Fotografija: Amos Oz s roditeljima (Fania i Aryeh), 1944.

Amos Oz, najpoznatiji izraelski suvremeni romanopisac, napisao je memoare o svom djetinjstvu, u vrijeme posljednjih dana Britanskog mandata i prvih dana židovske države, koji u svojoj potpunoj literarnoj snazi, nadmašuje i najbolje među njegovim romanima. Dio njegove snage izlazi i iz proze same - turobne, lirske pa čak incantatory - i iz rečenica engorged emocijama i uspomenama. Ali najviše energije u Priči o ljubavi i tami (A Tale of Love and Darkness) generirano je Ozovom elegantnom uporabom frikcije između osobnog i političkog.

...S nevjerojatnom snagom i jasnoćom, Oz donosi svoja sjećanja sa svojim ranim osjećajem pripadnosti židovskom narodu i njegovim braniteljima; sjećanja o opsadi i arapskom bombardiranju Jeruzalema, kada je i do 25 ljudi našlo sklonište u sićušnom, mračnom podrumskom stanu i kada je njegova babysitterica bila pogođena snajperom; sjećanja os trahu da će država biti skršena samo nakon par dana od njenog rođenja i da on ne bi imao kamo otići...

U najuzbudljivijem dijelu knjige, Oz opisuje okupljanje čitavog susjedstva, u napetoj atmosferi, oko jedinog radio prijemnika navečer, 29. studenog 1947. godine, čekajući rezultat glasovanja za rezoluciju u Općoj skupštini UN-a, koja je pozivala na stvaranje dvije neovisne države na području mandatne Palestine. Objava o prihvaćanju rezolucije - prvo međunarodno priznanje i židovskog prava na vlastitu državu - primljena je u uzbuđenom vikanju prisutnih, plesanju i suzama radosnicama. Oz se sjeća da je, kad je te večeri otišao u krevet, njegov otac legao pored njega, i, milujući ga po glavi, šaptao o ponižejima, koja je doživio od nasilnika u Vilni i Odessi i o značenju onoga što se dogodilo te večeri.

Pospano sam posegao svojom rukom ka njegovom licu i, umjesto njegovih naočala, dotaknuo njegove suze. Nikad u mom životu, ni prije ni poslije te noći, čak ni kad je moja majka umrla, nisam vidio oca kako plače.

Još jednom u romanu, nacionalno postaje osobno.

Konačno, Oz nam govori o jednoj noći u travnju 1948., tijekom koje je 78 profesora, liječnika, sestara i studenata ustrijeljeno i spaljeno živo na svom putu ka Mount Scopusu od arapske zasjede, dok su Britanci stajali i gledali. Ozov je otac trebao biti u tom konvoju, ali ga je, igrom slučajnosti, propustio.

Skoro točno nakon 56 godina, zapisujem ove riječi nedaleko od mjesta gdje se dogodio masakr, u svom stanu u Ulici 78-orice, koja povezuje Ulicu proroka i Ulicu padobranske jedinice, i zahvalan sam za ovaj tijek sjećanja, vizije i hrabrosti, koji mi je Amos Oz omogućio da vidim i čujem gorljivije.

(by Benjamin Balint, associate editor of Azure)

Oznake: Povijest, Povijest Izraela

Tel Aviv ima najveći broj zgrada, građenih u Bauhaus stilu, na svijetu. Naime, čak 17 bivših studenata Bauhausa svoj je dom, a radi situacije u Europi tridesetih godina 20. stoljeća, našlo u Tel Avivu i ostalim gradovima britanskog Mandata Palestine.

Među poznatije arhitekte ubrajaju se Arieh Sharon , koji je radio na većini bolnica u Mandatu i u počecima kibuca Gan Shmuel; Genia Averbuch, dobitnica druge nagrade (prva nije bila dodijeljena) za plan za izgradnju Dizengoff Circlea u dobi od 25 godina, te Erich Mendelsohn, koji je i dizajnirao privatnu rezidenciju prvog izraelskog predsjednika Dr. Chaima Weizmanna.


Rothschild Blvd. 71


Ulica Emila Zole 17

Između dvaju svjetskih ratova, Tel Aviv je doživio golem graditeljski zamah, a uslijed pojačane migracije iz Europe. U to je vrijeme običaj bio da se zgrade bojaju u bijelo ili krem, neovisno o tome da li se radilo o zgradama u Bauhaus stilu, ili ne. U tom je razdoblju Tel Aviv i dobio nadimak - Bijeli Grad.

