Prije nekoliko mjeseci u knjarama sam naišla na hrvatski prijevod knjige Normana Finkelsteina: Industrija holokausta, a koju je izdao Hasanbegović. Danas sam, surfajući potpisnike ove izjave naišla na hrvatski prijevod knjige Haima Bresheetha, Holokaust za početnike u nakladi Jesenski Turk, što me je potaklo na analizu prijevoda na hrvatski knjiga o Židovima, Izraelu, cionizmu itd.

Na početku prenosim dva odlična osvrta blogera habibpodpekom.bog.hr:

Norman Finkelstein – i dalje najstariji asistent na svijetu

S DePaul University je stigla vijest da je 54-godišnjem Normanu Finkelsteinu, najdražem Židovu neonacista i duhovnom nasljedniku Wernera Goldeberga, odbijena molba za mjesto tenured (redovnog) profesora na odsjeku za politologiju.
Odluci je prethodila kontroverzna kampanja u kojoj se Finkelsteina nastojalo prikazati kao žrtvu "moćnog cionističkog lobija" na čelu s Alanom Dershowitzem koji unatoč jednoglasnoj podršci Finkelsteinovih kolega nastoji ishoditi odbijanje njegove kandidature. Ovakvu verziju kvari nekoliko neospornih činjenica.

Prvo, odluka je daleko od jednoglasne. Odbor koji je ocijenjivao njegov stručni rad je podržao prijedlog za imenovanje s 9-3 glasa. 3 glasa pripadaju znanstveno „težim“ članovima, dok su mlade snage koje njeguju narativni pristup znanosti, posebno povijesnoj i političkoj, dale podršku Finkelsteinu.
(Za one koji ne znaju: narativni pristup kazuje da nam je istina već poznata te da samo valja ispričati priču koja tu istinu vjerno oslikava, bez obzira na činjenice. Definicija autorstvo duguje Ilanu Pappeu, perjanici narativne metode)

Drugo, Finkelsteinova znanstvena karijera je nedostojna ne samo mjesta redovnog profesora već i akademske karijere uopće. Trideset godina djelovanja na području političkih znanosti Finkelstein je utrošio na propagandne pamflete i nadriznanstvene uratke. Prema vlastitom priznanju "izbačen je sa svih uglednih sveučilišta u New Yorku" te "u karijeri nema niti jedan članak objavljen u stručnom časopisu", ali je zato izrazito aktivan u tzv. alternativnim medijima poput Counterpunch webzina (na našim prostorima poznatog po negiranju masakra u Srebrenici).
Ukupno je napisao pet knjiga, dvije su njegovi osobni, gotovo dnevnički, zapisi i zapažanja o izraelsko-palestinskom sukobu, dvije su, po vlastitom priznanju, napisane kao odgovor (napad) na djela drugih autora, a predzadnja, Industrija holokausta predstavlja svojevrsni leksikon primjenjenog neonacističkog revizionizma. Za nju je Gabriel Schoenfeld napisao da predstavlja "sulude ideje, neke od kojih se, riječ za riječ, mogu pronaći u neonacističkoj propagandi diljem svijeta".

Promotrimo pobliže njegovu bibliografiju.
Prema njegovim navodima za politička pitanja Palestine se prvi put zainteresirao pročitavši knjigu Joan Peters From Time Immemorial koja je dobila sjajne kritike i koja se smatra referentnom za pitanje demografskih kretanja u Palestini prije Drugog svjetskog rata. Premisa knjige je jednostavna: tijekom posljednja dva tisućljeća Židovi su, na slabo naseljenom i prirodnim resursima siromašnom prostoru Palestine opstali kao značajna manjina, u određenim povijesnom trenutku i relativna većina uz bok arapskim kršćanima (povijesnoj većini). Islamizirano arapsko stanovništvo je repopuliralo taj prostor u tri vala, a posljednja značajnija ekonomska migratorna kretanja su se odvijala u prvim desetljećima prošlog stoljeća kad su sirijski Arapi, privučeni gospodarskim procvatom nastalim uslijed iznenadnog priljeva novca u regiju, počeli pojačano useljavati na to područje, posebno u gradove. Pobune i masakri Židova koji su nastali zbog populacijskog pritiska i bujajućeg islamizma (osnutak Muslimanskog bratstva, panarapska konferencija 1928. u Saudijskoj Arabiji) su sjeme sukoba od 1948. do danas kojim se knjiga bavi u nastavku.
Ovakav prikaz događaja je zasmetao Finkelsteina koji ga je doživio odbojnim, prvenstveno na osobnoj razini, a tek onda na znanstvenoj. Tu valja istaći dvije crtice Finkelsteinove osobnosti: kao dijete čiji su roditelji preživjeli holokaust razvio je, u početku zaštitnički, a kasnije iracionalno-posesivan odnos prema stradanju Židova. U psihološki fascinantnom preobraženju se iz branitelja holokausta godinama premetnuo u njegovog najpredanijeg omalovažavatelja.
Druga crta je svojevrstan prijezir ili odbojnost prema mizrahi Židovima (porijeklom iz arapskih zemalja), koje u svojim djelima tretira sa slabo prikrivenim neprijateljstvom. Je li razlog takvog ponašanja povrijeđenost potomka aškenzi Židova koji mizrahi Židovima iracionalno zamjera poštedu strahota holokausta ili činjenica da isti s preko 50% udjela u stanovništvu Izraelu daju neželjenu legitimnost? Teško je reći.
U svakom slučaju, Norman Finkelstein je knjizi Joan Peters odlučio posvetiti svoje prvu "znanstveno" djelo Image and Reality of the Israel-Palestine Conflict za čije je prošireno izdanje 2003. Finkelsteinov uzor i inspiracija Novick napisao:

As concerns particular assertions made by Finkelstein . . . the appropriate response is not (exhilarating) ‘debate’ but (tedious) examination of his footnotes. Such an examination reveals that many of those assertions are pure invention. . . . No facts alleged by Finkelstein should be assumed to be really facts, no quotation in his book should be assumed to be accurate, without taking the time to carefully compare his claims with the sources he cites"[1]. Even David Cesarani, a left-wing scholar, points out Finkelstein’s “questionable use of sources,” “[s]elective quotation,” and “other misuse of evidence"[2].


