What you don't see with your eyes, don't invent with your mouth



Brdo Hrama kao muslimanski Mirror Image


0 komentara


Subhana allathina asra bi-‘abdihi laylatan
Subhana allathina asra bi-‘abdihi laylatan min al-masjidi al-harami ila al-masjidi al-aqsa

Glory to He who took His servant by night from the Sacred Mosque to the furthest mosque

Slava onome, tko je svog slugu noću uzeo od Svetog masdžida mošeje do najudaljenijeg masdžida).

(Qur'an, 17:1) o Muhamedovom Noćnom putovanju u isra' (raj).


  • U Kuranu, Izrael se naziva najbližom zemljom (adna al-ard);

  • U vrijeme zapisivanja ovog ajeta (kok 621) Izrael je van Muhamedove domene i u njemu ne postoji ni jedna mošeja;

  • Najraniji muslimanski zapisi o Jeruzalemu (npr. oni kalifa Umara iz 638.) nigdje ne identificiraju brdo Hrama s najudaljenijom mošejom (al-masjidi al-aqsa) iz Kurana

  • Kuranski zapisi iz Umarove mošeje (240 m dug friz), ne spominju ni onaj 17:1 (Noćno putovanje) implicirajući da, barem do 692. godine, ideja o Jeruzalemu kao o mjestu odakle se dogodilo Muhamedovo uzdizanje u raj, ne postoji... prvi zapisi, koji povezuju 7:11 s Jeruzalemom, datiraju se u 11. stoljeće;

  • Muhamed ibn al-Hanafiya (638-700), bliski Muhamedov rodjak navodno je, o ideji, rekao:

...these damned Syrians (Umajadi) pretend that God put His foot on the Rock in Jerusalem, though [only] one person ever put his foot on the rock, namely Abraham.


Umajadi, 715. godine, grade mošeju, koju nazivaju najudaljenijim masdžidom / mošejom (al-masjid al-aqsa).

Irački povjesničar, Abdul Aziz Duri, ovaj potez proglačava politickim potezom Umajada:
The construction of the Dome of the Rock and al-Aqsa mosque, the rituals instituted by the Umayyads on the Temple Mount and the dissemination of Islamic-oriented Traditions regarding the sanctity of the site, all point to the political motives which underlay the glorification of Jerusalem among the Muslims.

Dolaskom iračkih Abbasida na vlast, Jeruzalem gubi na važnosti... čak se i kupola na Umajadovoj mošeji urušava 1016. godine, propadaju gradski zidovi; S. D. Goitein (za one koji ne znaju; poznati židovski medievalist; uglavnom se bavi Sredozemljem), primjećuje da, u svom zemljopisnom rječniku, al-Yaqut spominje npr. Basru 170 puta, Damask 100, a Jeruzalem samo jednom i to u prolazu. Svo je to vrijeme Jeruzalem provincijski gradić u arapskoj domeni.

Jeruzalem na važnosti, za muslimane, dobiva za vrijeme Križarskih ratova. Za vrijeme Prvog (kada Jeruzalem osvajaju križari), reakcija muslimana je prilično mlaka... nigdje nema ni spomena o nekom religijskom gubitku i poniženju. To se pocinje mijenjati oko 1150. godine, kada muslimani pokušavaju ponovno osvojiti grad, a u skolopu svoje propagande za jihad (provjeriti datume nastanka nekih hadita o Jeruzalemu kao važnom muslimanskom centru ). U 1160-tima pošinje cvasti literatura o važnosti islama. Kada Salah ad-Din (Saladin; inače mu je Rambam bio osobni liječnik) osvaja Jeruzalem (1187.), svom križarskom oponentu objašnjava kako je, za islam, Jeruzalem važan kao i za kršćanstvo, ako ne i važniji. Za vrijeme Saladinovih nasljednika, grad se islamizira, a u to vrijeme se javlja i ideja da je baš Brdo Hrama mjesto odakle je Muhamed, za vrijeme svog Noćnog putovanja otišao u raj (mi‘raj; ovo mi je lingvisticki zanimljivo)... naravno, ništa čudno, s obzirom da sada al-masjidi al-aqsa zaista i postoji na Brdu Hrama.

