Fotografija: Amos Oz s roditeljima (Fania i Aryeh), 1944.

Amos Oz, najpoznatiji izraelski suvremeni romanopisac, napisao je memoare o svom djetinjstvu, u vrijeme posljednjih dana Britanskog mandata i prvih dana židovske države, koji u svojoj potpunoj literarnoj snazi, nadmašuje i najbolje među njegovim romanima. Dio njegove snage izlazi i iz proze same - turobne, lirske pa čak incantatory - i iz rečenica engorged emocijama i uspomenama. Ali najviše energije u Priči o ljubavi i tami (A Tale of Love and Darkness) generirano je Ozovom elegantnom uporabom frikcije između osobnog i političkog.

...S nevjerojatnom snagom i jasnoćom, Oz donosi svoja sjećanja sa svojim ranim osjećajem pripadnosti židovskom narodu i njegovim braniteljima; sjećanja o opsadi i arapskom bombardiranju Jeruzalema, kada je i do 25 ljudi našlo sklonište u sićušnom, mračnom podrumskom stanu i kada je njegova babysitterica bila pogođena snajperom; sjećanja os trahu da će država biti skršena samo nakon par dana od njenog rođenja i da on ne bi imao kamo otići...

U najuzbudljivijem dijelu knjige, Oz opisuje okupljanje čitavog susjedstva, u napetoj atmosferi, oko jedinog radio prijemnika navečer, 29. studenog 1947. godine, čekajući rezultat glasovanja za rezoluciju u Općoj skupštini UN-a, koja je pozivala na stvaranje dvije neovisne države na području mandatne Palestine. Objava o prihvaćanju rezolucije - prvo međunarodno priznanje i židovskog prava na vlastitu državu - primljena je u uzbuđenom vikanju prisutnih, plesanju i suzama radosnicama. Oz se sjeća da je, kad je te večeri otišao u krevet, njegov otac legao pored njega, i, milujući ga po glavi, šaptao o ponižejima, koja je doživio od nasilnika u Vilni i Odessi i o značenju onoga što se dogodilo te večeri.

Pospano sam posegao svojom rukom ka njegovom licu i, umjesto njegovih naočala, dotaknuo njegove suze. Nikad u mom životu, ni prije ni poslije te noći, čak ni kad je moja majka umrla, nisam vidio oca kako plače.

Još jednom u romanu, nacionalno postaje osobno.

Konačno, Oz nam govori o jednoj noći u travnju 1948., tijekom koje je 78 profesora, liječnika, sestara i studenata ustrijeljeno i spaljeno živo na svom putu ka Mount Scopusu od arapske zasjede, dok su Britanci stajali i gledali. Ozov je otac trebao biti u tom konvoju, ali ga je, igrom slučajnosti, propustio.

Skoro točno nakon 56 godina, zapisujem ove riječi nedaleko od mjesta gdje se dogodio masakr, u svom stanu u Ulici 78-orice, koja povezuje Ulicu proroka i Ulicu padobranske jedinice, i zahvalan sam za ovaj tijek sjećanja, vizije i hrabrosti, koji mi je Amos Oz omogućio da vidim i čujem gorljivije.

(by Benjamin Balint, associate editor of Azure)

Oznake: Povijest, Povijest Izraela