U Tel Avivu je izgrađeno najviše kooperativnih zgrada sa stanovima za radnike u Izraelu (tada britanskom mandatu Palestini). Cilj je bio omogućiti, sto većem broju ljudi, bazu za što jednakiji način zivota u gradu. Takvi blokovi stanova formiraju male stambene jedinice, a njihovi stanari imaju razne vrste usluga u samim zgradama - uključujući tu dječji vrtić, poštanski ured, dućan, praonicu i slično. Uz to, oko zgrade je postojao i vrt gdje su stanari imali pravo uzgajati svoje vlastito povrće - naime, održavati vezu sa zemljom u cionističkoj se smatralo izuzetno važnim. Jedan od najbolje sačuvanih takvih stambenih blokova je onaj na kutu ulica Frishman, Dov Hoz i Frug. Ovaj blok je, neko vrijeme, služio i kao sjediste Hagane.


Ulica Ahad Ha'am 49, (arhitekt Tsachi Shlush)

U Tel Avivu danas postoji preko 1500 zgrada sagrađenih u Bauhaus stilu, od kojih mnoge vape za zaštitom. Sve više ih se restaurira; tako obnovljene, pomažu nam naslutiti kako je moderno i lijepo Tel Aviv izgledao 1930-tih.

Bauhaus je u Tel Avivu razvio i neke svoje lokalne specifičnosti. Tako je, npr. razvio manje prozore, stupove, ravne krovove, a gađevinski materijal je bio pojačani beton.


MANJI PROZORI



U Europi, veliku su prozori bili jedno od glavnih obilježja ovog stila (svijetli prostori). Međutim, s obzirom na klimatske različitosti, izraelski je Bauhaus razvio duge i uske, vodoravne prozore. Na nekim se zgradama danas mogu naći i dugi uski balkoni, nastali kao adaptacija tih prozora.

Vodoravni prozori s prugama, pak, zaštitni su Le Corbusierov znak; određen broj lokalnih arhitekata neko je vrijeme radio u njegovom pariškom uredu te su, po dolasku u Izrael, sa sobom donijeli i taj arhitektonski element.


STUPOVI



Još jedan element, uz prugaste prozore, omiljen kod Le Corbusiera, našao je odjeka u Izraelu. Naime, stupovi, podižući zgradu, stvaraju prostor za zelenu površinu i veću zračnost njezine okoline.

Prva zgrada, sagrađena na ovakav način, bila je Bet (=kuća) Engel u Rothschildovom bulevaru 84 (vidi sliku ispod odlomka). Sagrađena je 1933.godine, a arhitekt joj je Zeev Rechter; za dozvolu za izgradnju tih stupova Rechter se borio dvije godine, da bi, nakon izgradnje ove zgrade, stupovi postali trend u arhitekruri tog vremena (stupove je često moguće naći i u modernim zgradama, ne samo u Tel Avivu). Danas je prostor između stupova, na ovoj zgradi, zatvoren.

Rothschildov je bulevar inače odlična lokacija za studiranje telavivskog Bauhausa; neke od tih zgrada danas čekaju restauraciju.


RAVNI KROVOVI

Iako, za razliku od Le Corbusierove ideje, na krovovima uglavnom nisu bili predviđeni vrtovi, krovovi su ipak služili svim stanarima zgrade za razne društvene događaje i aktivnosti, a na njima je, najčešće, bila i praonica.


OJAČANI BETON



Prvi put upotrebljen je, u Tel Avivu, 1912. godine te je doživio pravi bum, najviše zahvaljujući lakoj izradi pa nije zahtijevao visoko obučene radnike.

Bauhaus je, u Tel Avivu, 1930-tih, postao popularan iz više razloga: Tel Aviv je bio zamišljen i građen kao moderni grad po zapadnim standardima. Većina arhitekata i sama je došla iz Europe. Ujedno, a radi velikog obujma izgradnje, bilo je potrebno pronaći način gradnje, koji ce biti dovoljno jeftin i brz. Tel Aviv je, ujedno, i jedini svjetski grad u kojem prevladava Bauhaus. Upravo radi toga se 2003. godine našao na listi UNESCO-ove svjetske bastine.


UNESCO I TEL AVIV

UNESCO je 2003. godine na svoju listu lokaliteta svjetske baštine dodao 24 nove svjetske lokacije te se tako broj takvih lokaliteta pod zastitom popeo na 754 - jedan od novih lokaliteta na listi zaštićene svjetske bastine je i Bijeli Grad u Tel Avivu - dio Tel Aviva izgrađen u Bauhaus ili Internacionalnom stilu.


(Klikom na fotografiju, moguće je istu vidjeti u većem formatu)

Tel Aviv je svoj život počeo 1909. kao predgrađe mediteranske luke Jafo, da bi ubrzo postao komercijalni i kulturni centar, prvo u razdoblju Mandata, a zatim u i Državi Izrael. Danas je Tel Aviv, iako je Jeruzalem izraelski glavni i najveći grad, i dalje kulturni centar - nešto poput izraelskog New Yorka - a sa svojim predgrađima i pridruženim gradovima dom je za oko 3 milijuna Izraelaca.