Slijedeća knjiga, A Nation on Trial: The Goldhagen thesis and historical truth označava Finkelsteinovo definitivno svrstavanje u neonacistički kamp. Knjiga napisana u suradnji s Ruth Bettina Birn služi isključivo kao platforma za napad na knjigu Daniela Goldhagena Hitler's Willing Executioners osporavajući Goldhagenovu tezu o podršci nacističkoj politici među običnim pukom i svjesnom podržavanju holokausta zbog antisemitizma inherentnog tadašnjem njemačkom društvu. Neonacistički krugovi su ovakvu neočekivanu nagradu dočekali s odobravanjem i određenom financijskom stimulacijom. Finkelsteinova knjiga, kao i sve nakon nje će postati neonacistički bestseleri s izvrsnom nakladom u Njemačkoj i od nedavno Hrvatskoj, dok će odaziv publike u anglosaksonskim zemljama ostati mlak. Unatoč napadima s revizionističkih okrajaka znanosti, recentne znanstvene studije su podržale Goldhagenovu tezu.

Financijski uspjeh prethodnog naslova natjerao je Finkelsteina da se dodatno približi neonacističkim i islamofašističkim krugovima sa svojim slijedećim djelom: Holocaust Industry. Na oduševljenje neonacističkih krugova (National Vanguard ga zove "jedinim poštenim Židovom") Finkelstein staje u odbranu švicarskih banaka i njemačkih industrijalaca te, napose, njemačke države koja je "zvjerski opljačkana od cionističkih prevaranata" napuhavanjem broja odštetnih zahtjeva, a sve u svrhu financiranja projekta imperijalističke dominacije, ovaj put na Bliskom istoku. Ako nekoga ovo podsjeti na tradicionalnu nacističku "Der Ewige Jude" retoriku – niste jedini.
Neke od zanimljivih detalja njegovog viđenja holokausta je ponudio u sklopu svoje svađe s MEMRI.

Posljednja knjiga Beyond Chutzpah: On the misuse of anti-Semitism and the abuse of history predstavlja odgovor sad već diskreditiranog akademika na knjigu Alana Dershowitza Case for Israel u kojoj se isti drznuo braniti pravo Izraela na postojanje. Tematikom namijenjena bliskoistočnom tržištu i islamofašističkom ogranku antisemitizma knjiga je prepuna vještih Finkelsteinovih argumenata: od "naravno da Dershowitz laže – cionist je!" (ili Židov) preko izjava britanskih političara koji su redom osvjedočeni cionisti (McDonald White Paperu iz 1939 i Arapskoj legiji Jordan unatoč) do dokaznog materijala koji se sastoji od citata Pappea, Deutschera i ostalih izdanaka marksističke historiografije.

Finkelsteinov opus je najbolje opisao jedan njegov kolega: "rijetko kad je Židov bio tako slavljen od smeđe ( neonacističke, op.prev.) propagande kao Finkelstein

Link

Isti bloger donosi nastavak priče o Normanu Finkelsteinu;

Holokaust i apartheid

Nastavno na slučaj najstarijeg asistenta na svijetu, gospodina cijenjenog Finklštajna, u ovom odlomku našeg putovanja granicom razuma pozabavit ćemo se idejom "židovske manipulacije holokaustom". U zapanjujuće velikoj dozi, zapadni diskurs, a posebno onaj u paradržavama kao što je Hrvatska, u kojoj je nesvrstana baza nadopunjena ustaškom nadgradnjom, determiniran je sljedećom idejom: Židovi, koji su istinabog propatili u holokaustu, napumpali su ideju o svojoj patnji, zajedno s brojkama o ubijenima, htijući na taj način pljačkati zapadne zemlje za novce (Švicarska, Njemačka) na koje nisu imali pravo, pritisnuti međunarodnu zajednicu da im odobri ilegalno stvaranje države koju i danas žele odvući od Nila do Eufrata, i iskoristiti tu napumpanu patnju da bi skrenuli pogled s iste razine patnje koju nanose Palestincima.

Apsolutno ništa od ovog nije točno, što se pokazuje čak i nakon blagog uvida u povijesne činjenice. Ipak, na ovom putu nastala je relativno uspješna industrija, ona negiranja holokausta. Proponenti tog negiranja tvrde da se prema njima postupa nepošteno, odnosno da ih se optužuje da tvrde kako holokausta nije bilo, dok oni to zaista ne tvrde, nego kažu kako je holokaust prenapumpan. Paradoksalno je da za to čak i pokušavaju navoditi povijesne podatke, koristeći upravo spomenutu narativnu metodu čiji je temelj postavio Illan Pappe. Narativna metoda u tom slučaju polazi od istina koje smo gore napomenuli, da bi kasnije povijesne činjenice (povijesne činjenice se uglavnom sastoje od kružnog pozivanja grupe autora jednih na druge) prilagođavala već postavljenoj matrici. Primjer je nedavna konferencija o holokaustu održana u Iranu. Narativnu metodu je u hrvatskoj verziji opisao besmrtni pajac Denis Kuljiš, koji je rekao "Ne zanimaju me činjenice, nego priča", a njegov tip narativne metode, za one koji nisu upoznati s prilikama u Kući Islama, očituje se u "Dva pamfleta protiv Tuđmana", djelcu koje ratove na području bivše Juge opisuje kao dijabolični plan skovan u Tikvešu. Samo, dok Kuljiš za svoje pamflete ne dobiva naknadu, negatori holokausta i izdavači sumanutih knjiga kao što su Finklštajnove mogu računati na kapanje novaca u ovu ili onu kasu.

