What you don't see with your eyes, don't invent with your mouth



Što se dogodilo s arabijskim Židovima?


0 komentara

Ovdje mi je želja ukazati na kontekst događanja u Medini nakon Muhamedovog dolaska; casus belli uvijek se lako nadje ili izmisli.

Medina je stoljećima prije Muhamedovog dolaska bila naseljena židovskim plemenima koja su se bavila zemljoradnjom. Ime Medina (al-Madina) je arabiziran aramejski naziv za okrug, distrikt (tradicionalni islamski izvori ime izvode iz Madinat al-Nabi = prorokov grad, što moderna znanost odbacuje). Židovi su tada na području oaze činili vecinu i bili podijeljeni u 3 plemena – Banu (= pleme) l-Nadir, Banu Qurayza i Banu Qajnuqa. Medina je također bila naseljena s dvije konfederacije (poganskih) arapskih plemena Banu Aws i Banu Kharzay, koji su se u Medinu doselili negdje tijekom 5. stoljeća, a došli su iz južne Arabije. U procesu borbe za prevlast ujedinjeni su, s jedne strane, bili Nadir i Qurayza s Awsom (2 židovska i 1 arapsko pleme), a s druge strane Qaynyqa i Kharzaj (1 židovsko i jedno arapsko pleme).

Iscrpljeni u borbama za prevlast, arapska su plemena pozvala Muhameda da dođe u Medinu (u to vrijeme, nakon nevolja u Meki traži novo prebivalište) i pokuša pomiriti zaraćene strane. Njegova je funkcija trebala biti slična kao ona u hakama (= neutralni arbitar u međuplemenskim sukobima). Kada je Muhamed došao u Medinu.

Na drugom sastanku plemena i Muhameda u Aqabi 622., nekolicina stanovnika Medine prihvatili su islam i prisegli na vjernost Muhamedu (onome koji je trebao biti neutralni arbitar u sukobu). I muslimanski izvori ovdje navode kako je spremnost Medinaca da prihvate islam došla iz njihovih bliskih kontakata sa Židovima (npr. po Ibn Hishamu, Sira, vol. 1 str. 468 ili str. 197 u engleskom prijevodu).

Židovi nisu imali udjela u pozivanju Muhameda da dođe u Medinu, niti su bili prisutni na pregovorima u Aqabi. Savez sklopljen izmedju plemena i Muhameda izbrisao je sve prethodne saveze, a po pustinjsim zakonima, oni nezaštićeni savezom nemaju nikakvog prava. Znaci, bilo je pitanje vremena (i povoda) kada će se židovska plemena trebati iseliti. O tome Ibn Hisham kaže slijedeće: dok je jedan pripadnik arapskih plemena iz Medina, u ime ostalih, prisezao na vjernost Muhamedu, jedan od njih prekida:
O Apostle of Allah, there are bonds between us and those men which we are about to sever. Could it be that after we done so, when Allah will made you triumphant, that you would return to your own people and forsake us.
Po Siri, Muhamed se osmjehnuo i odgovorio:
Nay, blood is blood, and unavenged blood is unavenged blood. I belong to you and you to me.
(Ibn Hisham, al-Sira al-Nabawyya, vol. 2 ; Kairo, 1955, str. 442; engleski prijevod, str. 203).

Kada je Muhamed došao u Medinu u rujnu iste godine, tamo je naišao na oporbu arapskh i židovskih plemena (ovdje je zanimljivo da nije postojao neki organizirani front, a židovska se plemena nikad nisu zajedno uključila u savez radi otpora protiv Muhameda). Muhamed je patio i od financijskih teškoća pa je u svjetlu jednog i drugog objavio dokument u kojem je pokazao izuzetnu političku lukavost. Dokument je remek djelo chiaro – scuro tehnike. U njemu, on je uključio i židovska plemena unutar medinske zajednice s određenim pravima i obvezama, ali ukoliko Židovi ne djeluju u zloj namjeri. Definicija zle namjere ostavljena je Muhamedu na volju.

Ostatak je poznat: borba za prevlast u Medini završena je pobjedom Muhameda nad neistomišljenicima, kako nad Židovima (koji nikada u Medini nisu nastupali protiv Muhameda kao jedinstveni savez), tako i nad arapskim stanovnicima – nemuslimanima.

Po Norman Stillman: Jews of Arab Lands.

Oznake: , ,


Mit o Al Aksi


0 komentara


When Mohammad established Islam, he introduced a minimum of innovations. He employed the hallowed personages, historic legends and sacred sites of Judaism and Christianity, and even paganism, by Islamizing them. Thus, according to Islam, Abraham was the first Moslem and Jesus and St. John (the sons of Miriam, sister of Moses and Aaron) were prophets and guardians of the second heaven. Many Biblical legends ("asatir al-awwalin"), which were familiar to the pagan Arabs before the dawn of Islam, underwent an Islamic conversion, and the Koran as well as the Hadith (the Islamic oral tradition), are replete with them.

Islamization was practiced on places as well as persons: Mecca and the holy stone - al-Ka'bah - were holy sites of the pre-Islamic pagan Arabs. The Umayyad Mosque in Damascus and the Great Mosque of Istanbul were erected on the sites of Christian-Byzantine churches - two of the better known examples of how Islam treats sanctuaries of other faiths.

Jerusalem, too, underwent the process of Islamization: at first Muhammad attempted to convince the Jews near Medina to join his young community, and, by way of persuasion, established the direction of prayer (kiblah) to be to the north, towards Jerusalem, in keeping with Jewish practice; but after he failed in this attempt he turned against the Jews, killed many of them, and directed the kiblah southward, towards Mecca.

Muhammad's abandonment of Jerusalem explains the fact that this city is not mentioned even once in the Koran. After Palestine was occupied by the Moslems, its capital was Ramlah, 30 miles to the west of Jerusalem, signifying that Jerusalem meant nothing to them.