Dizengoff Circle iz zraka, 1940.godine: klikom na fotografiju, moguće je istu vidjeti u većem formatu

Razvoj Bijelog Grada započeo je 1920-tih i 1930-tih., nakon emigracije velikog broja židovskih njemackih arhitekata; do sredine 1930-tih, Tel Aviv je bio jedini grad na svijetu sagrađen gotovo isključivo u Bauhaus, ili Internacionalnom stilu - bjelina pak njegovih jednostavnih betonskih linija, pravokutnih i kvadratnih oblika, malih prozora, tornjeva od staklene cigle i terasa donijela je gradu njegov nadimak - Bijeli Grad.

Bijeli Grad je četvrti lokalitet u Izraelu koji je dosao pod zaštitu UNESCO-a; ostala tri su zidine jeruzalemskog Starog Grada, Masada i Stari Grad Akko.

Turistička tura po Bijelom gradu

Oznake: Izrael, Povijest, Povijest Izraela

Put ka ortodoksnom židovstvu dug je i vijugav. Postoji li Bog? Da li nam je Bog dao Toru? Da li nam je Bog dao usmenu Toru? Kao i u slučaju mnogih drugih Židova, koji ponovno otkrivaju svoju baštinu, i ispred mene su se otvorila ta pitanja s kojima se rebalo suočiti i odgovoriti na izazove, koja su ta pitanja za mene predstavljala. Svi mi, koji smo pred ba’alei tshuva (oni, koji se vraćaju židovstvu), u nekom trenutku dođemo do denominacijskog križanja. Onaj tko je uvjeren u Božansko podrijetlo Tore i svjestan da je Tora, da bi bila protumačena, morala biti objavljena s usmenim objašnjenjima, tražimo onaj pokret u židovstvu, koji posjeduje tu drevnu mesoru.

Identifikacija povijesnog debla

Oko dvije tisuće godina prije nego što su reformno i konzervativno židovstvo stupili na scenum ortodoksni su mudraci zabilježili tvrdnju da je usmena tradicija primljena od Boga na Sinaju 1312 p.n.e. i prenošena netaknta mudracima iz doba Mishne .[1] Kasniji talmudski tekstovi potvrđuju takvo vjerovanje[2], kao što to kasnije potvrđuju i spisi srednjevjkovnih i postsrednjevjekovnih ortodoksnih znanstvenika.[3] Iako su saduceji i karaiti odbacili usmenu tradiciju ortodoksnog židovstva, sekularni znanstvenici suglasni su da su ove skupine bile one koje su otpale od povijesnog mainstrema ortodoksnog židovstva.[4] Ortodoksno židovstvo do danas tvrdi da je usmena tradicija prenešena netaknuta od roditelja djetetu, od učitelja studentu.[5] Teoretski, ortodoksni Židov je u posjedu originalne usmene tradicije.

Reformna grana

Drugi po starini postojeći židovski pokret je reformno židovstvo. Djed reformnog pokreta je Moses Mendelssohn (1729-1786). Iako Mendelssohn nikad nije javno odrekao, ni Tori, ni usmenoj tradiciji, Božansko podrijetlo, možda proročanski, četiri od njegovo šestoro preživjele djece konvertitalo je na kršćanstvo.[6] Paralelno s tim, jedan od Mendelssohnovih najvažnijih učenika, David Friedlander (1765-1834), pisao je pastoru Teller, savjetniku pruskog Ministarstva religije, u svoje, i ime još nekih židovskih glava obitelji, nudeći svoje pristupanje Luteranskoj crkvi. Tek nakon što je pastor odbio Friedlanderov zahtjev, krenuo je ovaj Mendelssohnov učenik reformirati svoju vlastitu religiju.[7]

Ono što je Mendelssohn oklijevao javno reći o mesori, Abraham Geiger (1810-1874), najutjecajniji reformni Židov druge generacije, hrabro je proklamirao. Godine 1837., Geiger je sazvao Prvu reformnu rabinsku konferenciju u Wiesbadenu, u njemačkim zemljama i deklarativno izjavio:

Talmud mora otići, Biblija - ta kolekcija uglavnom lijepih i nadahnutih ljudskih knjiga - također mora otići kao Božje djelo.[8]

S ovakvom je deklaracijom reformno židovstvo postalo prva poznata skupina unutar židovstva u više od 3,100 godina židovske povijesti, koja je negirala božansko podrijetlo Tore.[9] Reformno je židovstvo odbacilo mesoru.