Sljedeća teza koja uvijek, ali neizostavno uvijek slijedi onu o mitu holokausta je ona o Izraelu kao apartheidnoj državi. Naravno, bilo kakva realna usporedba Izraela s Južnom Afrikom je potpuno neosnovana, ali apartheid jako lijepo zvuči kao riječ kojom se može okarakterizirati jedan narod koji je "izmislio holokaust". I dok u Izraelu Arapi s izraelskim državljanstvom imaju pravo glasa, a posebno njihove žene, koje u arapskim zemljama baš i ne nailaze na takvo gostoprimstvo, u Južnoj Africi crnci nisu smjeli ugostiti ljude na više od 24 sata, ali to su sve ionako, kako smo već rekli, povijesne činjenice, a povijesne činjenice nas ne zanimaju, nego nas zanima ideja koju pratimo.

Ono što zaista zapanjuje u ovom slučaju je nevjerojatno slaganje zapadne obične i ekstremne ljevice i ekstremne desnice (Bruno Gollnisch, francuski zastupnik u Europskom parlamentu, član stranke Jeana Marie Le Pena osuđen je zbog negiranja holokausta). Ekstremna ljevica Zapada ide čak i korak dalje. Dok ekstremna desnica svoju platformu temelji na čistom antisemitizmu, i ne bi nikad pomislila na bitnu suradnju s islamističkim krugovima, ekstremna ljevica revno ugošćuje Hamas i sudjeluje u sukobima s izraelskom vojskom.

Kao što vidite, manija pomračenih ideja Zapada, danas nošenog dogmama ljudskih prava, koje uporno priznaju jednima (uglavnom teroristima koji ih žele ubiti), a negiraju drugima (koji 60 godina stoje na prvoj crti obrane tog Zapada od terorizma), vrlo je kompleksna i dijalektički se nadopunjuje.

Link

Oznake: Antisemitizam

Steven Plaut o popularnosti kazarskog mita među antisemitima nekad i danas:

...popularnost kazarskog mita među antisemitima predstavlja povratak modernih antižidovskih predrasuda onim rasnima, iz 30-tihgodina 20. st. i ranije.

Gotovo svaki antisemitski i neonacistički site denuncira cioniste i Izraelce kao Kazare. Web chatovi, na kojima Židove, koji brane Izrael odbacuju kao kazarske uzurpatore prebrojni su da bi se spominjali.

The racialism once again in vogue holds that Jews would only have legitimate claims to the right of self-determination in their homeland if they were appropriately Semitic from a racial point of view. Palestine is part of the Semitic racial lebensraum and those who do not possess the correct pure racial markings have no business being there. Racial purity is suddenly the new basis for national rights...

Kazarski mit i novi antisemitizam:

...The newly fashionable Khazar mythology holds that modern day Ashkenazim, and especially the European leadership of the Zionist movement, are not Jews at all in the racial sense, but rather descendents from non-Jewish Khazars; therefore, the Khazar "theorists" claim, Zionists and Israelis have no legitimate claims to the Land of Israel.

It would be hard to exaggerate how widespread the misuse of the Khazar myth is among those seeking to delegitimize Israel and Jews today. A recent investigation showed nearly 30,000 websites using the Khazar "theory" as a bludgeon against Israel and Zionism.

Some two hundred websites claim to describe a cabal known as the Khazarian Zionist Bolsheviks (KZV). Neo-Nazi and Holocaust denial organizations and websites are particularly fond of the Khazar myth. It is also growing in popularity among left-wing anti-Zionists...

Mit o Kazarima i novi antisemitizam (Steven Plaut)
Quo vadis Columbia...?

Oznake: Antisemitizam

Zadnji uradak Jimmyja Cartera miriše na antisemitizam, ne radi onoga što je tamo napisao, već radi onoga što je izostavio.

Izraelsko-egipatski pregovori, koji su rezultirali Porazumom iz Camp Davida kasnih sedamdesetih dogodili su se prije mog vremena. Moja negativna percepcija bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera dolazi iz čitanja detaljnih opisa pregovora i bully-boy taktike, koju je on, za vrijeme pregovora, upotrijebio na Izraelom.

Ne koristim olako pojam antisemitizam; zapravo, fundamentalno sam protiv izjednačavanja legitimne kritike Izraela s antisemitizmom. Ipak, Carterova zadnja knjiga, “Palestine Peace Not Apartheid”, podiže moju antipatiju prema tom čovjeku na potpuno novi stupanj, jer se isti, u toj knjizi, prikazao kao antisemit.

Ovaj članak nije mjesto na kojem ću se baciti u detaljno istraživanje knjige, a da bi je onda delegitimirao redak po redak – to su već uradili drugi. Ipak, važno je razmisliti i o općem dojmu, koju knjiga ostavlja na čitatelja.