Islam rediscovered Jerusalem 50 years after Mohammad's death. In 682 CE, 'Abd Allah ibn al-Zubayr rebelled against the Islamic rulers in Damascus, conquered Mecca and prevented pilgrims from reaching Mecca for the Hajj. 'Abd al-Malik, the Umayyad Calif, needed an alternative site for the pilgrimage and settled on Jerusalem which was then under his control. In order to justify this choice, a verse from the Koran was chosen (17,1 = sura 17, verse 1) which states (trans. by Majid Fakhri):

"Glory to Him who caused His servant to travel by night from the Sacred Mosque to the Farthest Mosque, whose precincts We have blessed, in order to show him some of Our Signs, He is indeed the All-Hearing, the All-Seeing."

The meaning ascribed to this verse (see the commentary in al-Jallalayn) is that "the furthest mosque" (al-masgid al-aqsa) is in Jerusalem and that Mohammad was conveyed there one night (although at that time the journey took three days by camel), on the back of al-Buraq, a magical horse with the head of a woman, wings of an eagle, the tail of a peacock, and hoofs reaching to the horizon. He tethered the horse to the Western Wall of the Temple Mount and from there ascended to the seventh heaven together with the angel Gabriel. On his way he met the prophets of other religions who are the guardians of heaven: Adam, Jesus, St. John, Joseph, Idris (= Seth?), Aaron, Moses and Abraham who accompanied him on his way to Allah and who accepted him as their master. Thus Islam tries to gain legitimacy over other, older religions, by creating a scene in which the former prophets agree to Mohammad's mastery, thus making him Khatam al-Anbiya' ("the Seal of the Prophets").

Not surprisingly, this miraculous account contradicts a number of the tenets of Islam: How can a living man of flesh and blood ascend to heaven? How can a mythical creature carry a mortal to a real destination? Questions such as these have caused orthodox Moslem thinkers to conclude that the nocturnal journey was a dream of Mohammad's. The journey and the ascent serves Islam to "go one better" than the Bible: Moses "only" went up to Mt. Sinai, in the middle of nowhere, and drew close to heaven, whereas Mohammad went all the way up to Allah, and from Jerusalem itself.

What are the difficulties with the belief that the al-Aqsa mosque described in Islamic tradition is located in Jerusalem? For one, the people of Mecca, who knew Muhammad well, did not believe this story. Only Abu Bakr, (later the first Calif), believed him and thus was called al-Siddiq ("the believer"). The second difficulty is that Islamic tradition tells us that al-Aqsa mosque is near Mecca on the Arabian peninsula. This was unequivocally stated in "Kitab al-Maghazi" (Oxford UP, 1966, vol. 3, pp. 958-9), a book by the Moslem historian and geographer al-Waqidi. According to al-Waqidi, there were two "masjeds" (places of prayer) in al-Gi'ranah, a village between Mecca and Ta'if, one was "the closer mosque" (al-masjid al-adana) and the other was "the further mosque" (al-masjid al-aqsa), and Muhammad would pray there when he went out of town. This description by al-Waqidi which is supported by a chain of authorities (isnad), was not "convenient" for the Islamic propaganda of the 7th century.

In order to establish a basis for the awareness of the "holiness" of Jerusalem in Islam, the Califs of the Ummayad dynasty invented many "traditions" upholding the value of Jerusalem (known as "fadha'il bayt al-Maqdis"), which would justify pilgrimage to Jerusalem for the faithful Moslems. Thus was al-Masjid al-Aqsa "transported" to Jerusalem. It should be noted that Saladin also adopted the myth of al-Aqsa and those "traditions" in order to recruit and inflame the Moslem warriors against the Crusaders in the 12th century.

Another aim of the Islamization of Jerusalem was to undermine the legitimacy of the older religions, Judaism and Christianity, which consider Jerusalem to be a holy city. Islam is presented as the only legitimate religion, destined to replace the other two, because they had changed and distorted the Word of God, each in its turn. (ghyyarou wa-baddalou. On the alleged forgeries of the Holy Scriptures, made by Jews and Christians, see the third chapter of: M. J. Kister, "haddithu 'an bani isra'il wa-la haraja", IOS 2 (1972), pp. 215-239. Kister quotes dozens of Islamic sources).

Though Judaism and Christianity can exist side by side in Jerusalem, Islam regards both of them as betrayals of Allah and his teachings, and has always done, and will continue to do, all in its power to expel both of them from this city. It is interesting to note that this expulsion is retroactive: The Islamic broadcasters of the Palestinian radio stations consistently make it a point to claim that the Jews never had a temple on the Temple Mount and certainly not two temples. (Where, then, according to them, did Jesus preach?)

Arafat, himself a secular person (ask the Hamas!), is doing today exactly what the Califs of the Umayyad dynasty did 1300 years ago: he is marshaling the holiness of Jerusalem to serve his political ends. He must not give control of Jerusalem over to the Jews since according to Islam they are impure and the wrath of Allah is upon them (al-maghdhoub 'alayhim; Koran 1,7, see al-Jalalayn and other commentaries; note that verse numbers may differ slightly in the various editions of the Koran). The Jews are the sons of monkeys and pigs (5,60). (For the idea that Jews are related to pigs and monkeys see, for example, Musnad al-Imam Ahmad ibn Hanbal, (Beirut 1969) vol. 3, p. 241. See also pages 348, 395, 397, 421, and vol. 6, p. 135.) The Jews are those who distorted the holy writings which were revealed to them (2,73; 3,72) and denied God's signs (3,63). Since they violated the covenant with their God (4,154), He cursed them (5,16) and they are forever the inheritors of hell (3,112). So how can Arafat abandon Jerusalem to the Jews?