Nedugo nakon što je Geiger organizirao reformno židovstvo u njemačkim zemljama, njegov američki kolega, Isaac Mayer Wise (1819-1900), započeo je taj novi pokret u Novom svijetu. Godine 1850., u debati u Charlestonskoj sinagogi, Wise je izjavio da ne vjeruje u Mesiju kao osobu, ili u tjelesno uskrsnuće[10], dva važna stupa židovske usmene tradicije.[11] Sedam godina kasnije, Wise je tiskao novi Sidur (molitvenik), u kojem su ispuštene tradicionalne molitve o povratku na Cion, ponovnoj izgradnji Hrama itd. pripremajući tako put za službenu anticionističku deklaraciju u okviru Pittsburške platforme (Pittsburgh Platform) iz 1885.[12] Wise je osnovao reformni seminar - Hebrew Union College; i na njihovoj prvoj svečanosti promocije 1883. godine na jelovniku su posluženi

Little Neck Clams, Fillet de Boef, Salade de Shrimps, Grenouiles (frogs legs) a la Creme, and Ice Cream.[13]

Sredinom studenog 1885, Dr. Kaufman Kohler sazvao je Pittsburšku konferenciju reformnih lidera, nadajući se da će na njoj reformni pokret zauzeti službena stajačišta o nizu pitanja. Kohler je pokušao postaviti ton konferenciji i smjer u službenim izjavama na istoj poput

Smatramo da je njihova [svetih spisa] kompozicija, raspored, kao i cjelokupni sadržaj ljudsko djelo, u kojem se očitavaju nedostaci vremena, u kojem su nastali;[14]

i

Moramo odbaciti tu ideju, nama potpunu stranu, da brak s nežidovima nije po Zakonu.[15]

U svojoj izjavi, kojom je otvorio Konferenciju, Kohler je izjavio:

Ni jednog trenutka ne oklijevam reći ovdje i pred licem šitavog židovskog naroda da... je obrezivanje barbarska okrutnost, koja unakazuje i sramoti našu baštinu i našu svetu misiju svećenika među narodima. Ovaj ritual je ostatak divljeg afričkog života našeg naroda... također, djeca rođena u mješovitom braku ne bi se trebala promatrati kroz taj ekskluzivistički i primitivni standard, koji određuje rasni karakter samo prema majčinoj krvi… ja više ne mogu prihvatiti nastrane i izvrnute silogizme talmudskog zakona, kao nešto što nam je obvezujuće... Mislim da, ako igdje, onda mi ovdje moramo imati hrabrosti emancipirati se od rabinskog legaliteta.[16]

Uz nekoliko modifikacija, Konferencija je jednoglasno prihvatila Platformu, onako kako je predložio Dr. Kohler. Reformno je židovstvo dakle prihvatilo

moralne zakone kao jedine obvezujuće

židovstvu, odbijajući

sve one, kojei nisu adaptirani pogledima i občajima moderne civilizacije.

Platforma je odbacila zakone o kosher hrani, jer

oni ne mogu impresionirati suvremenog (modernog) Židova.

Kohler je tada izabran za predsjednika Hebrew Union Collegea, a godinu dana kasnije je izjaio:

Nema nikakvog opravdanja u tome da student svoje najdragocjenije vrijeme provede u halakičkim diskusijama... [i] ludim diskusijama, kojih su pune nebrojene stranice Babilonske Gemare.[17]

Pod Kohlerovim vodstvom, HUC-ov pripremni odsjek nije zahtijevao nikakve talmudske studije, iako se od studenata tražilo uzimanje kolegija iz Novog zavjeta i Kurana.[18] Kohler je o reformnim Židovima govorio kao o onima

koji više nisu obvezni na Shulhan Aruh.[19]

Unutar reformnih krugova, mesora je bila ne samo izgubljena; mesora je bila anathema.

Kohler je tada izabran za predsjednika Hebrew Union Collegea, a godinu dana kasnije je izjavio:

Nema nikakvog opravdanja u tome da student svoje najdragocjenije vrijeme provede u halakičkim diskusijama... [i] ludim diskusijama, kojih su pune nebrojene stranice Babilonske Gemare.[17]

Pod Kohlerovim vodstvom, HUC-ov pripremni odsjek nije zahtijevao nikakve talmudske studije, iako se od studenata tražilo uzimanje kolegija iz Novog zavjeta i Kurana.[18] Kohler je o reformnim Židovima govorio kao o onima

koji više nisu obvezni na Shulhan Aruh.[19]

Unutar reformnih krugova, mesora je bila ne samo izgubljena; mesora je bila anathema.