Međutim, ubrzo važnost Jeruzalema opet opada (ponovno je čvsto u muslimanskim rukama; Ayyubidi). Donald P. Little (McGill University):
The simple fact soon emerged that al-Quds was not essential to the security of an empire based in Egypt or Syria. Accordingly, in times of political or military crisis, the city proved to be expendable. In particular, in 1219, when the Europeans attacked Egypt in the Fifth Crusade, a grandson of Saladin named al-Mu‘azzam decided to raze the walls around Jerusalem, fearing that were the Franks to take the city with walls, they will kill all whom they find there and will have the fate of Damascus and lands of Islam in their hands. Pulling down Jerusalem's fortifications had the effect of prompting a mass exodus from the city and its steep decline.

Also at this time, the Muslim ruler of Egypt and Syria (ovdje se nalazi Jeruzalem), al-Kamil (another of Saladin's grandsons and the brother of al-Mu‘azzam), offered to trade Jerusalem to the Europeans if only the latter would leave Egypt, but he had no takers. Ten years later, in 1229, just such a deal was reached when al-Kamil did cede Jerusalem to Emperor Friedrich II; in return, the German leader promised military aid to al-Kamil against al-Mu‘azzam, now a rival king. Al-Kamil insisted that the Temple Mount remain in Muslim hands and "all the practices of Islam" continued to be exercised there, a condition Friedrich complied with. Referring to his deal with Frederick, al-Kamil wrote in a remarkably revealing description of Jerusalem, "I conceded to the Franks only ruined churches and houses." In other words, the city that had been heroically regained by Saladin in 1187 was voluntarily traded away by his grandson just forty-two years later.

Zanimljiv je i savjet jednog kasnijeg Ayyubida svoj nasljedniku:
If the Crusaders threaten you in Cairo, and they demand from you the coast of Syria and Jerusalem, give these places to them without delay on condition they have no foothold in Egypt.


Profesor islamske povijesti, Emmanuel Sivan primjećuje:
...that Christian knights traveled from distant lands to make Jerusalem their capital made the city more valuable in Muslim eyes too. It was a city strongly coveted by the enemies of the faith, and thus became, in a sort of mirror-image syndrome, dear to Muslim hearts. And so fractured opinions coalesced into a powerful sensibility; political exigency caused Muslims ever after to see Jerusalem as the third most holy city of Islam (thalith al-masajid).


Da se vratimo na početak, odnosno na samog Muhameda i njegovu orijentaciju kible: Nakon što, 622. godine, Muhamed iz rodne Meke bježi u Medinu (s velikim postotkom židovskog stanovništva), Muhamed usvaja neke judaizmu bliske elemente: post sličan Yom Kippuru, mjesto molitve slično sinagogi, dozvolu oko jedenja košer hrane, kao i dozvolu ze vjenčanje sa Židovkama. Kao najvažniju promjenu običaj okretanja u molitvi iz predislamskih vremena (prema kabi u Meki), okreće prema Jeruzalemu (preciznije prema Siriji kako se navodi u Kuranu - iz drugih se mjesta vidi da je to, zapravo, Jeruzalem). Međutim, nakon sto Zidovi odbijaju njegove misionarske pokusaje, kibla se okreće prema Meki (634.):
The Fools among the people will say: "What has turned them [the Muslims] from the qibla to which they were always used?" We appointed the qibla that to which you was used, only to test those who followed the Messenger [Muhammad] from those who would turn on their heels [on Islam]. Now shall we turn you to a qibla that shall please you. Then turn your face in the direction of the Sacred Mosque [in Mecca].Wherever you are, turn your faces in that direction. Even if you were to bring all the signs to the people of the Book [i.e., Jews], they would not follow your qibla.
(Kuran, 2:142-52).
Al-Tabari (rani komentator Kurana) komentira:
He chose the Holy House in Jerusalem in order that the People of the Book [i.e., Jews] would be conciliated, and the Jews were glad.