The Palestinian media these days are full of messages of Jihad, calling to broaden the national-political war between Israel and the Palestinians into a religious-Islamic war between the Jews and the Moslems. READ THEIR LIPS: for them Christianity is no better than Judaism, since both "forfeited" their right to rule over Jerusalem. Only Islam - Din al-Haqq ("the Religion of Truth") has this right, and forever. (shay'I, the mufti of Jerusalem, in Friday's khutbah 4 weeks ago, "Sawt falastin", the PA official radio).

Since the holiness of Jerusalem to Islam has always been, and still is no more than a politically motivated holiness, Arafat would be putting his political head on the block should he give it up. Must Judaism and Christianity defer to myths related in Islamic texts or envisioned in Mohammad's dreams, long after Jerusalem was established as the ancient, true center of these two religions which preceded Islam? Should UN forces be sent to the Middle East just because Arafat decided to recycle the political problems of the Umayyads 1250 years after the curtain came down on their role in history?

Dr. Mordechai Kedar, is a Lecturer in the Department. of Arabic Studies at Bar-Ilan University

Mordechai Kedar

Oznake:


Da li svaka religija ima pravo na svoja sveta mjesta?


0 komentara

U Izraelu nema. Naime, Židovi ne mogu na Josipov grob u blizini Shechema / Šhema / Nablusa, koji je opljačkan i zapaljen; nad grobovima patrijarha nalazi se mošeja i pristup istima nije jednostavan... a Brdo Hrama posebna je problematika. Na ruševinama Hrama sagrađena je Omarova mošeja pa al Aksa, zatim niz drugih objekata, a u zadnje vrijeme se gradi i kompleks podzemnih mošeja, koje su ništa drugo nego arheološka devastacija ostatka ostataka Hramova (osim Zapadnog zida, hrvatskim čitateljima poznatijem kao Zid plača).

Ali, kad se Izrael usudio otvoriti arheološki tunel, koji vodi uzdužno Zapadnom zidu, cijeli se svijet digao na noge, usporedno s arapskom pobunom protiv otvaraja tog tunela, gdje je Izrael optužen za podrivanje temelja al Akse.

Najnovija epizoda trakavice pod naslovom Spriječimo Židovima pristup na njihovo najsvetije mjesto u srcu Izraela, Islamski pokret sa sjedištem u Galileji optužio je Izrael za arheološka iskapanja i otvaranje sinagoge na Brdu Hrama jer - Židovima waqf brani da se na Brdu Hrama mole!!!

Iz Jerusalem Posta:
The Israel Antiquities Authority denied on Tuesday accusations that archeological excavations were currently underway below the Temple Mount and that a synagogue had opened at the site.

Israel Antiquities Authority Jerusalem District Archaeologist Yuval Baruch said that all of the gates to the Temple Mount compound had been blocked by massive construction in historical times.

"The only gates open today are the official ones - they are open to Muslim worshippers and visitors - and they are under the control of security officials and Waqf representatives," Baruch stated.

Sheikh Ra'ad Salah, leader of the Islamic Movement's northern faction, had said at a press conference earlier Tuesday that al-Aksa Mosque was in danger, and declared that if archeological excavations in the vicinity of the Western Wall tunnels were to continue, Israel "would find itself at war with the entire Muslim world."

He said that Israel was building a synagogue and a large model of the Second Temple at the excavation site, which is 97 meters away from the Dome of the Rock.

At the press conference, Salah screened a video that supposedly showed Jews praying at the illicit synagogue.


Oznake: ,


Brdo Hrama kao muslimanski Mirror Image


0 komentara


Subhana allathina asra bi-‘abdihi laylatan
Subhana allathina asra bi-‘abdihi laylatan min al-masjidi al-harami ila al-masjidi al-aqsa

Glory to He who took His servant by night from the Sacred Mosque to the furthest mosque

Slava onome, tko je svog slugu noću uzeo od Svetog masdžida mošeje do najudaljenijeg masdžida).

(Qur'an, 17:1) o Muhamedovom Noćnom putovanju u isra' (raj).


  • U Kuranu, Izrael se naziva najbližom zemljom (adna al-ard);

  • U vrijeme zapisivanja ovog ajeta (kok 621) Izrael je van Muhamedove domene i u njemu ne postoji ni jedna mošeja;

  • Najraniji muslimanski zapisi o Jeruzalemu (npr. oni kalifa Umara iz 638.) nigdje ne identificiraju brdo Hrama s najudaljenijom mošejom (al-masjidi al-aqsa) iz Kurana

  • Kuranski zapisi iz Umarove mošeje (240 m dug friz), ne spominju ni onaj 17:1 (Noćno putovanje) implicirajući da, barem do 692. godine, ideja o Jeruzalemu kao o mjestu odakle se dogodilo Muhamedovo uzdizanje u raj, ne postoji... prvi zapisi, koji povezuju 7:11 s Jeruzalemom, datiraju se u 11. stoljeće;

  • Muhamed ibn al-Hanafiya (638-700), bliski Muhamedov rodjak navodno je, o ideji, rekao:

...these damned Syrians (Umajadi) pretend that God put His foot on the Rock in Jerusalem, though [only] one person ever put his foot on the rock, namely Abraham.


Umajadi, 715. godine, grade mošeju, koju nazivaju najudaljenijim masdžidom / mošejom (al-masjid al-aqsa).

Irački povjesničar, Abdul Aziz Duri, ovaj potez proglačava politickim potezom Umajada:
The construction of the Dome of the Rock and al-Aqsa mosque, the rituals instituted by the Umayyads on the Temple Mount and the dissemination of Islamic-oriented Traditions regarding the sanctity of the site, all point to the political motives which underlay the glorification of Jerusalem among the Muslims.

Dolaskom iračkih Abbasida na vlast, Jeruzalem gubi na važnosti... čak se i kupola na Umajadovoj mošeji urušava 1016. godine, propadaju gradski zidovi; S. D. Goitein (za one koji ne znaju; poznati židovski medievalist; uglavnom se bavi Sredozemljem), primjećuje da, u svom zemljopisnom rječniku, al-Yaqut spominje npr. Basru 170 puta, Damask 100, a Jeruzalem samo jednom i to u prolazu. Svo je to vrijeme Jeruzalem provincijski gradić u arapskoj domeni.

