Svaka američka generacija smješta Izrael u svoju moralnu naraciju. Neko je vrijeme Izrael slovio kao underdog, koji se borio protiv daleko jačeg neprijatelja. U trenutku kada Steven Spielberg reklamira svoj najnoviji film, Muenchen, možemo vidjeti kristalizaciju jedne drugačije priče. U ovoj su naraciji Izraelci i Palestinci paralelno prikazani kao narodi-žrtve povijesti i uhvaćeni u krug nasilja (toliko popularna fraza na engleskom - cycle of violence, op. prevoditelja).

U svom interviewu Timeu, kojeg je dao povodom izlaska filma na tržište, Spielberg je govorio o bliskoistočnom beskrajnom ubijanju i kontraubijanju:

A response to a response doesn't really solve anything. It just creates a perpetual motion machine...

...There's been a quagmire of blood for blood for many decades in that region. Where does it end?

izjavio je, tom prilikom, Spielberg. Glavni je problem, zaključio je Spielberg je odbijanje kompromisa, odnosno neodustajanje od svoje ekstremne pozicije.

The only thing that's going to solve this is rational minds, a lot of sitting down and talking until you're blue in the gills.

Muenchen briljantno argumentira ovakav stav. Njegovog glavnog junaka, Avnera, poziva Golda Meir i dodjeljuje mu zadatak da likvidira teroriste, odgovorne za ubojstvo 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Muenchenu, 1972. godine. Kroz radnju filma, kako se niže likvidacija za likvidacijom, Avner se spušta u rupu Raskolnikovog pakla. Izraelci ubijaju Palestince i Palestinci ubijaju Izraelce i krivnja se gomila na paranoju. Na kraju filma, Avner gubi vjeru u svoju misiju, cionizam i Izrael sam.

Ovo je nova vrsta antiratnog filma, za novu vrstu rata, i u mnogočemu je inovativna, sofisticirana i intelignentna. Ali, kada je politična, Spielberg mora dekonstruirati realnost, kako bi odgovarala njegovim pretpostavkama. Na samom početku, birajući 1972. kao godinu početka svoje priče, Spielberg si dozvljava ignorirati izvor otrova, koji se širi Bliskim istokom - islamski radikalizam. U Spielbergovom Bliskom istoku ne postoje ideje, koje vode Hamas ili Islamic Jihad. Na tom Bliskom istoku nema strastvenih antisemita, nema negiratelja holokausta (kao što je današnji iranski predsjednik), nema fanatika, koji žele eliminirati Izraelce kao takve.

Iznad svega - nema zla. I ta je činjenica u jezgri Spielbergove naracije. U njegovom prikazu stvarnosti nema ljudi, koji su toliko posvećeni svojoj ubilačkoj ideologiji da su nesposobni za kompromis, ili dijalog, u koje Spielberg polaže toliko visoke nade. Zato što Spielberg ne priznaje postojanje takvog zla, Spielberg dobiva krivu sliku stvarnosti. Razumljivo je da ne želi portretirati palestinske teroriste kao loše dečke u crtićima - ali on ih uopće ne portretira.

U filmu postoji govor u kojem jedan od palestinskih terorista zvuči kao Mahmoud Abbas, no, osim toga, teroristi su marginalni i nedefinirani. I zato, što ne postoji zlo, Spielberg ne razumije ni izraelske borce. Avner je američka percepcija kakav bi izraelski heroj trebao biti.

Pravi izraelski borci obično su tvrđi i manje suosjećajni, a takve ih je učinila svijest o zlu onih, koji ih žeče istrijebiti. Na Spielbergovom Bliskom istoku jedini put do mira vodi u odricanju od nasilja. Ali na stvarnom Bliskom istoku, jedini način za postizanje mira je vojna pobjeda nad fanaticima, kroz kompromis racionalnih snaga s obje strane. Netko - Izrael, ili Palestinska Samouprava - moraju pobjediti Hamas i ostale terorističke skupine. To je preduvjet bilo kakvom miru.

Spielbergova odluka, da svoj film smjesti u rane 1970-te, ne omogućava početak šire diskusije o miru na Bliskom istoku - naime, 1972. Izrael je tek ulazio u razdoblje spektakularnih terorističkih napada i nije još znao kako odgovoriti na njih. S godinama su Izraelci usvojili da su ciljane likvidacije, a koje su glavna tema filma, jedan od manje efekktivnih načina vođenja rata protiv terorizma. Izrael se radije oslanja na uhićivanje osumnjičenih terorista. Uhićenje ne pokreće val odmazda, a uhićenici najčešće opskrbljuju Izrael podacima, koje, onda, Izrael upotrebljava u borbi protiv tih skupina. Kroz nekoliko proteklih godina Druge intifade Izrael je upotrebljavao uhićenja, obavještajni rad, sigurnosnu ogradu i, s vremena na vrijeme, ciljane likvidacije i dobio je taj rat. Rezultat toga su jeruzalemske ulice pune teenagera, kao i bolj apolitičjka klima, koja je izraelskom premijeru Sharonu omogućila pomicanje ka političkom centru.

Nedavna nas povijest uči što nas Spielbergova netočna generalizacija o beskrajnom krugu nasilja ne uči - da postoji konstruktivno i destruktivno nasilje. Trik je u raspoznavanju razlike. Ali to nas uči realnost, a ne nečija naracija.

David Brooks, NYT
European Jewish Press o reakcijama na film

Oznake: Razno