Zadnji uradak Jimmyja Cartera miriše na antisemitizam, ne radi onoga što je tamo napisao, već radi onoga što je izostavio.

Izraelsko-egipatski pregovori, koji su rezultirali Porazumom iz Camp Davida kasnih sedamdesetih dogodili su se prije mog vremena. Moja negativna percepcija bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera dolazi iz čitanja detaljnih opisa pregovora i bully-boy taktike, koju je on, za vrijeme pregovora, upotrijebio na Izraelom.

Ne koristim olako pojam antisemitizam; zapravo, fundamentalno sam protiv izjednačavanja legitimne kritike Izraela s antisemitizmom. Ipak, Carterova zadnja knjiga, “Palestine Peace Not Apartheid”, podiže moju antipatiju prema tom čovjeku na potpuno novi stupanj, jer se isti, u toj knjizi, prikazao kao antisemit.

Ovaj članak nije mjesto na kojem ću se baciti u detaljno istraživanje knjige, a da bi je onda delegitimirao redak po redak – to su već uradili drugi. Ipak, važno je razmisliti i o općem dojmu, koju knjiga ostavlja na čitatelja.

Unutarnje implikacije/značenja

Svi pisci znaju da, osim riječi, koje su napisane, pisano djelo šaljei mnoge druge poruke, koje se nalaze između redaka – šalje ih se određenom upotrebom jezičnih oblika, strukture rečenice i izbjegavanjem / prešućivanjem / preskakanjem / poluinformacijama.

Zadnji uradak Jimmyja Cartera miriše na antisemitizam, ne radi onoga što je tamo napisao, već radi onoga što je izostavio. Do kraja knjige, čitatelj će pokupiti potpuno ili djelomično netočne tvrdnje i aluzije, od kojih ću ja, ovdje, nabrojiti njih deset:

1. Nameće impersiju da Izrael nikad nije iskreno težio miru.

2. Promovira koncept da je Izrael izazvati dugoročnu štetu i patnju Palestincima.

3. Sugerira da je Izrael loš za kršćane i kršćanstvo.

4. Implicira da je izraelsko povlačenje iz Gaze samo trik kako bi se produbile patnje Palestinaca.

5. Sugerira da je Izrael nedokazive optužbe protiv palestinskog lidera Yassera Arafata i tako se ponijeli nefer prema istome.

6. Tvrdi da bivši izraelski premijer, Ehud Barak, nikad nije dao razumnu ponudu Palestincima, kad je pregovarao s Arafatom u Camp Davidu i da je Barakova krivnja da su pregovori propali.

7. Implicira da se Izrael nikad ne pridržava potpisanih ugovora i da je Izrael torpedirao Road Map.

8. Carter insinuira da se Izrael namjerno i nedolično miješa u slobodne i fer izbore u Palestinskoj Samoupravi.

9. Implicira da je Hamas racionalna organizacija, koja će se početi normalno ponašati u trenutku kad se Izrael počne racionalnije ponašati prema Palestincima.

10. Zadnja i najogavnija impresija, koju šalje Carter jest da je ponašanje Izraela uzrok većini sukoba na svijetu.

Da li je Carter Amerikanac, ili Palestinac?

U stvari, Carterova knjiga izgleda kao da je napisao palestinski propagandist, a ne bivši predsjednik SAD-a, koji je bio aktivni čimbenik u arapsko-izraelskom sukobu skoro 30 godina.

Zaključiti, kao što su to neki zaključili, da Carter nije antisemit, nego, prije svega, neznalica, koji pokazuje tendenciju “uvijek stati na stranu slabijeg” apsurdan je, kao is ama knjiga, U interviewu, kojeg je Carter, povodom izlaska knjige dao, on tvrdi da je, u procesu pisanja svoje knjige, pročitao gotovo sve knjige, koje su o toj temi napisane. Ako je to doista tako – a nema razloga sumnjati da nije – onda namjerna prešućivanja i preskakanja činjenica zapravo pokazuju o čemu se ovdje radi.

Činjenica je da će svatko s osnovnim znanjem povijesti biti u stanju objasniti da su Carterovi argumenti potpuno ili djelomično netočni. Ipak, Carter pokušava izgurati lažnu premisu da, ako bi se Izrael povukao sa spornih (“okupiranih”) teritorija, i vratio ih Arapima, mir bi se vratio u čitavu regiju, a možda i u cijeli Svijet.

Ali zašto bi jedna informirana osoba, kao što je to Carter, želio prisiliti Izrael da radi ono što bi bilo protiv njegovih nacionalnih interesa i zapravi bilo ravno nacionalnom samoubojstvu (a imajući na umu činjenice na terenu, koje Carter gotovo u otpunosti prešućuje)?

Nadalje, zašto bi Carter uložio toliko truda u pisanje knjige, koja je potpuno jednostrana i puna netočnosti, a što svakako nije put ka miru između Izraela i njegovih ussjeda? Na to imam samo jedan odgovor:

Biti antisemit nije racionalno stanje duha; to je patologija. Kao antisemit, Carter ne može podnijeti činjenicu da Izrael ima takvu potporu u američkom anrodu kakvu ima i zato je objavio nepoštenu i jadno napisanuknjigu kao cinički pokušaj da to promijeni. S tim činom nije osramotio samo sebe, već i instituciju predsjednika SAD-a. U tom smislu, Carter je osramotio Ameriku.

Rabin Levi Brackman izvršni je direktor Judaism in the Foothills (www.jitf.org) i autor brojnih članaka o čitavom nizu tema; velik broj njegovih članaka nalazi se na njegovom websiteu (www.levibrackman.com)

Ovaj članak objavljen je na Ynet News

Carterovi financijeri

Oznake: Antisemitizam