Jeruzalem na važnosti, za muslimane, dobiva za vrijeme Križarskih ratova. Za vrijeme Prvog (kada Jeruzalem osvajaju križari), reakcija muslimana je prilično mlaka... nigdje nema ni spomena o nekom religijskom gubitku i poniženju. To se pocinje mijenjati oko 1150. godine, kada muslimani pokušavaju ponovno osvojiti grad, a u skolopu svoje propagande za jihad (provjeriti datume nastanka nekih hadita o Jeruzalemu kao važnom muslimanskom centru ). U 1160-tima pošinje cvasti literatura o važnosti islama. Kada Salah ad-Din (Saladin; inače mu je Rambam bio osobni liječnik) osvaja Jeruzalem (1187.), svom križarskom oponentu objašnjava kako je, za islam, Jeruzalem važan kao i za kršćanstvo, ako ne i važniji. Za vrijeme Saladinovih nasljednika, grad se islamizira, a u to vrijeme se javlja i ideja da je baš Brdo Hrama mjesto odakle je Muhamed, za vrijeme svog Noćnog putovanja otišao u raj (mi‘raj; ovo mi je lingvisticki zanimljivo)... naravno, ništa čudno, s obzirom da sada al-masjidi al-aqsa zaista i postoji na Brdu Hrama.

Međutim, ubrzo važnost Jeruzalema opet opada (ponovno je čvsto u muslimanskim rukama; Ayyubidi). Donald P. Little (McGill University):
The simple fact soon emerged that al-Quds was not essential to the security of an empire based in Egypt or Syria. Accordingly, in times of political or military crisis, the city proved to be expendable. In particular, in 1219, when the Europeans attacked Egypt in the Fifth Crusade, a grandson of Saladin named al-Mu‘azzam decided to raze the walls around Jerusalem, fearing that were the Franks to take the city with walls, they will kill all whom they find there and will have the fate of Damascus and lands of Islam in their hands. Pulling down Jerusalem's fortifications had the effect of prompting a mass exodus from the city and its steep decline.

Also at this time, the Muslim ruler of Egypt and Syria (ovdje se nalazi Jeruzalem), al-Kamil (another of Saladin's grandsons and the brother of al-Mu‘azzam), offered to trade Jerusalem to the Europeans if only the latter would leave Egypt, but he had no takers. Ten years later, in 1229, just such a deal was reached when al-Kamil did cede Jerusalem to Emperor Friedrich II; in return, the German leader promised military aid to al-Kamil against al-Mu‘azzam, now a rival king. Al-Kamil insisted that the Temple Mount remain in Muslim hands and "all the practices of Islam" continued to be exercised there, a condition Friedrich complied with. Referring to his deal with Frederick, al-Kamil wrote in a remarkably revealing description of Jerusalem, "I conceded to the Franks only ruined churches and houses." In other words, the city that had been heroically regained by Saladin in 1187 was voluntarily traded away by his grandson just forty-two years later.

Zanimljiv je i savjet jednog kasnijeg Ayyubida svoj nasljedniku:
If the Crusaders threaten you in Cairo, and they demand from you the coast of Syria and Jerusalem, give these places to them without delay on condition they have no foothold in Egypt.


Profesor islamske povijesti, Emmanuel Sivan primjećuje:
...that Christian knights traveled from distant lands to make Jerusalem their capital made the city more valuable in Muslim eyes too. It was a city strongly coveted by the enemies of the faith, and thus became, in a sort of mirror-image syndrome, dear to Muslim hearts. And so fractured opinions coalesced into a powerful sensibility; political exigency caused Muslims ever after to see Jerusalem as the third most holy city of Islam (thalith al-masajid).


Da se vratimo na početak, odnosno na samog Muhameda i njegovu orijentaciju kible: Nakon što, 622. godine, Muhamed iz rodne Meke bježi u Medinu (s velikim postotkom židovskog stanovništva), Muhamed usvaja neke judaizmu bliske elemente: post sličan Yom Kippuru, mjesto molitve slično sinagogi, dozvolu oko jedenja košer hrane, kao i dozvolu ze vjenčanje sa Židovkama. Kao najvažniju promjenu običaj okretanja u molitvi iz predislamskih vremena (prema kabi u Meki), okreće prema Jeruzalemu (preciznije prema Siriji kako se navodi u Kuranu - iz drugih se mjesta vidi da je to, zapravo, Jeruzalem). Međutim, nakon sto Zidovi odbijaju njegove misionarske pokusaje, kibla se okreće prema Meki (634.):
The Fools among the people will say: "What has turned them [the Muslims] from the qibla to which they were always used?" We appointed the qibla that to which you was used, only to test those who followed the Messenger [Muhammad] from those who would turn on their heels [on Islam]. Now shall we turn you to a qibla that shall please you. Then turn your face in the direction of the Sacred Mosque [in Mecca].Wherever you are, turn your faces in that direction. Even if you were to bring all the signs to the people of the Book [i.e., Jews], they would not follow your qibla.
(Kuran, 2:142-52).
Al-Tabari (rani komentator Kurana) komentira:
He chose the Holy House in Jerusalem in order that the People of the Book [i.e., Jews] would be conciliated, and the Jews were glad.

S takvim se tumacenjem slaze i W. Montgomery Watt (vodeći Muhamedov biograf).


Oznake:



Već sam ranije naišla na nekoliko izvora, koji spominju običaj, u nekim muslimanskim zemljama, da muslimani, uključujući tu i djecu, na Židove bacaju kamenje.

Zanima me objašnjenje ovog fenomena, kao i razjašnjenje da li se tu radi specifično o bacanju kamenja na Židove, ili i na ostale dhimmi / dimije / zimije.