Do 1972. godine, reformno je židovstvo otišlo u ekstrem. Istraživanje,koje je te godine provela Central Conference of American [Reform] Rabbis, izvijestila je da

samo jedan od deset [reformnih] rabina kaže da vjeruje u Boga na manje, ili više tradicionalan židovski način.[20]

Ostalih 90% svoju su vjeru definirali pojmovima kao

agnostik...
...ateist...
...bahai u duhu, židovi u praksi...
...polidoksist...
...religijski egzistencijalist i
teološki humanist.[21]

Za vrijeme svog zasjedanja 1990. godine, središnje tijelo reformnih rabina (Central Conference of American [Reform] Rabbis’ ) debatiralo je o ordinaciji deklariranih homoseksualaca; jedan ih je profesor na HUC-u podsjetio na Levitski zakonik 18, koji homoseksualni čin naziva odvratnim; član većine (koja je bila za ordinaciju) u tom tijelu otklonio je takav prigovor riječima:

Prilično je kasno na CCAR-ovoj debati večeras za citiranje Tore. [22]

Te iste godine, oko 25% reformnih lidera mlađih od bili su u braku s nežidovima.[23] Do 1991. godine u reformnom je pokretu bilo oko 60% miješanih brakova.[24]

Konzervativna podgrana reformne grane

Dugo je trajala debata između aktivista reformnog židovstva oko smjera daljnjeg razvoja židovstva. Dok je Abraham Geiger smatrao je da bi reformatori morali aktivno voditi zajednicu daleko od prevladanih vjerovanja i vjerske prakse, njegov kolega Zacharias Frankel, kojeg mnogi smatraju intelektualnim pretkom konzervativnog židovstva, smatrao je da bi progresivno vodstvo uzrokovalo odbojnost i stimuliralo pobunu i da je zato

Zadatak reformatora da jednostavno potvrdi napuštanje onih ideja i prakse, koju je zajednica već napustila.[25]

Zato je Frankel napisao[26]:

Načini [transformacije] moraju biti shvaćeni s toliko pžnje i diskretno, uvijek prilagođeni vremenu, tako da će cilj biti dosegnut neprimjetno, a daljnji napredak prosječnom oku činit će neprimjetan.

Ova debata unutar kuće nastavila se u razdoblju čuvenog banketa Hebrew Union Collegea i objavljivanja Pittsburške platforme (Pittsburgh Platform). Ubrzano reformno odmicanje od židovske tradicije uzbudilo je one, koji su bili skloniji Frankelovom postupnijem načinu reforme, te su ovi konzervativci stvorili novu granu odnosno pokret unutar židovstva - konzervativno židovstvo (Conservative Judaism). Godine 1886., oni su osnovali Jewish Theological Seminary of America, (JTS) koji je dobio ime po Franelovom seminaru u Njemačkoj - Jewish Theological Seminary of Breslau.[27] Članak, koji je objavljen u časopisu novog Seminara tvrdio je da će JTS držati pravac između glupe ortodoksije i lude reforme.[28]

Kao grana, koja se odvojila od reformnog židovstva, nova konzervativna skupina nije imala ništa više afiniteta prema mesori od svog roditeljskog pokreta. Solomon Schechter (1849-1915), koji je preuzeo vođenje JTS-a 1902. godine, javno je kršio shabat[29] i napisao da 3 r stoje za rotten ranting rabbis. (truli brbljavi rabini)[30] Konzervativni povjesničari tvrde da je i Schechterov nasljednik, Cyrus Adler (1863-1940), dijelio antirabinske stavove svog prethodnika.[31]

Reformni znanstvenici hvalili su Adlerovog nasljednika, Louisa Finkelsteina (1895-1991), za

spremnost primjene [sekularnih] kritičkih metoda kod studiranja Humash (Petoknjižja) na Židovskom teološkom seminaru (Jewish Theological Seminary).[32]

Pod Finkelsteinovim vodstvom JTS je, 1959. godine, organizirao natjecanje za najbolji esej na temu The Traditions in Genesis 1:1-25:17 – Resemblances to, Dependencies Upon, and Contrasts With Traditions of Other Peoples;[33], a do 1970. godine Finkelstein je uveo napredni biblijski seminar; opis kolegija obećavao je analizu različitih izvora Petoknjižja[34] Finkelsteinov progresivan pristup Petoknjižju imao je trenutne praktične posljedice: usprkos biblijskoj prohibiciji paljenju vatre na šabat[35], Rabbinical Assembly konzervativnog pokreta objavilo je dokument po kojem je dozvoljeno voziti automobil za đabat, ako se dolazi na bogoslužje.[36] Konzervativno židovstvo, je, dakle, krenulo putem svog pretka - reformnog židovstva.

