost, ortodoksni je rabinat institucionalizirao bojkot, zato jer na Limmudu sudjeluju i neortodoksni rabini.

Limmud nema nikakvih problema pružiti platformu profesorici s Queen Mary Collegea, Jacqueline Rose, čija knjiga The Question of Zion nosi poruku da je Izrael kolonijalni implant i de facto kriminalna država. Na jednom od prethodnih Limmuda, gost je bio i Robert Fisk, koji je svojedobno otpušten iz The Timesa, baš radi svog neprofesionalnog izveštavanja s Bliskog istoka - zna se na čiju štetu.

Na Limmudu je održana i prezentacija Just Wars (Pravedni ratovi), u kojoj su sudjelovali Židovi i britanski imami na kojoj su imami diskutirali o tome da li je Intifada, zapravo i obvezni rat. Sudelovao je i Gideon Levy, plodni propalestinski novinar iz Haaretza.

Nepotrebno je reći da će oni, koji su izloženi toj antiizraelskoj propagandi postati i neprijatelji Izraela. Međutim, ovdje se radi o osnovnom principu - naime i pluralistička židovska edukacijska konferencija, čiji je deklarirani cilj obogaćivanje i jačanje židovskog identiteta mora imati crtu, ispod koje ne bi trebala ići.

Zar nema baš nikakvih granica? Prolazi li baš sve? Da li je preduvjet slobode izražavanja za židovsku organizaciju osigurati platformu za one, koji delegitimiziraju Izrael? Da li bi pogledi, koji stavljaju u pitanje pravo židovske države na postojanje trebali biti prihvaćeni kao legitimni alternativni židovski stav?

Da li bi i antisemiti trebali biti tolerirani? Kvalificiraju li se i kahanisti za Limmud? I zašto bi u društvu, koje je već prezasićeno neprijateljstvom prema židovskoj državi, respektabilna židovska platforma morala osigurati mjesto i defamatorima Izraela? Na ova pitanja Isija Leiblera, Limmud nikad nije dogovorio.

Tolerancija Limmuda prema anticionističkim širiteljima mržnje je samo najscvežiji primjer trenda, koji se širi židovskim zajednicama širom svijeta. Takva klima je, prije samo nekoliko godina, bila nezamisliva. Da li je, onda, ikakvo iznenađenje da Spielberg, liberalni Židov, nije imao problema dati osobi poput Is Kushnera, da mu piše scenarij za najnoviji film?

Živimo u kompleksnom razdoblju. Izrael ostaje glavna baza židovskog identiteta većini Židova. Ako su pak, iz legitimne kritike, koje Izrael može i mora primati, židovske organizacije spremne pripustiti i tolerirati debate, koje izraelski legitimitet dovode u pitanje, onda upravo trasiramo put za svoj vlastiti moralni poraz. Židovi iz DIjaspore jednostavno neće preživjeti, ako im nedostaje kralježnica. Kao Židovi, ne smijemo se dati apsorborati od nestanka morala kao kategorije, asociranog s postmodernizmom, koji zamagljuje distinkciju dobra od zla.

Link na članak (JPost)
Alan Dershowitz o filmu
Hannah Brown

Oznake: Židovstvo