Izvori:

Bernard Lewis, The Jews of Islam, NJ: Princeton University Press, 1984 str. 158.:
The situation of Jews in Arab lands reached a low point in the 19th century. Jews in most of North Africa (including Algeria, Tunisia, Egypt, Libya and Morocco) were forced to live in ghettos. In Morocco, which contained the largest Jewish community in the Islamic Diaspora, Jews were made to walk barefoot or wear shoes of straw when outside the ghetto. Even Muslim children participated in the degradation of Jews, by throwing stones at them or harassing them in other ways. The frequency of anti-Jewish violence increased, and many Jews were executed on charges of apostasy. Ritual murder accusations against the Jews became commonplace in the Ottoman Empire.


Lewis, Islam in History, str. 319, n. 9. u Middle Eastern Studies, vii (1971), str. 232 (ista epizoda):

Lewis ovdje iznosi ilustraciju tradicionalnog odnosa između muslimana i Židova, a iz izviješća H.E. Wilkie Younga, britanskog vicekonzula u Mosulu iz siječnja 1909.:
The attitude of the Moslems toward the Christians and Jews, to whom as stated above, they are in a majority of ten to one, is that of a master towards slaves whom he treats with a certain lordly tolerance so long as they keep their place. Any sign of pretension to equality is promptly repressed. It is often noticed in the streets that almost any Christian submissively makes way even for a Moslem child. Only a few days ago the writer saw two respectable looking, middle-aged Jews walking in a garden. A small Moslem boy, who could not have been more than 8 years old, passed by and, as he did so, picked up a large stone and threw it at them -- and then another -- with the utmost nonchalance, just as a small boy elsewhere might aim at a dog or bird. The Jews stopped and avoided the aim, which was a good one, but made no further protest.

Izviješće Yomtova Zemacha, Bulletin de I'Alliance Israelite Universelle, 1910, Beirut:
A teacher was sent from Beirut in 1910 to assess the constant reports of travail for the Yemenite Jews. He noted that, after more than a week, I have made myself acquainted with the life of the Jews in all its phases.... They are exceedingly unfortunate.... If they are abused, they listen in silence as though they had not understood; if they are attacked by an Arab boy with stones, they flee...


Dr. Abdul Halim Mahmoud (prijevod Prof Paul Eidelberg, u PLO Terrorism and the Grand Strategy, Palestinian Media Watch, 12. ožujka 2001):
Dr. Abdul Halim Mahmoud, rector of Cairo’s al-Ashar University, theologically and politically the most influential university in Islamdom: “Allah commands Moslems to fight the friends of Satan wherever they are to be found. Among the friends of Satan—indeed, among the foremost friends of Satan in the present age—are the Jews."


Nešto slično ovome, s pričom iz II. Intifade, ali i s pokušajem teološkog objašnjenja, našla sam na siteu Islam Today (The Left Hand is Sufficient for Throwing a Stone:
When the Jews’ hatred for the Messenger (peace be upon him) burned so fiercely that they decided to kill him, the best way they could find to do this was to hurl a boulder upon him from the top of a building. Allah saved him, and they returned from their attempt having earned for themselves only the sin of their treachery and deception. And now the Muslims are avenging their Prophet with the same weapon, but in broad daylight and without any treachery, scheming, or deception.

What is most interesting is that the most famous stoning that ever occurred in Islamic history was the stoning of two adulterous Jews in accordance to what was found in their own scriptures. The Prophet carried out upon them Allah’s Law that they had allowed to die. Thereafter, the direct relationship between the Jews and stones came to an end, only so it may resurface in the last of all wars when the stones and trees themselves will call out: “O Muslim, here is a Jew, so come and slay him.” Here the stones will show their allegiance to the Muslims against the hard hearted Jews to remind the people of that true and certain prophecy.

Ostali izvori vezani su uz ranija stoljeca.

Sažetak:

Dakle, da ukratko prevedem: radi se o tome da su, u muslimanskim zemljama, na kraju 19. i u 20. stoljeću, razni svjedoci zabilježili slučajeve bacanja kamenja na Židove, cak i od strane male djece (to se i danas događa prolaznicima, kojih se djeca ne plaše, u muslimanskoj četvrti Starog Jeruzalema, ali nikad, do sad, to nisam povezivala s ovim fenomenom).

Nadalje Dr. Abdul Halim Mahmoud, rektor al-Ashara, daje, za tu pojavu, teološko objašnjenje da se muslimani stalno moraju boriti protiv Sotone te da su Židovi njegovi najbrojniji neprijatelji.


Oznake:


Raskoli u islamu


0 komentara

Članak će biti malo poduži, a nastao je kombinacijom postova više ljudi s www.forum.hr...

Raskol na sunite i šite u islamu je počela po pitanju nasljedstva nakon Muhamedove smrti. Uglavnom Kuran je jedan, ali je sunna malo različita, to će reći da se slijede različite tradicije.

Muslimani suniti vjeruju da tokom svog zivota Muhamed nije naimenovao svog nasljednika. Šiiti vjeruju, prema nekim hadisima, da je naimenovao Alija. I tu prica počinje.


RASKOL

Nakon Muhamedove smrti 632. god. islamska zajednica je ostala bez vođe. Muhamedovi sljedbenici: Abu Bakr, 'Umar i Abu 'Ubayda su između sebe izabrali Abu Bakra (kao najstarijeg) za Khalifu (kalifu) zastupnika/zamjenika Muhameda. Ovu odluku je medinska islamska komuna prihvatila, ali ne bez pogovora. Naime, ona se smatrala nametanutom i prduhitrenom, jer se prema drevnim arapskim pravilima, shaykh (vođa) birao širokim konsensusom svih članova zajednice. No, odluka je prihvaćena i Abu Bakr (Ebu Bekr) je vladao kao prvi islamski kalif 632-634, kratko, samo dvije godine, a onda je iznenada umro.