Finkelsteinova supruga u potpunosti je odbacila svoju vjeru i sve micvot.[37] Finkelsteinov vlastiti odnos prema halahi može se najbolje ilustrirati njegovim odnosom prema micvi pikuach nefesh (spašavanju ljudskih života) za vrijeme Drugog svjetskog rata. U razdoblju od pčetka 1938. godine, kada je mnogo mladih njemačkih Židova apliciralo JTS-u ne bi li dobili vize za SAD, Finkelstein je odbio izdati im garantna pisma.[38] Prema povijesti Seminara, koju je nedavno objavio JTS sam[39]:

Položaj običnih Židova u istočnoj Europi nije zaokupljao Finkelsteinovu pozornost. Nema dvojbe da su lideri Seminara, kao uostalom i njegovi profesori i studenti znali za nacističke zločine nad Židovima za vrijeme Drugog svjetskog rata.Kao član Američkog židovskog komiteta i JOINT-a, Finkelstein je redovito dobivao izviješća o nacističkim zločinima. Iako je bio ganut situacijom u kojoj se našlo europsko židovstvo, on ipak nije ni odgovorio na izravne molbe a sudjeluje u prosvjedima u njihovu korist, niti je involvirao JTS u bilo koju javnu aktivnost oko holokausta.

U dokumentu JTS-a piše da

Nema dokaza da je Seminar pokušao sakupiti novac ne bi li spasio njemačke Židove, primajući ih kao studente.[40]

Doista, novac nije bio prepreka: godine 1938. godine Finkelstein je prikupio dovoljno velik fond za pokretanje Instituta za međuvjerske studije u okviru Seminara, koji je

okupio protestantske, katoličke i židovske vjerske lidere i znanstvenike na predavanjima o različitim religijskim tradicijama,[41]

i

za vrijeme rata, Finkelstein je planirao proširenje Instituta, sakupivši novac od Littauera, obitelji Warburg i ostalih kontributora Seminara, kao i iznos od $20,000 od New York Foundation.[42]

Finkelstein je uspio u otvaranju odsjeka Instituta u Chicagu (1944) i Bostonu (1945).[43] Godine 1943., na pitanje zašto su novčana sredstva usmjeravana na međureligijski dijalog, dok je europsko židovstvo bilo eksterminirano, Finkelstein je objasnio da je Institut za međuvjerske studije

has evoked such high praise in many quarters, and has done such effective work, that I am sure all of us agree it must be kept open and expanded at all costs.[44]

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, naglo se pojavilo Finkelsteinovo zanimanje za međunarodna zbivanja. Citirajući njegovo pismo New York Times od 11. kolovoza 1945., povijest Seminara hvali se da ga je njegova

briga za bratstvo i demokraciju potakla da pokaže suosjećanje i prema Nijemcima apelirajući na savezničke okupacijske sile da Nijemce tretiraju blago.[45]

Gershon Cohen (1924-1991), Finkelsteinov nasljednik, proveo je većinu svoje karijere boreći se za ordinaciju žena za rabine. Cohen se, na početku, protivio takvom radikalnom odmaku od tradicije[46]; bali, kad je istraživanje javnog mnijenja unutar pokreta pokazalo da je većina članova kongregacija za ordinaciju žena za rabine, Cohen je promijenio mišljenje.[47] Cohen se na početku te misije našao u oporbi prema cjelokupnom profesorskom talmudskom kadru, ali je taj problem riješio kreiravši neovisnu komisiju, koja je trebala odlučiti o tom pitanju - od 14 mjesta u komisiji, Cohen je talmudskom osoblju JTS-a dodijelio samo jedno mjesto.[48] Polovina sjedala u komisiji pripala je laicima.[49] Cohen je otvrdio svojim prijateljima da će

omisijsko izviješće saliti nz grlo talmudskim profesorima na Seminaru.[50]

Članovi HUC-a Ellenson i Bycel zaključili su da je

Seminar – u donošenju odluke o ordinaciji žena-rabina – dramatično prekinuo vezu sa svojim ostacima ortodoksnih korijena.[51]

Ismar Schorsch, trenutni kancelar JTS-a 1986. godine izjavio je da su veze konzervativnih rabina s prošlošću - mesorom prekinute:

Danas skoro da i nema zajedničkog nazivnika između profesije suvremenog [konzervativinog] rabina… i religijskog vodstva iz srednjevjekovnog razdoblja.[52]

David Lieber, nekad predsjednik-emeritus JTS-ovog odsjeka u Los Angelesu (danas UJ - University of Judaism) i predsjednik međunarodnog udruženja konzervativnih rabina, nudi ovakav izričaj konzervativnog židovstva:

Ne vjerujem u doslovno božansko autorstvo Tore[53]

Ne vjerujem da su Zakon i detalji oko njega božanskog podrijetla.[54]

Profesor židovske filozofije na JTS-ul Gillman elokventnije objašnjava poziciju konzervativnog židovstva:

Biblijski izvještaj o objavi klasični je mit… Tora, onda, predstavlja kanonsku izjavu našeg mita.[55]

I ponovno - diskonekcija od mesore ima praktične posljedice. Godine 1980., na Konvenciji konzervartivnih rabina, Harold Kushner, jedan od najutjecajnijih lidera pokreta, ponudio je rastrežnjujuću opservaciju: [56]

Da li je konzervativni pokret halahički? Ne. Da li bi trebao biti halahički? Ne. Da li bi svijet bio bolji, ili da li bi moj posao bio lakši i ispunjeniji ako bi bio halahički? Ali, da li je? A odgovor jest da konzervativni pokret očito nije halahički pokret. Konzervativno židovstvo nije halahičko zato što konzervativni Židovi nisu halahički i, sve veći broj konzervativnih rabina nije halahički.