Unutarnje implikacije/značenja

Svi pisci znaju da, osim riječi, koje su napisane, pisano djelo šaljei mnoge druge poruke, koje se nalaze između redaka – šalje ih se određenom upotrebom jezičnih oblika, strukture rečenice i izbjegavanjem / prešućivanjem / preskakanjem / poluinformacijama.

Zadnji uradak Jimmyja Cartera miriše na antisemitizam, ne radi onoga što je tamo napisao, već radi onoga što je izostavio. Do kraja knjige, čitatelj će pokupiti potpuno ili djelomično netočne tvrdnje i aluzije, od kojih ću ja, ovdje, nabrojiti njih deset:

1. Nameće impersiju da Izrael nikad nije iskreno težio miru.

2. Promovira koncept da je Izrael izazvati dugoročnu štetu i patnju Palestincima.

3. Sugerira da je Izrael loš za kršćane i kršćanstvo.

4. Implicira da je izraelsko povlačenje iz Gaze samo trik kako bi se produbile patnje Palestinaca.

5. Sugerira da je Izrael nedokazive optužbe protiv palestinskog lidera Yassera Arafata i tako se ponijeli nefer prema istome.

6. Tvrdi da bivši izraelski premijer, Ehud Barak, nikad nije dao razumnu ponudu Palestincima, kad je pregovarao s Arafatom u Camp Davidu i da je Barakova krivnja da su pregovori propali.

7. Implicira da se Izrael nikad ne pridržava potpisanih ugovora i da je Izrael torpedirao Road Map.

8. Carter insinuira da se Izrael namjerno i nedolično miješa u slobodne i fer izbore u Palestinskoj Samoupravi.

9. Implicira da je Hamas racionalna organizacija, koja će se početi normalno ponašati u trenutku kad se Izrael počne racionalnije ponašati prema Palestincima.

10. Zadnja i najogavnija impresija, koju šalje Carter jest da je ponašanje Izraela uzrok većini sukoba na svijetu.

Da li je Carter Amerikanac, ili Palestinac?

U stvari, Carterova knjiga izgleda kao da je napisao palestinski propagandist, a ne bivši predsjednik SAD-a, koji je bio aktivni čimbenik u arapsko-izraelskom sukobu skoro 30 godina.

Zaključiti, kao što su to neki zaključili, da Carter nije antisemit, nego, prije svega, neznalica, koji pokazuje tendenciju “uvijek stati na stranu slabijeg” apsurdan je, kao is ama knjiga, U interviewu, kojeg je Carter, povodom izlaska knjige dao, on tvrdi da je, u procesu pisanja svoje knjige, pročitao gotovo sve knjige, koje su o toj temi napisane. Ako je to doista tako – a nema razloga sumnjati da nije – onda namjerna prešućivanja i preskakanja činjenica zapravo pokazuju o čemu se ovdje radi.

Činjenica je da će svatko s osnovnim znanjem povijesti biti u stanju objasniti da su Carterovi argumenti potpuno ili djelomično netočni. Ipak, Carter pokušava izgurati lažnu premisu da, ako bi se Izrael povukao sa spornih (“okupiranih”) teritorija, i vratio ih Arapima, mir bi se vratio u čitavu regiju, a možda i u cijeli Svijet.

Ali zašto bi jedna informirana osoba, kao što je to Carter, želio prisiliti Izrael da radi ono što bi bilo protiv njegovih nacionalnih interesa i zapravi bilo ravno nacionalnom samoubojstvu (a imajući na umu činjenice na terenu, koje Carter gotovo u otpunosti prešućuje)?

Nadalje, zašto bi Carter uložio toliko truda u pisanje knjige, koja je potpuno jednostrana i puna netočnosti, a što svakako nije put ka miru između Izraela i njegovih ussjeda? Na to imam samo jedan odgovor:

Biti antisemit nije racionalno stanje duha; to je patologija. Kao antisemit, Carter ne može podnijeti činjenicu da Izrael ima takvu potporu u američkom anrodu kakvu ima i zato je objavio nepoštenu i jadno napisanuknjigu kao cinički pokušaj da to promijeni. S tim činom nije osramotio samo sebe, već i instituciju predsjednika SAD-a. U tom smislu, Carter je osramotio Ameriku.

Rabin Levi Brackman izvršni je direktor Judaism in the Foothills (www.jitf.org) i autor brojnih članaka o čitavom nizu tema; velik broj njegovih članaka nalazi se na njegovom websiteu (www.levibrackman.com)

Ovaj članak objavljen je na Ynet News

Carterovi financijeri

Oznake: Antisemitizam

Izraelski filmski djelatnici primili su obavijest of Festivala dokumentarnog filma u Lussasu, u Francuskoj, kojim ih se obavjestava da su promijenili svoj plan o prikazivanju posebnog programa izraelskog dokumentarnog filma te da ce, umjesto toga, poseban program posvetiti libanonskom i palestinskom filmu.

Plesi, Europo!

Link

Oznake: Antisemitizam

Izraelski redatelj Yoav Shamir u četvrtak je izjavio da su mu organizatori Filmskog festivala u Edinburghu savjetovali da ne dođe na promociju svog filma, a kao razlog naveli su izraelsku ofanzivu u Libanonu.

Među Shamirovim prethodnim filmovima ističe se od kritike hvaljen dokumentarac Checkpoint, koji prikazuje dnevna iskustva Palestinaca na kontrolnim točkama u Judeji, Samariji i Gazi, koja su isprepletena interviewima s izraelskim vojnicima.

U emailu poslanom od organizatora festivala, Shamir je informiran da bi, uslijed očekivanih prosvjeda povodom izraelskih napada na Libanon,

možda bilo u vašem interesu da ne dolazite na festival ove godine - ne radi naše, već radi vaše sigurnosti.