Abu Bakr je postao shaykh (arap. starac, mudrac, ali i vođa), zbog svoje stare dobi i zrelosti. I kako bi se moglo očekivati i sljedeci kalif, nakon Abu Bakrove smrti, morao je biti najstariji medju Muhamedovim bliskim slljedbenicima. Tako je 'Umar (Omar/Omer) postao drugim kalifom i vladao je 634-644. 'Umara je 644. napao sluga i, svjestan prethodnih problema oko izbora kalife, 'Umar još dok je bio živ sastvaio je komitet (shura) kojemu je bio zadatak da izabere novog kalifa.

Na iznenađenje sviju, najslabiji kandidat među moćnim rivalima je bio izabran kao kompromis. Taj treći kalif je bio kalif 'Uthman(Osman) i vladao je 644-656. Osman je bio poštovan vjernik, jedini aristokrat koji je prihvatio Islam u prvim godinama Islama prije Muhamedova bijega iz Mekke u Medinu (hijra/hidžra). Osmanu neki zamjeraju nepotizam, tj. da je postavljao svoju rodbinu na ključne položaje u narastajućoj islamskoj drzavi umjesto zaslužnije muslimane iz nižih klasa. Prije njega i Omar je postavio još jednog Osmanovog nećaka, iz plemena Umayyad - poznatog Muawiyu za upravnika Sirije. Osman nije umro prirodnom smrću, nego je bio mučki ubijen od strane grupe muslimana koji su se tek bili vratili iz Egipta. Neki kažu da ga njegovi sugrađani Medinjani nisu ni pokušali obraniti.

Nakon Osmanove smri 'Ali postaje četvrtim kalifom. Na Alijevoj strani su bili Medinci, ali protiv njega je bila mekanska Umayyadska aristokracija. Smetalo im je što je 'Ali došao na vlast nakon Osmanovog ubojstva. Čak su ga optuživali za upletenost u Osmanovu smrt, tj. da nije priskočio u Osmanovu obranu, kad su ga napadači napali. Izgleda da Ali nije ni podržavao, ni opravdavao napad. No, kada je došao na vlast, prema nekim izvorima, Ali nije kaznio ubojice. Štoviše, skinuo je s položaja mnoge Osmanove rođake - namještenike. Ali je premjestio sjedište glavnog grada iz Medine u Kufu gdje je imao značajnu potporu.

Alijevi glavni oponenti su bili mekanci Aisha, Talha i Zubayr. Kao što reče Frederick Denny, oni su igrali na obje strane. Kada se Osmanovo ubojstvo dogodilo u Medini, oni nisu bili u gradu. A kad je Ali bio izabran za kalifa, žustro su ga napadali što nije kaznio počinitelje. Ovo troje su organizirali cijelu armiju i potegli od Meke do Basre da napanu Alija. Alijeva je vojska pobijedila u toj bici. Talha i Zubayr su poginuli, a Aisha je preživjela i bilo joj je dozvoljeno vratiti se u Mekku i nastaviti miran zivot.

Sve islamske pokrajine su priznale Alijevu vlast, kao četvrtog kalifa, izuzev Sirije na čijem čelu je bio Muawiya, Osmanov nećak. On je uporno odbijao dopustiti novom guverneru, kojeg je imenovao Ali, da preuzme vlast. Tenzije između Muawije i Alija su rasle. I onda Muawija konačno sklapa sporazum o nenapadanju s tada "omraženim" Bizantom da bi osigurao sebi leđa i odlučuje krenuti u napad na Alija.

Dvije armije su se susrele u Siffinu kod gornjeg Eufrata 657.g. Bilo je napeto među vojskama, ali do prave velike borbe nije dočlo. Pričlo se pregovorima. Muawija je tražio da se kazne Osmanove ubojice i da se napravi shura da izabere novog kalifa, koji bi bio svima prihvatljiv. To je bilo neprihvatljivo za Alija, legitimnog kalifa. Borba je počela i baš kad je Alijeva vojska dobijala bitku, sirijska vojska je podigla kopije Qur'ana na svoje koplje i vikala: Neka Bog odluči!! Ponovo se ušlo u pregovore, premda je Ali znao da bi mogli biti nepovoljni za njega. Pristao je da prihvatiti odluku arbitražne sirijsko-iračke komisije (shure) ma kakva bila.

Ova Alijeva fleksibilnost je razljutila neke od njegovih bliskih sljedbenika i oni su ga napustili. Ta militantna ekstremna grupa se zove haridžiti (oni koji su napustili, odijelili se).
Oni su se borili za ravnopravnost, bili su protiv Osmanovog nepotizma, i smatrali su da cak i etiopski rob može biti kalif. Sebi su izabrali kalifa, koji nije imao nikakvog utjecaja.

Alijev prgovarački zastupnik, Abu Musa al-Ashari nije bio baš žestoki pobornik Alija. S druge strane, Muawiyin predstavnik Amr Ibn al-As je srčano podupirao Muawiyu i konačna odluka se okrenula protiv 'Aliya. Čak je novi izvor bogatstva, Egipat, došao pod kontrolu Sirije. Ali je bio i u financijskom i u svakom drugom gubitku kada ga je 661. ubio jedan haridžit.

Alijeva žena, Fatima, je bila Muhamedova kći iz prvog braka s Khatidžom, njegovom prvom ženom. Fatima je rodila dva sina, Hasana i Huseina, jedina dva neizravna Muhamedova muška nasljednika. Fatima je umrla mlada još za kalifovanja Abu Bakra.

Nakon što je Ali bio ubijen, njegov sin Hasan je bio kalif, ali samo šest mjeseci, a onda je abdicirao i predao svoj kalifat nikom drugom nego Muawiyi. U arapskom svijetu nije bilo uobičajeno da se vladajuci položaj prenosi po krvnom srodstvu. Muawija je opet uspio preko svoje shure to sprovesti u zakon, pa je i njegov sin Yazid postao kalif.