Iako je takav proces često dugotrajan, nedostatak mesore na kraju uvijek pokvari religijsku praksu; a nedostatak prakse stimulira spiralno rastuću asimilaciju. U konzervativnom pokretu dnas vidimo početke takvog duhovnog i demografskog razvoja, koji razdire bilo koji židovski pokret odvojen od mesore: jedna je studija pokazala da 4% konzervativnih Židova ponovno otkrije ortodoksno židovstvo, 13% se pomiče prema reformnom židovstvu, a 35% prestaju biti članovi bilo koje židovske afiliacije; jedna druga studija pokazuje da 37% konzervativnih Židova ulazi u miješane brakove.[57]

Rascjepi unutar konzervativnog židovstva

Konzervativno židovstvo rascijepilo se dvaput: 1968. osnovan je Rekonstrukcionistički rabinski seminar (Reconstructionist Rabbinical Seminary), a 1985. godine Institut za tradicionalno židovstvo (Institute for Traditional Judaism). Rekonstrukcionisti, pod vodstvom profesora JTS-a Mordechaia Kaplana, otišli su lijevo, kompletno odbacujući vjerovanje u natprirodno.[58] Institut za tradicionalno židovstvo, koji je vodio profesor JTS-a David Weiss Halivni, otišao je udesno, tvrdeći da Bog jest dao nešto Mošeu na Sinaju, ali da je originalna objava bila iskvarena i izgubljena za vrijeme babilonskog sužanjstva.[59] Prema prof. Weiss Halivniju, Tora je, i po obliku i po sadržaju, ljudsko tumačenje Božje objave iz 6. stoljeća p.n.e. I premarekonstrukcionistima i prema tradicionalistima, mi ne posjedujemo Toru, koju nam je dao Bog, o usmenoj tradiciji Tore da i ne govorimo.

(by Lawrence Kelemen)

__________________________________________________________________________________

Bilješke:

[1] For example, see Pirkei Avot 1:1-2.
[2] For example, see Babylonian Talmud, Tractate Brachot 5A, Shabbat 31A, Megillah 19B, and Gittin 60B
[3] Maimonides’ Introduction to Seder Zeraim,
[4] See Josephus, Antiquities XIII:7; Hyam Maccoby, Revolution in Judaea (New York: Taplinger Publishing Company, 1973), pp.55-74; Leon Nemoy, Karaite Anthology (New Haven: Yale University Press, 1952).
[5] For example, see Rabbi D.Z. Hoffman, Die Erste Mischna (Berlin, 1882), p. 3, and H. Chaim Schimmel, The Oral Law (Jerusalem: Feldheim, 1987), pp. 19-35.
[6] Alexander Altmann, Moses Mendelssohn: A Biographical Study (University of Alabama Press:1973), pp.4-5, 98.
[7] David Rudavsky, Modern Jewish Religious Movements: A History of Emancipation and Adjustment (New York: Behrman House, Inc., 1967), pp. 156-7.
[8] Michael A. Meyer, Response to Modernity: A History of the Reform Movement in Judaism (New York: Oxford University Press, 1988), p.91.
[9] Even the Sadducees, Karaites, and Christians professed belief in the Torah’s Divine origin; they only rejected the Orthodox oral tradition.
[10] David Rudavsky, Modern Jewish Religious Movements: A History of Emancipation and Adjustment (New York: Behrman House, Inc., 1967), p. 288.
[11] Maimonides’ introduction to Perek Chelek (Tractate Sanhedrin), Foundations #12 and #13.
[12] While the historical mainstream clung tightly to the dream of a return to Zion for 2,000 years of exile, the fifth item in the Pittsburgh Platform declares, “We consider ourselves no longer a nation, but a religious community, and therefore expect neither a return to Palestine nor the restoration of any of the laws concerning the Jewish state.” The movement softened its position in its 1937 Columbus Platform, but still feared offering enthusiastic encouragement to return from the Diaspora: “In all lands where our people live, they assume and seek to share loyally the full duties and responsibilities of citizenship… [yet] in the rehabilitation of Palestine we behold the promise of renewed life for many of our brethren.” In its 1976 San Francisco Platform, the Reform movement echoed this limited Zionism, “We encourage aliyah for those who wish to find maximum personal fulfillment in the cause of Zion,” immediately adding, “We demand that Reform Judaism be unconditionally legitimized in the State of Israel.”
[13] See John J. Appel, “The Trefa Banquet,” Commentary, February 1966, pp.75-78.
[14] Walter Jacob, ed., The Pittsburgh Platform in Retrospect: The Changing World of Reform Judaism, (Pittsburgh: Rodef Shalom Congregation Press, 1985), p.104.
[15] Ibid., p. 112.
[16] Ibid., p.101.
[17] Jack Wertheimer, ed., Tradition Renewed: A History of the Jewish Theological Seminary of America, volume 2, (New York: Jewish Theological Seminary of America, 1997), p. 550.
[18] Tradition Renewed, volume 2, p. 551.
[19] Ibid., p. 550.
[20] Theodore I. Lenin and Associates, Rabbi and Synagogue in Reform Judaism, (West Harford: Central Conference of American Rabbis, 1972), pp. 98-99.
[21] Ibid.
[22] Milton Himmelfarb, “What Do American Jews Believe” symposium, Commentary, August 1996, p. 35.
[23] Elliot Abrams, Faith or Fear, (New York: Free Press, 1997), p. 108.
[24] Egon Mayer, “Jewish Continuity in An Age of Intermarriage,” in Symposium on Intermarriage and Jewish Continuity, volume 1, Council of Jewish Federations General Assembly, Baltimore, MD, November 21, 1991.
[25] Michael A. Meyer, Response to Modernity: A History of the Reform Movement in Judaism (New York: Oxford University Press, 1988), p.91.
[26] Ibid., p.85.
[27] Tradition Renewed, volume 2, p.57.
[28] American Hebrew 57:18 (6 September 1895), p. 426. In the history of Conservative Judaism published by the Jewish Theological Seminary, American Hebrew is described as “an unofficial voice for the [Jewish Theological] Seminary, indeed an arm of Seminary propaganda and publicity” (Tradition Renewed, volume 1, p. 38).
[29] Ibid., p. 60.
[30] Ibid., p. 68.
[31] Ibid., p. 56.
[32] David Ellenson and Lee Bycel, “A Seminary of Sacred Learning: The JTS Rabbinical Curriculum in Historical Perspective,” in Tradition Renewed, volume 2, p. 559. Ellenson is Professor of Jewish Religious Thought at HUC-Jewish Institute of Religion in Los Angeles, and Bycel is Dean of the same school.
[33] Ibid.
[34] Ibid.
[35] Exodus 35:3.
[36] Tradition Renewed, volume 2, p. 420.
[37] Ibid., volume 1, p. 530.
[38] Marsha L. Rozenblit, “The Seminary During the Holocaust Years,” in Tradition Renewed, volume 2, p. 278-9. Rozenblit is Professor of Modern Jewish History at the University of Maryland, College Park.
[39] Ibid., pp. 282-289.
[40] Ibid., p.279.
[41] Ibid., p. 286.
[42] Ibid., p. 287.
[43] Ibid.
[44] Ibid.
[45] Ibid., pp. 295-6.
[46] Ibid., p. 489.
[47] Ibid., p. 497-9.
[48] Ibid., p. 492-5.
[49] Commission members included: Victor Goodhill (Professor of Otologic Research, UCLA); Marion Siner Gordon (Attorney); Rivkah Harris (Assyriologist); Milton Himmelfarb (American Jewish Committee); Francine Klagsburn (Author); Harry Plotkin (Attorney); and Norman Redlich (Dean, NYU Law School).
[50] Tradition Renewed volume 2, p. 502.
[51] Ibid., p. 574.
[52] Ibid., p. 575.
[53] David Lieber, “What American Jews Believe” symposium, Commentary, August 1996, p. 53.
[54] David Lieber, “The State of Jewish Belief” symposium, Commentary, August 1966, p. 116.
[55] Neil Gillman, “What American Jews Believe” symposium, Commentary, August 1996, p. 23.
[56] Harold Kushner, “Is the Conservative Movement Halakhic?” in Proceedings of the 1980 Convention (Rabbinical Assembly, 1980).
[57] North American Jewish Data Bank data extrapolated from the 1990 National Jewish Population Survey. See also Chaim I. Waxman, American Jews in Transition (Philadelphia: Temple University Press, 1983), p. 186.
[58] Mordechai Kaplan, Judaism as a Civilization (New York: The Macmillan Co., 1934), pp. 303-405.
[59] David Weiss Halivni, Revelation Restored (Boulder: Westview Press, 1997), pp. 1-10.

Oznake: Židovstvo