S takvim se tumacenjem slaze i W. Montgomery Watt (vodeći Muhamedov biograf).


Oznake:


Pogodi tko dolazi za Sukot?


0 komentara

Izraelski film "Ušpizin" neobičan je, za izraelsku kinematografiju, u pogledju dvije stvari: film je primjer rijetke suradnje između sekularnih i ultra-ortodoksnih Izraelaca i snimljen je u Mea Šearim - religioznoj četvrti Jeruzalema s ultraortodoksnim glumcima.

Topli prikaz braka između hasidskih Židova također je radikalno drugačije od dosadašnjeg prikazivanja podložnosti žena patrijarhalnom autoritetu, kako su to, u svojim filmovima, prikazali Boaz Jakin (A Price Above Rubies) i Amos Gitai (Kadoš). Razlog je u tome što su scenarist Shuli Rand i njegova supruga Michal Bat Sheva Rand, koji glume bračni par pod opsadom, i sami ultraortodoksni.

Shuli Rand, koji je za svoju ulogu u filmu dobio Nagradu Izraelske filmske akademije, nekad je i sam bio sekularni Židov. Uz dozvolu svog rabina, Shuli Rand se povezao sa svojim starim prijateljem, redateljem Gigi Darom, i snimio ovaj film.

Njegovi karakteri - Moshe and Malli Bellanga, pobožni su, bez djece i bore se sa sastavljanjem kraja s krajem. Oboje su izuzetno emocionalni. Robusna žena, s temperamentom vatrenim barem koliko je onaj njenog supruga, gospođa Rand možda slijedi patrijarhalne uloge, ali ona je daleko od sluškinje, koja se klanja svom gospodaru.

Ušpizin (naslov, preveden s aramejskog znači nešto kao sveti gosti) reflektira Randovu vlastitu povijest od sekularnog do religioznog Židova.

Radnja počinje s neizvjesnošću Mošea i Mali, koji u predvečerje Sukota (7-dnevni židovski blagdan) nemaju ni novaca za izgradnju suke (sjenice u kojoj se, za vrijeme Sukota, boravi, jede, a gdje to klima dozvoljava i spava), a nemaju ni novca za kupovinu potrebne hrane za blagdane. Oboje brinu da je uzrok njihovom siromaštvu Malina neplodnost i, nakon pet godina braka, oboje konstantno, usrdno i glasno mole za Božju pomoć.

I... čudo dolazi. Donacija od 1000 dolara od ješive gurnuta je ispo njihovih vrata, a Mošeov im prijatelj daruje suku. Kada Mošeovi prijatelj iz prošlosti Elijahu (Shaul Mizrahi), zajedno s Josefom (Ilan Ganani), čudakom obrijane glave, zakuca na njihova vrata, čudo se čini potpunu.

Gosti stižu baš u vrijeme večere. Jedući i pijući, polako se šire po kući oduševljenog bračnog para - naime, pojava gostiju pred blagdane, koja im omogućava ispunjenje micve gostoprimstva za blagdane mora biti još jedan znak Božjeg proviđenja. Kada gosti ne pokazuju nikakve znake da se spremaju napustiti Mošeov i Malin dom, oni prihvaćaju i njihovo otesnao ponašanje kao Božji test, nadajući se nagradi na kraju.

Ono što Bellangasi ne znaju jest činjenica da su Elijahu i Josef pobjegli iz zatvora, i da im njihova kuća, zapravo, služi kao skrovište. Konačno, oni od Mošea i Mali traže novac za kupovinu mesa, postavljaju roštilj na otvorenom, puštaju glasnu pop-glazbu mahnito plešući, što izaziva reakciju kod susjeda.