Organizatori su najavili i da će nastaviti s prikazivanjem Shamirovog novog dokumentarca Pet dana o izraelskom povlačenju iz Pojasa Gaze prošle godine sa stajališta izraelskih naseljenika, vojske i Palestinaca.

Nastavite čitati članak...

...Shamir, je izjavio kako ipak planira ići na prikazivanje svog filma.

Festival nije razmišljao o zabrani američkog filma radi onoga što se događa u Iraku. Kada festival odluči zauzeti ovakvo stajalište, to je vrlo opasan korak... film ima potencijal otvoriti dijalog, koji je esencijalan za razumijevanje među ljudima.

Oznake: Antisemitizam

Ovaj članak Renéea Gadsdena temelji se na izložbi, koju je priredio za European Forum Alpbach 2003 pod naslovom Vom Stürmer gelernt? Politische Karikaturen gegen Ende des 20. Jahrhunderts (Naučeno od Stürmera? Politička karikatura na kraju 20. stoljeća). Der Stürmer, novine tiskane u Njemačkoj u razdoblju 1923-1945., bile su posvećene raspaljivanju mržnje i progona židovskog naroda kroz članke, fotografije i, možda najvažnije od svega, kroz karikature.

Na izložbi su, uz reprodukcije karikatura iz Stürmera, bile i izložene i reprodukcije karikatura iz raznih arapskih, sovjetskih i zapadnih medija, od kraja 60-tih do početka ovog stoljeća.

Prijevod, će, po običaju doći postupno. Za sada prilažem link: Signs of Laughter and Contradiction

Oznake: Antisemitizam

Anti-Defamation League je, po prikupljenim sredstvima i po pojavljivanjima u tisku najviše rangirana američka židovska organizacija. Da bi zadržala svoje ime kao borca protiv zla, koje pokušava nauuditi Židovima, ADL morastvoriti atmosferu straha u kojoj židovski neprijatelji vrebaju od svud.

Da ADL pretjeruje, govori činjenica da su se, u SAD-u, Židovi toliko dobro asimilirali, da ih gotovo i nema - sve je manje onih, koje će njihov način oblačenja izdvojiti kao Židove pa će, radi toga, trepjeti antisemitske napade, ili će ih se diskriminirati, recimo, na poslu. Ali baš kad se tako nešto dogodi, ADL to, na svom ekranu, nikad ne bilježi.

Kako je antisemitizam u SAD-u slabio, tako je ADL morala pronaći svoju borbu, uvijek osiguravajući glavnu ulogu Sbrahamu Foxmanu i njegovim političkim pogledima. Tako smo dobili Foxmanov bitku s Gibsonovom Pasijom; Foxman nije bio u stanju uvidjeti kakvu poruku njegova borba šalje milijunima kršćana - da će njihov odlayak u kina, pogledati ya njih vrlo važan film, biti njihov prilog jačanju antisemitizma. Šteta što Gibson nije prijatelj Židova, inače je mogao poslati ADL-u ček za promociju svog filma.

Drugi primjer je Foxmanov napad na kongresmena Charlesa Rangela oko rječnika, kojeg je ovaj upotrijebio, a može se intrepretirati kao neprijateljski prema Židovima; kao što je slučaj s drugima, koji su optuženi ze veće grijehe, nego su ih, zapravo počinili, kongresmen se nije povukao, već je Foxmanu uzvratio udarac.

Pomalo nevjerojatno za židovsku organizaciju tolike veličine i važnosti, ADL nije intelektualno jaka i više se oslanja na instinkt, nego na intelekt. Dok se dva AJC-ja (American Jewish Committee i American Jewish Congress) bave prvi ozbiljnim istraživanjima o stanju američkog židovstva danas, a drugi odnosima između države i crkve i promjenama u zakonodavstvu i društvu, ADL je fotokopirni stroj i provincijalna PR agencija, koja se bavi isključivo sobom i svojim interesima.

Ipak, postoji jedan izuzetak od pravila - ADL je posvećen svom neprijateljskom odnosu prema religiji. A baš u ovome leži opasnost po Židove i Izrael.

ADL je avangarda sekularnog neprijateljstva američkih Židova prema židovstvu. Možda je ovakav stav samo oportun, a radi sredstava, koja leže u rukama utjecajnih asimiliranih Židova, koji rado financiraju udruge, koje su antireligiozne. Ipak, potrebno je zapitati se kako se antipatija prema židovstvu uklapa u agendu, kojoj je svrha zaštita Židova od defamacije. Image, kojeg promovira ADL jasno rezultira u Židovima, kao skupini koja je u ratu s religijom, skupini koja je fanatično posvećena borbi protiv bilo kakvog oblika religijskog izražavanja na javnom trgu/prostoru.

Poruka, koju šalju desecima milijuna kršćana, koji nemaju nikakvih antipatija prema židovstvu jest da ih mi ne volimo. S namjerom, ili bez nje, mi ih klevećemo kao netolerantne i kao one, čijim se pogledima mi moramo, kao Židovi, suprotstaviti.

Kao pto svaka ideologja i retorika, koju upotrebljavaju razne skupine, posebno političke i druge sekularne skupine, ima postupaka i govora, u odnosu na koje se moramo osjećati zabrinuto i s kojima se moramo suočiti i o njima progovoriti. Ima mjesta za brigu u odnosu na kampanju, koju predvode desničari u medijima, poput Billa O'Reillyja ili Rusha Limbaugha, koji su preuveličali antireligiozne elemente u društvu, vršeći pritisak i lupajući u religijske bubnjeve. Međutim, ono što ADL radi nije suprotstavljanje njihovoj kampanji, nego borba protiv kršćana općenito, na taj način doprinoseći pogrešnoj pretpostavci da smi mi, kao Židovi, protivni i neprijateljski raspoloženi prema religijama drugih.

