Ovdje mi je želja ukazati na kontekst događanja u Medini nakon Muhamedovog dolaska; casus belli uvijek se lako nadje ili izmisli.

Medina je stoljećima prije Muhamedovog dolaska bila naseljena židovskim plemenima koja su se bavila zemljoradnjom. Ime Medina (al-Madina) je arabiziran aramejski naziv za okrug, distrikt (tradicionalni islamski izvori ime izvode iz Madinat al-Nabi = prorokov grad, što moderna znanost odbacuje). Židovi su tada na području oaze činili vecinu i bili podijeljeni u 3 plemena – Banu (= pleme) l-Nadir, Banu Qurayza i Banu Qajnuqa. Medina je također bila naseljena s dvije konfederacije (poganskih) arapskih plemena Banu Aws i Banu Kharzay, koji su se u Medinu doselili negdje tijekom 5. stoljeća, a došli su iz južne Arabije. U procesu borbe za prevlast ujedinjeni su, s jedne strane, bili Nadir i Qurayza s Awsom (2 židovska i 1 arapsko pleme), a s druge strane Qaynyqa i Kharzaj (1 židovsko i jedno arapsko pleme).

Iscrpljeni u borbama za prevlast, arapska su plemena pozvala Muhameda da dođe u Medinu (u to vrijeme, nakon nevolja u Meki traži novo prebivalište) i pokuša pomiriti zaraćene strane. Njegova je funkcija trebala biti slična kao ona u hakama (= neutralni arbitar u međuplemenskim sukobima). Kada je Muhamed došao u Medinu.

Na drugom sastanku plemena i Muhameda u Aqabi 622., nekolicina stanovnika Medine prihvatili su islam i prisegli na vjernost Muhamedu (onome koji je trebao biti neutralni arbitar u sukobu). I muslimanski izvori ovdje navode kako je spremnost Medinaca da prihvate islam došla iz njihovih bliskih kontakata sa Židovima (npr. po Ibn Hishamu, Sira, vol. 1 str. 468 ili str. 197 u engleskom prijevodu).

Židovi nisu imali udjela u pozivanju Muhameda da dođe u Medinu, niti su bili prisutni na pregovorima u Aqabi. Savez sklopljen izmedju plemena i Muhameda izbrisao je sve prethodne saveze, a po pustinjsim zakonima, oni nezaštićeni savezom nemaju nikakvog prava. Znaci, bilo je pitanje vremena (i povoda) kada će se židovska plemena trebati iseliti. O tome Ibn Hisham kaže slijedeće: dok je jedan pripadnik arapskih plemena iz Medina, u ime ostalih, prisezao na vjernost Muhamedu, jedan od njih prekida:

O Apostle of Allah, there are bonds between us and those men which we are about to sever. Could it be that after we done so, when Allah will made you triumphant, that you would return to your own people and forsake us.

Po Siri, Muhamed se osmjehnuo i odgovorio:

Nay, blood is blood, and unavenged blood is unavenged blood. I belong to you and you to me.

(Ibn Hisham, al-Sira al-Nabawyya, vol. 2 ; Kairo, 1955, str. 442; engleski prijevod, str. 203).

Kada je Muhamed došao u Medinu u rujnu iste godine, tamo je naišao na oporbu arapskh i židovskih plemena (ovdje je zanimljivo da nije postojao neki organizirani front, a židovska se plemena nikad nisu zajedno uključila u savez radi otpora protiv Muhameda). Muhamed je patio i od financijskih teškoća pa je u svjetlu jednog i drugog objavio dokument u kojem je pokazao izuzetnu političku lukavost. Dokument je remek djelo chiaro – scuro tehnike. U njemu, on je uključio i židovska plemena unutar medinske zajednice s određenim pravima i obvezama, ali ukoliko Židovi ne djeluju u zloj namjeri. Definicija zle namjere ostavljena je Muhamedu na volju.

Ostatak je poznat: borba za prevlast u Medini završena je pobjedom Muhameda nad neistomišljenicima, kako nad Židovima (koji nikada u Medini nisu nastupali protiv Muhameda kao jedinstveni savez), tako i nad arapskim stanovnicima – nemuslimanima.

Po Norman Stillman: Jews of Arab Lands.

Oznake: Komparativna religiologija, Povijest, Povijest u Dijaspori