Stilski Ušpizin je dio klasične tradicije komedije na Jidišu, koja je lagana i u kojoj se lako uživa. Istovremeno, u sebi sadrži dvostruki pogled na život ultraortodoksnih Židova. Za outsidere, lakovjernost gospodina i gospođe Bellangas, kao i njihove konstantne molitve, oslikavaju ih kao naivce, koje iskorištavaju beskrupulozni pokvarenjaci; za vjernike, njihovo ponašanje je, doduše satirična u svojoj pretjeranosti, ali još uvijek afirmacija njihove čvrste vjere.

Stephen Holden, NYT
Službeni site filma

Oznake:


סוכות


0 komentara

Klikni za link u izvornoj veličini

Približava se Sukot i zapovijed iz Tore kaže da treba kupiti četiri začina - lulav (palmina grana), vrba, mirta i etrog. Prva tri začina nisu problem... naći etrog je već nešto sasvim drugo.

Pronaći poseban etrog (etrog mehudar), iziskuje potragu među stotinama tih žutih citrastih plodova, nalik limunu. Etrog posjeduje i bogatu povijest, punu političkih intriga, poslovnih i religijskih sukoba, kojis u mnogima ostavili gorak okus u ustima.

Pojam, kojim se u Tori opisuje etrog je ili פרי עץ חדר plod prekrasnog drva (ויקרא - Levitski zakonik, 23:40). Suvremeni hebrejski za svo voće iz obitelji citrusa je חדר (hadar).

Usmena tradicija sa Sinaja je vrlo jasna: etrog, jedan od četiri začina povezanih uz Sukot poznat jest citrus na latinskom poznat pod imenom Citrus Media, za kojeg se smatra da je podrijetlom iz Perzije.

Etrog se naziva i Adamovom jabukom, ili rajskom jabukom i jedan je od kandidata za Drvo saznanja iz Rajskog vrta.

Sve je bilo u redu dok su Židovi živjeli u Izraelu i Perziji, gdje se etrog lako uzgajao. Prof. Ari Schaffer iz Volcani Institute for Agricultural Research u Beit Daganu citira Rambamovu (Maimonidesovu) tezu iz Guide for the Perplexed da Tora zapovijeda baš ova 4 začina jer (parafraziram)
tih je začinia u Zemlji Izrael bilo u izobilju i svatko ih je lako mogao nabaviti
Schaffer također primjećuje da napose etrog ima simboličnu ulogu biljke, koja uglavnom raste u priobalnom Izraelu i traži dosta vode, kao dio obreda sa 4 začina, koi predstavljaju biljke, koje treaju vodu iz različitih ekoloških habitata u Izraelu (palma - pustinja; vrba - riječne udoline; mirta - planine; etrog - doline).

Etrog je, u antičko vrijeme, bio jedinstven kao drvo koje zahtijeva obilno navodnjavanje (hadar se u Talmudu interpretira i kao hydro, videno drvo), za razliku od uobičajenih domaćih izraelskih voćki, kao što su smokva, datula, grožše, ili šipak (nar).

Obred koincidira s drugim Sukotnim obredima, koji su povezani s vodom (uključujući i molitvu za kišu)

Povjesničari botanike prate njegove korijene na Dalekom istoku i premještanje ka zapadu. Židovska tradicija drži da je etrog bio prenošen s oca na sina od vremena primanja Tore.

Jedna je stvar sigurna i za povjesničare: već od vremena Aleksandra Velikog, godine 332. p.n.e., etrog je bio udomaćen u zapadnom svijetu. To voće detaljno je opisao grčki prirodoslovac Theophrastus, Aleksandrov suvremenik, koji je smatrao da osm mirisa, etrog posjeduje i ljekovita svojstva.