Najnoviji u nizu napada su Foxmanovi napadi na evangeličke kršćane, Amerikance, koji su najnaklonjeniji državi Izrael. Njegovi su napadi zlonamjerni i netolerantni. Već je očito, iz reakcija evangeličkih kršćana na svim razinama, da je Foxman naštetio Izraelu. Evangelički kršćani propituju svoju potporu, koju daju židovskoj državi u svjetlu apada čelnika jedne od najvažnijih židovskih institucija.

Pretpostavljam da ništa od ovoga ne smeta Abrahama Foxmana. Pretpostavljam da su njegovi napadi na evangeličke kršćane namijenjene punjenju njegovog proračuna. Dovraga i Židovi. Dovraga i Izrael. Neka živi ADL.

Link na autorov blog

Oznake: Antisemitizam

Prijevod članka Emanuelea Ottolenghi iz časopisa Commentary pod naslovom Europski 'dobri Židovi' uslijedit će postupno, s dolaskom više slobodnog vremena.


Opće je poznato da je antisemitizam u Zapadnoj Europi proteklih godina u porastu. Njegova učestalost i intenzitet uglavnom su koincidirali s porastom nasilja na Bliskom istoku i načinom na koji je taj sukob pokriven u europskim medijima. Međutim izražavanje antisemitizma ima svoju logiku, koja nije nužno povezana s bliskoistočnim nasilje. Naravno, Židovima se u Europi ne oduzima imovina, ili se oni proganjaju, ili deportiraju; ali oni su danas, u Europi, izloženi fizičkom nasilju, uvredama, defamacijama u medijima i intelektualnim krugovima, optužbama za nelojalnost i ostalom.

Svi su ovi napadi temeljito dokumentirani. Također su poznati čimbenici, koji su pridonijeli ovom usponu mržnje, a za koje se smatralo da su odavno iskorijenjeni iz pluralističke, tolerantne Europe. Ovi čimbenici uključuju otvoreno neprijateljstvo nekih europskih vlada prema državi Izrael i njihove aktivne simpatije prema arapskoj i palestinskoj stvari, čak do nivoa gdje se opravdava arapski terorizam protiv izraelskih židovskih civila; potreba, od strane nekih europskih elita da se ugosti agresivni i ubojiti antisemitizam unutar useljeničke muslimanske zajednice; kao i savezi europske ljevice i naprednog mišljenja iza ideje da je Izrael nova Nazi Njemačka, a prema kojoj su oni europski Židovi, koji podupiru državu Izrael, smješteni u rasističku kategoriju, dok se ne dokaže suprotno.

____________
Emanuele Ottolenghi, rođen je u Bologni i radi kao research fellow na St. Antony’s College, na Sveučilištu u Oxfordu, gdje se specijalizira iz područja izraelske politike i povijeti arapsko-izraelskog sukoba. Ovo je njegov prvi članak u časopisuCommentary.

O samom autoru članka više na ovom linku
Link na Commentary

Oznake: Antisemitizam

Pojam antisemitizam prvi je put upotrijebio Wilhelm Marr, 1870-tih da bi napravio razliku između starog antijudaizma i moderne, političke, etničke, ili rasne opozicije prema Židovima. Pojam je ubrzo usao u uporabu i u druge jezike te postao sinonim, ne samo za neprijateljstvo prema Židovima u modernom razdoblju, već se počeo retroaktivno primjenjivati i za svaku vrstu animoziteta prema Židovima u povijesti.

U nekim se jezicima (npr. u engleskom), antisemitizam ponekad piše s povlakom. Međutim, takvom se praksom legitimira pojam semitizam kao rasni dok se podrijetlo uporabe pojmova semitski i arijski/indoeuropski odnosi na lingvističke, a ne rasne skupine.

Židovi (pretvaranjem semitizma u definiciju rase, što se, u ovom kontekstu, odnosi na Židove) nisu rasa: ono što Židove ujedinjuje su tradicija, povijest, kultura, možda sudbina, ali ne i genetika. Inače, iako je i arapski jezik dio semitske jezične obitelji, kad antisemit govori protiv Semita, on misli - Židov. Kad su nacisti ubijali Židove, surađivali su i s Arapima.

Antisemitzam nije pojam koji je nastao kao suprotnost onome što jest semitizam, budući da takav pozitivan pojam nikada nije postojao. Antisemitzam je antižidovska ideologija Tako je antisemitizam generički pojam, koji definira negativan odnos prema određenoj skupini ljudi; ili, parafrazirajući filozofa Zvi Diesendrucka

teško ćemo pronaći još jedan pojam, koji je skovan samo kao negativan prema ijednom drugom narodu.

Postoje 3 glavna oblika antisemitizma (ovdje je prihvaćena definicija antisemitizma, koja pokriva i religijski antijudaizam i rasni antisemitizam):

- klasični (poganski);
- kršćanski;
- moderni.

Antisemitizam svoje korijene vuče iz antičkog svijeta: bio je posljedica netolerancije vjerske različitosti između poganskih naroda i Židova. Židovi su bili objekt kršćanskog antisemitizma jer su ih kršćani vidjeli kao zle i odgovorne za Isusovo raspeće. Moderni pak, antisemitizam, za razliku od ovih prethodnih, ima rasne elemente. Svaki od ovih slučajeva, ma koliko međusobno bili različiti, dolazi iz isto izvora – različitosti Židova od njihove okoline.