Iračani i dalje nisu voljeli Muawiyu i njegovog sina i oni su sebi izabrali Alijevog mlađeg sina Huseina za kalifa. Alijeva partija (shii'a Ali) je pozvala Husejna do dodje u Kufu i preuzme kalifat. Njegova vlast je bila vec učvršćena u Iraku, a plan je bio da se proširi i na ostale islamske provincije. I tako, na putu za Kufu, Muawiyini vojnici su napravili zasjedu Huseinu i njegovoj pratnji. Bilo je to 680.
Cijeli je Huseinov karavan bio izmasakriran, žene i djeca su odvedeni u lancima u Damask, kao i glave Huseina i njegove muške pratnje.

U ovom je događaju početak shiizma. Odatle i oni shiitski rituali u kojima oni okrvljuju sami sebi glave.

Tako je završio Muhamedov unuk u rukama kalifa Muawiye.


ŠITI

Shi'a dolazi od termina Shiat Ali, ili Alijeva Stranka. Sunit dolazi od riječi Sunna, što je usmena tradicija. Suniti razdvajaju kalifat (svjetovnu vlast) i imame (vjerske vođe) dok kod Shija obe uloge obavlja ista osoba. I Suniti priznaju Alija kao 4. pravednog kalifa, ali shiiti vjeruju da je Ali prvi imam, pa njegovi sinovi Hasan i Husein, itd, do 12. imama koji je umro u 9. stoljeću. Suniti vjeruju da taj 12. imam nikad nije postojao, a shiiti vjeruju da je postao imam sa 5 godina i da nikada nije umro nego je otišao na nebo i da će se vratiti (prilično mesijanska teorija) kao Mahdi (nešto tipa mesija).

Kod Shija je, slično kao i kod kršćana, jako bitno mučenistvo, i prilično je temeljen na svetim osobama. Recimo, Hasan i Husein su poraženi i masakrirani od strane Jazida iz Umajidske dinastije u bitci u Karbali (u Karbal je i Huseinov grob). Nadžaf im je svet jer je tamo grobnica Imama Alija.

Shiiti se dalje dijele u podskupine, Shiiti 12 Imama (najveća skupina), Fatmidii Ismaili. Za vrijeme 6. Imama, Džafar ibn Muhameda (ili još ga zovu Džafar al Sadik, iliti Dzafar Pravednik) u 8. stoljeću, došlo je do sukoba oko vodstva, oni koji su sljedili Musu il Kazima, tj, vecina shiita, postali su Siiti 12 Imama (jer prihvaćaju svih 12 imama), a sljedbenici njegovog brata Ismaila, Ismaili Shiiti. Ismaili su jaki u Siriji, a shiiti 12 imama u Iranu i Libanonu.

Zapravo i Ismaili se djele u Mustafije i Misarije, većina sirijskih su Misari. Ta skupina je postala poznata jer su mistični pripadnici te skupine stalno bili trn u boku Saladinu za vrijeme rata protiv križara, poznati Asasini, sljedbenici Starca sa Planine.

Još se u Siriji odvojila jedna skupina, ali njih ne priznaju kao muslimane, Alawiti, oni mješaju kršćanstvo i islam, samo su zamjenili Isusa sa Alijem (misle da je Ali bog, itd.) U Siriji su trenutno na vlasti Alawiti, Assadi su vjerojatno najpoznatiji Alawiti na svjetu.

Shiiti vjeruju da je Imama Alija imenovao Muhamed ili Alah osobno. Vjeruju u nepogrešivost Imama, shiiti 12 imama imaju cijelu doktrinu vraćanja 12. Imama na zemlju. Pritom im je jako bitno mučenistvo, pobuna protiv establishmenta (shiizam je poceo kao pobuna), itd. Shiiti su, daleko liberalniji prema ženama od Sunita, dosta njihovih propisa više favorizira žene nego u sunitskoj seshariji, jer jako postuju Fatimu, Alijevu ženu i Muhamedovu kći...

Znači, razlike između Shija i sunija su počele politički, ali su vrlo brzo dobile i teološki karakter... Danas je najbitnija razlika priznaju li Sunnu ili ne...


ALAWITI

Alawiti su potomci prastanovnika Sirije. Oni su bili krčćani i nakon islamskog osvajanja su zadržali svoju staru vjeru (verziju kršćanstva). Pod utjecajem ismaili shiita su se priblizavali islamu. Alawiti su čudna mješavina kršćanstva i islama, slave Božić i Uskrs, vjeruju u Trojstvo, ali drugačije - vjeruju u Alija (značenje), Muhameda (ime) i Salmana Perzijanca (vrata). Njihova osnovna molitva glasi Okrećem se prema vratima, klanjam se imenu i obožavam značenje. Njihova verzija shahade je svjedočim da nema boga osim Alija.

Oni vjeruju da su ljudi zvijezde koje su pale s neba zbog svojih grijeha, i vjeruju u reinkarnaciju.
I kod Druza je vjera u reinkarnaciju gotovo fanatična. Alawiti vjeruju da, ako su griješni mogu 7 puta doživjeti reinkarnaciju, i zbog grijeha će biti rođeni kao kršćani. Nevjernici se reinkarniraju kao zivotinje.

Njihov molitvenik, Kitab el Madzmu im je poslje Qur'ana najsvetija knjiga, vuče korjene iz ismaili shiitskih spisa. Uče kuran i vjeruju u 5 stupova islama, ali ih vrlo slobodno interpretiraju. Za sebe vjeruju da su muslimani, a većina muslimana ih ne priznaje kao takve. Ime Alawi bi u prevodu bilo Alijevac, prema Imamu Aliju (za kojeg smatraju da je bog). Ima ih oko 20% u Siriji.