Židovi su etrog oduvijek koristili u radosnoj proslavi Sukota. Postoji tako i priča o neobičnom događaju za vrijeme Simchat Bet Hasho'eva, vesele proslave vodene libacije, u danima iza prvog dana Sukota.
U 1. stoljeću p.n.e., Alexander Yanai, šesti i zadnji vladar - veliki svećenik iz obitelji Makabi naljutio je Farizeje svoojim heleniziranim, militantnim ponašanjem. Bijes prea ovom vojničkom svećeniku svoj je vrhunac dosegnuo kada je on besramno pokazao saducejstvo polijevanjem vodene libacije po svojim nogama (Succah 4:9), i, kao posljedica tog ponašanja, bio izgađan s etrogim od mase okupljene na Brdu Hrama u Jeruzalemu.


S Galutom (židovskom dijasporom, etrog je dolazio i u krajeve, u kojima dotad nije bio poznat.

Nastavit će se...

Oznake: ,


שנה תובה


0 komentara




S obzirom da je osnovno obilježje proslave svih židovskih blagdana (osim Jom Kipura, naravno), uz čestitku dodajem i par osnovnih informacija o simbolici hrane na stolu za Roš hašana:

MED:

Simbolizira našu želju da nam Nova godina bude slatka/sretna, ali i puna obilja.

Na prvu noć Rosh Hashana se i hala umače u med, a ne u sol kada se blagoslivlja (što se, onda, najčešće produži sve do kraja Sukota). Hala je, za Rosh Hashana također okruglog oblika (savršenog). Inace je hala u obliku štruce (uvjetno rečeno).

Nakon toga se u med umace JABUKA.

Jabuka je vec malo kompleksniji problem. Naime, ista se povezuje s Avrahamom, Jichakom i žrtvenim ovnom: numerička vrijednost hebrejske rijeci za jabuku (tapuach) i hebrejske riječi za žrtvenog ovna (seh akeida) je jednaka, a Akeida se dogodila na Rosh Hashana. Jedući jabuku, mi se zapravo nadamo da će dio zasluga, koje su Avraham i Jichak dobili ovom kušnjom, doći i do naše generacije u godini koja dolazi.

DATULE:

Sefardski: jedu se, ili same, ili umočene u smjesu sa sezamom, anisom i šećerom. (ovo rado rade Marokanci). Simbolizira slatku i blagoslovljenu Novu u kojoj će pokvareni biti uklonjeni.

U Maroku se i jabuke umaču u ovu smjesu u koju se umaču i datule.

NOVI PLODOVI:

Jedu se na drugu noć Rosh Hashana oni plodovi koje nismo još jeli ove sezone. Za ovu se prigodu najšesće koristi šipak (ili, kako neki kazu, nar) i to zato sto je zemlja Izrael poznata po šipcima (šula sam za tradiciju po kojoj je razlog jedenja šipka u tome što on ima 613 zrna, bas kao što postoji 613 micvot, a i onu po kojoj brojnost zrna u šipku osigurava plodnu nadolazeću godinu).

RIBA:

Odnosno glava ribe... Rosh Hashana na hebrejskom znači "glava godine". Riba je također simbol plodnosti i obilja.

A može i gefilte fish, sto je aškenaska izlika za ribu .

TIKVA:

Sefardski običaj: kako je tikva izvana zaštićena debelim omotom, tako će i nas Bog zastititi u nadolazećoj godini.

TORTA S MEDOM:

This day is holy to God, your God; do not mourn and do not weep...for the joy of God is your strength. (Nechemiah 8:9-10)... da, za Nehemiju se kaže da je naučio Izrael perzijskim običajima jedenja slatke hrane za slatku Novu...

TZIMMES:

Aškenaski kolač od mrkve i meda. Mrkva bi simbolizirala našu nadu da ćemo u nadolazećoj godini čuvati vise micvot.


Na stolu mogu jos biti i riža (opet plodnost), špinat (obilje na našim poljima), cikla (aramejski i hebrejski izraz za ciklu povezuje se s izrazom odstraniti, a koristi se u blagoslovu za Rosh Hashana koji moli za odstranjenje naših neprijatelja)...

Oznake: ,






IMPRESSUM
KOALICIJA


Tematski sadržaj bloga

Arhiv

Linkovi


ATOM 0.3