Poganski antisemitizam temeljio se na ideji o razlčitosti Židova od njihove okoline. Kršćanski antisemitizam imao je isti temelj, ali je tome dodao grijeh odbacivanja i razapinjanja Isusa. Uz to, kršćanstvo je sebe percipiralo kao religiju koja se od judaizma razvila i postala njegov nasljednik te ga tako zamijenila; time je judaizam postao, gledano iz kršćanske perspektive, irelevantna i od Boga odbačena religija. Dakle, postojanje judaizma i nakon kršćanskog ustanovljavanja ugrožavalo je takav koncept.

Moderni antisemitizam

Karakter modernog antisemitizma (počeci modernog antisemitzam datiraju se s 1688. godinom) različit je od klasičnog (antičkog) ili kršćanskog antisemitizma, jer se bazira na rasnim, a ne religijskim premisama. Takav se antisemitizam razvio za vrijeme prosvjetiteljstva i to kao posljedica jačanja nacionalnih osjećaja (različitost u kulturi i jeziku u odnosu na matični narod; naime, prosvjetiteljstvo je bilo razdoblje u kojem je počela jačati nacionalna svijest – skupine, koje su dijelile kulturu, jezik, povijest, isti rasni i vrijednosni sustav, povezivale su se u političke, ekonomske i socijalne entitete definirane geografskim granicama, koje se danas grubo podudaraju s granicama europskih nacija; skupine se ujedninjavaju, vojno i politički, pod jednom zastavom i razvijaju lojalnost naciji; Židovi se, kao skupina koja ne dijeli zajednički jezik, kulturu, religiju, i djelomično, sustav vrijednosti, od pojedinaca u tim nacionalnim pokretima, precipiraju kao outsideri pa čak i prijetnja nacionalnoj ideji).

Moderni antisemitizam temelji se na teoriji da su Židovi inferiorna rasa. Židov je Židov, ne poradi svoje religije, već zato jer je to karakteristika njezine/negove krvi/genetike. Pojam arijski prvi put je upotrebljen u rasnim teorijama 19. stoljeća. Jedan od istaknutijih rasnih teoretičara, Arthur de Gobineau (1816-1882), koristio je antropologiju, lingvistiku, i povijest, kako bi formulirao teoriju u kojoj bi pripadnost određenoj rasi objasnila gotovo cjelokupnu ljudsku djelatnost kroz povijest. U svom Eseju o nejednakosti ljudskih rasa, Gobineau je tvrdio da su francuski aristokrati superiorni u odnosu na francuski narod zahvaljujući samoj činjenici da su čisti Arijci (Indoeuropljani). Presudni povijesni događaji determinirani su željeznim zakonom pripadnosti određenj rasi, a ljudska je sudbina uvjetovana prirodom i izražena kroz rasu. Povijest pokazuje da su sve civilizacije potekle od bijele rase, a dragulj ove rase su Arijci (Indoeuropljani)., koji su preživjeli kao superiorna rasa. Upozorio je, pak, da miješanje Arijaca (Indoeuropljana) s drugim rasama prijeti samom njenom opstanku.

Židovi su bili optuženi za ozbiljnu ekonomsku krizu iz 1873. Iste je godine Wilhelm Marr, novinar, koji je skovao pojam antisemitizam, napisao pamflet pod naslovom Pobjeda židovstva nad njemstvom (The Victory of Jewry over Germandom). Pamflet je polučio veliki uspjeh i doživio 12 izdanja u šest godina. Koristeći rasne ideje i Vilkischeve nacionalističke ideje, Marr je tvrdio da su Židovi postali najveća zapadna sila 19. stoljeća. Marr je optužio Židove da su liberali, ljudi bez korijena, koji su nepovratno judaizirali Nijemce. Godine 1879. Marr je osnovao Antisemitsku ligu.

Prema kraju stoljeća, europske političke stranke, posebice u Njemačkoj, počinju upotrebljavati antisemitizam u svojim političkim programima/platformama.

Godine 1879., povjesničar Heinrich V. Treitschke piše da su Židovi naša nesreća i da postoji nepremostiv jaz između njemačkog i židovskog duha.

Filozof Eugen Karl Dihring napisao je, 1881. godine, Židovsko pitanje je rasno, moralno i kulturno pitanje, gdje raspravlja o tome da Židovi uzrokuju njemačko propadanje i da oni konstituiraju 'proturasu', koju ni konverzija, a ni asimilacija, nisu u mogućnosti promijeniti. Dihring je posjedovao značajan utjecaj među sveučilišnim studentima.

Godine 1893., 250,000 glasača izabralo je 16 zastupnika (od ukupno 397) u Reichstag, koji su se zalagali za antisemitske mjere.

Godine 1900., H. S. Chamberlain, Englez, koji se naselio u Njemačkoj, napisao je djelo Temelji 19. stoljeća, u kojem je idealizirao njemačku nacionalnu dušu (race-soul ), koja je od Nijemaca napravila poštene, odane i vrijedne ljude. Suprotno od Nijemaca, Židovi su materijalistički i legalistički narod, lišeni tolerancije i moralnosti. Ova dva naroda uhvaćena su u međusobnoj borbi, u kojoj Židovi moraju biti poraženi. Chamberlainova je knjiga nacistima pružila temeljni tekst za njihov nacionalni mit, a zabilježila je i izvrsnu prodaju u Njemačkoj.