Još jedan zanimljiv detalj. Otkud tako fanatična podrska sirijskog režima shiitskim teroristima iz Libanona? Obitelj Asad su Alawiti, i muslimani ih smatraju kufar (nevjernicima). Krajem 70-tih su libanonski shiitski šejkovi (zapravo šeik Sadr - ne brkati sa Sadrom iz Faluje, ili bani Sadrom; naime, Sadr je vrlo popularno prezime kod shiita) priznao alawite kao halal shiite 12 imama i imenovao jednog alwaita kao imama jednog gradica u Libanonu. Od tada, tko takne u Hizb Allah, ili Amal, taknuo je Hafeza i Bashira al Asada u dušu. Inače, zanimljivo je i da Alawiti recimo, piju alkohol. Njihov sherijat je jako različit od muslimanskog.


JAZIDI

Ima ih oko 10 000 u Siriji. Ne zna se puno o njihovoj vjeri jer svega par ljudi zna što je ona. Zna se da sadrži elemente islama, židosvtva, kršćanstva, zoroastrizma, mincaizma i poganstva. Sirijci ih smatraju sotonistima. Biblija i Kuran su im svete knjige.

Oni su se odvojili od sunita, vuku korjene od seljenja dijela Umajadske dinastije u Siriju u 12. stoljeću. Imaju jedno poznato sveto mjesto, grobnicu njihovog glavnog svetca, šeika Adija. Etnicki su Kurdi.

Od poganstva obožavaju Malak Tausa, predislamsko mitransko božanstvo, pauna palog anđela, a imaju i više manjih idola. Sami sebe zovu Dasin. Nikad se ne mole pred strancima i klanjaju u smjeru sunca. Čak nije sigurno otkud njihovo ime; naime, postoje dvije teorije - jedna da dolazi od imena Umajadskog šeika Jazda, a druga da dolazi od perzijske riječi Jezd što znači anđeo i vjerojatno se odnosi na Malak Tausa.

Prema njima Malak Taus je pali paun anđeo koji se pokajao i popravio svijet koji je razbio. Napunio je 7 tegli svojim suzama u ugasio vatru u paklu. Imaju još dvije svete knjige, Crnu knjigu i Knjigu otkrivenja. Crna knjiga zabranjuje jesti zelenu salatu i nositi tamno plavu odjeću. Mole se dva puta dnevno, sveti dan im je srijeda, ali subota im je dan odmora. Imaju godičnji hadž na grobnicu šeika Adija gdje se u rijeci okupaju držeći likove Malak Tausa, i zapale stotine svijeća. Tada i žrtvuju vola. Obrezuju se i krste se.


DRUZI

Druzi su se u 12. stoljeću odvojili od ismaili siita, počeli su sa vjerovanjem da se Alah manifestira u određenom kalifu (vidi dolje). Druzi dolazi od imena Darazija, iranskog mistika. Sami sebe zovu Movahidun.

Oni vjeruju da je fatmadski shiitski kalif Hakim utjelovljenje Alaha na zemlji, ponekad mu se mole i čak ga zovu moj gospode. Isto tako smatraju Jitra, Mojsijevog svekra, najbitnijim prorokom. Najbitniji vođa im je Hamza ibn Ali (iz 11 stoljeća); on je proglasio Hakimovo božanstvo i za sebe rekao da ima kozmički intelekt.

Kod Druza je zabranjeno pricati o vjeri outsiderima (zbog straha od proganjanja, slično kao i kod Alawita). Dijele se na akil, ili upućene i dzuhal, ili neznalice. Vecina druza ne zna bit svoje religije. Druza ima dosta u Libanonu (bili su jedna od strana u građanskom ratu, vođa im je bio Walid Jumbalat), Siriji i na sjeveru Izraela. U Izraelu su vrlo odani državi, gotovo fanatično služe u vojsci, dok su sirijski Druzi veliki neprijatelji Izraela. U Libanonu vode svoju politiku.

Iz religijskog leksikona:

Druzi (arap. ad-Duruz), religijsko-etnička zajednica nastala na Blistom istoku početkom XI. st. iz Ismailitskog šijizma. Utemeljili su je Muhamed ibn-Ismail ad-Darazi (po kojem je dobila ime) i Hamza ibn Ali, koji je razradio njen nauk. Sekta je nastala u Egiptu za šestog kalifa Hakima, koji je sunitima htio nametnuti ismailitsko učenje. Pošto su ih u Egiptu progonili suniti, Drzi su se 1117. iselili u Siriju (gorje Libanon i Antilibnon. Od te godine počinje druska era. Sebe nazivaju ispovjedateljima Božje jednote.

Druski nauk temelji se na ismailitskom učenju (monoteizam, mesijanizam, neki elementi preuzeti su iz gnosticizma i neoplatonizma). K tomu Druzi vjeruju u inkarnaciju i metempsihozu. Po druskom učenju fatimidski kalif Hakim posljednje je i glavno božansko utjelovljenje (maqam). Hakim je utjelovljenje Prajednog, a Hmza ibn Ali kozmičkog uma što ga je proizvelo Prajedno. Iz kozmičkog uma slijedi ostalih pet počela utjelovljenih u pet osoba. Tako su Hakim i Hamza zamijenili Alija i Ismaila iz ismailitskog učenja.

Druska zajednica zatvorenog je, inicijacijskog i ezoteričnog tipa. Zbog čestih progona služili su se pšrikrivanjem (taqiyya) svojih vjesrkih obilježja. Zajednica se se dijeli na upućene ('uqqal) i neupućene (guhhal), koji nakon inicijacije ulaze među upućene i prakticiraju strog vjerski život (monogamija, suzdržavanje od alkohola i puiđšenja). Zajednica je uređena strogo patrijahalno. Između upućenih biraju se šejhovi (glavari), a predvodi ih reis (hrhovni glavar). Danas ih ima oko 700.000, od čega je više od polovice u Siriji (Gabal ad-Duruzu, nekadašnji Hauran), znatna skupina u Libanonu te manine u Izraelu i Jordanu.


Oznake:






IMPRESSUM
KOALICIJA


Tematski sadržaj bloga

Arhiv

Linkovi


ATOM 0.3