Prema kraju i nakon Prvog svjetskog rata, kako su njemački ratni napori urodili neuspjehom, počeo je novi antisemitski ciklus te je, za ratni neuspjeh, nađen žrtveni jarac u obliku Židova. Židovi su tako bili optuženi za profiterstvo, nesudjelovanje u borbama i kao odgovorni za nestašice hrane. Zabilježen je veliki porast antisemitske literature, a krivci za njemački poraz u Prvom svjetskom ratu postali su Židovi i socijalisti. Uništavajuća hiper-inflacija, teški uvjeti Versailleskog mira i prošireno siromaštvo stvorili su atmosferu koja je pogodovala daljnjem rastu antisemitizma.

Godine 1920., Nacionalsocijalistička radnička stranka Njemačke (NSDAP) izdala je svoj program u 25 točaka, gdje je naglašeno kako Židov nikad ne može postati dio njemačkog naroda. Godine 1930., Alfred Rosenberg, koji je u Njemačku, a i Hitleru na pažnju donio Protokole cionskih mudraca napisao je Legendu o dvadesetom stoljeću u kojoj je istaknuo nadmoć nordijske rase i stvaranje njemačke nacionalne crkve, temeljene na rasi i čistoći krvi. Iste je godine Nacionalsocijalistička radnička stranka Njemačke dobila preko 6 milijuna glasova, što joj je donijelo 107 sjedala u Reichstagu i položaj druge po veličini stranke u zemlji.

Kako moderni antisemitizam počiva na rasnom principu, ne može mu se pobjeći. Židov ne može konvertirati. On će uvijek biti i ostati Židov; takva koncepcija objašnjava zašto je nacistička politika uništavanja Židova bila usmjerena na ubijanje svih Židova, bez obzira na njihovu konverziju, asimilaciju, ili ostale čimbenike.

Suvremeni antisemitizam (antisemitizam nakon holokausta) javlja se, ili kao osuvremenjeni oblik jednog od tri tradicionalna antisemitizma, ili kombinacija dva, ili, pak, sva tri.

Koje su najgore stvari za koje se, u današnjoj političkoj klimi, može optužiti Židove? Odgovor je: Rasizam. Apartheid. Genocid. Kolonijalizam. Da li su te optužbe istinite? Nije važno. Neka se Židovi brinu o tome da li su istinite. Paradoks antisemitizma leži u činjenici da je na Židovima teret dokazivanja neistinitisti tih optužbi. Antisemit ih samo mora izreći.

Jack Schwartz, National Review


Antisemitizam i anticionizam

Antisemitizam (definicija prema Webster’s dictionary): diskriminacija, predrasude, ili neprijateljstvo prema Židovima.

Anticionizam:

Webster’s dictionary cionizam definira kao svjetski pokret za uspostavljanje i razvoj države; iz toga slijedi da je anticionizam ideja suprotna onoj cionističkoj i da je anticionizam, zapravo, antisemitizam.

Danas živimo u svijetu izgrađenom na ideji država-nacija. Ako, dakle, prihvaćamo takvu stukturu svijeta u kojoj Francuzima vladaju Francuzi, Njemcima Nijemci, tada negiranje prava na samoodređenje samo jednom narodu jest diskriminacija prema narodu kojem se to isto pravo negira. Ako se Židovima negiraju prava, koja se podrazumijevaju u slučaju ostalih naroda – onda je to diskriminacija prema Židovima – što antisemitizam jest. Neka od neprijateljstava prema Židovima, danas vidljiva, baziraju se na ideji da Židovi nemaju nikakvih prava nad zemljom Izraelom/Palestinom, neka pak da Židovi imaju neko manje prava od ostalih stanovnika. Bilo koje, od ova dva mišljenja, može se definirati kao antisemitizam.

Da li je antiizraelski stav uvijek anticionizam? Može li se netko suprostavljati nekim akcijama izraelske države, bez da istoj toj državi negira pravo na postojanje? Odgovor je, naravno, da. Mnogi Izraelci ne slažu se s određenim akcijama izraelske Vlade. Mnogi zastupnici u Knessetu, akademici, ili religijski lideri u Izraelu istupaju protiv državne politike Izraela. Međutim, oni su i dalje lojalni građani te iste države, koji ne samo da se ne protive izraelskom pravu na postojanje, već služe vojsku, plaćaju poreze i posvećuju svoj život sudjelovanju u javnim službama.

Međutim, i nakon svih definicija, ostavlja nas s velikom tzv. sivom zonom Netko od svjetskih vođa, koji je glasan u svojoj osudi izraelskih vojnih akcija na teritorijima, ali tih u odnosu na terorizam, kji cilja nevine civile. Da li je i on/ona anticionist? Da li ga to čini antisemitom? Novinar, koji će, bez dodatnih pitanja i istraga, biti spreman vjerovati u izraelske ratne zločine i koji će odbiti povući svoja ranija izviješća, kada se, nakon istrage, pokaže da su ista neistinita; novinar, koji je bitno oštriji prema intervjuiranim Izraelcima, nego Palestincima – da li je takav novinar anticionist, antisemit? Djelatnik na polju ljudskih prava, koji postavlja, ili očekuje drugačije standarde i načine ponašanja od jedne strane – da li je on/ona anticionist/antisemit? Palestinac, koji podupire ideju o dvije države, ali, istovremeno, inzistira na neograničenom pravu na povratak arapskih izbjeglica na područje današnje države Izrael; da li je on/ona anticionist/antisemit? Nema preciznih i jasnih odgovora. Oporba prema Izraelu može biti iskrena i legitimna, ali može biti i prikriveni, politički korektan antisemitizam. Osobni motivi ovdje su presudni.

Oznake: Antisemitizam