Malik Tintilinić: srpnja 2005

What you don't see with your eyes, don't invent with your mouth

Značenje bacanja kamenja na nemuslimane u muslimanskim zemljama

0 komentara petak, srpnja 15, 2005 Autor Tintilinić.

Već sam ranije naišla na nekoliko izvora, koji spominju običaj, u nekim muslimanskim zemljama, da muslimani, uključujući tu i djecu, na Židove bacaju kamenje.

Zanima me objašnjenje ovog fenomena, kao i razjašnjenje da li se tu radi specifično o bacanju kamenja na Židove, ili i na ostale dhimmi / dimije / zimije.

Izvori:

Bernard Lewis, The Jews of Islam, NJ: Princeton University Press, 1984 str. 158.:

The situation of Jews in Arab lands reached a low point in the 19th century. Jews in most of North Africa (including Algeria, Tunisia, Egypt, Libya and Morocco) were forced to live in ghettos. In Morocco, which contained the largest Jewish community in the Islamic Diaspora, Jews were made to walk barefoot or wear shoes of straw when outside the ghetto. Even Muslim children participated in the degradation of Jews, by throwing stones at them or harassing them in other ways. The frequency of anti-Jewish violence increased, and many Jews were executed on charges of apostasy. Ritual murder accusations against the Jews became commonplace in the Ottoman Empire.

Lewis, Islam in History, str. 319, n. 9. u Middle Eastern Studies, vii (1971), str. 232 (ista epizoda):

Lewis ovdje iznosi ilustraciju tradicionalnog odnosa između muslimana i Židova, a iz izviješća H.E. Wilkie Younga, britanskog vicekonzula u Mosulu iz siječnja 1909.:

The attitude of the Moslems toward the Christians and Jews, to whom as stated above, they are in a majority of ten to one, is that of a master towards slaves whom he treats with a certain lordly tolerance so long as they keep their place. Any sign of pretension to equality is promptly repressed. It is often noticed in the streets that almost any Christian submissively makes way even for a Moslem child. Only a few days ago the writer saw two respectable looking, middle-aged Jews walking in a garden. A small Moslem boy, who could not have been more than 8 years old, passed by and, as he did so, picked up a large stone and threw it at them -- and then another -- with the utmost nonchalance, just as a small boy elsewhere might aim at a dog or bird. The Jews stopped and avoided the aim, which was a good one, but made no further protest.

Izviješće Yomtova Zemacha, Bulletin de I'Alliance Israelite Universelle, 1910, Beirut:

A teacher was sent from Beirut in 1910 to assess the constant reports of travail for the Yemenite Jews. He noted that, after more than a week, I have made myself acquainted with the life of the Jews in all its phases.... They are exceedingly unfortunate.... If they are abused, they listen in silence as though they had not understood; if they are attacked by an Arab boy with stones, they flee...

Dr. Abdul Halim Mahmoud (prijevod Prof Paul Eidelberg, u PLO Terrorism and the Grand Strategy, Palestinian Media Watch, 12. ožujka 2001):

Dr. Abdul Halim Mahmoud, rector of Cairo’s al-Ashar University, theologically and politically the most influential university in Islamdom: “Allah commands Moslems to fight the friends of Satan wherever they are to be found. Among the friends of Satan—indeed, among the foremost friends of Satan in the present age—are the Jews."

Nešto slično ovome, s pričom iz II. Intifade, ali i s pokušajem teološkog objašnjenja, našla sam na siteu Islam Today (The Left Hand is Sufficient for Throwing a Stone:

When the Jews’ hatred for the Messenger (peace be upon him) burned so fiercely that they decided to kill him, the best way they could find to do this was to hurl a boulder upon him from the top of a building. Allah saved him, and they returned from their attempt having earned for themselves only the sin of their treachery and deception. And now the Muslims are avenging their Prophet with the same weapon, but in broad daylight and without any treachery, scheming, or deception.

What is most interesting is that the most famous stoning that ever occurred in Islamic history was the stoning of two adulterous Jews in accordance to what was found in their own scriptures. The Prophet carried out upon them Allah’s Law that they had allowed to die. Thereafter, the direct relationship between the Jews and stones came to an end, only so it may resurface in the last of all wars when the stones and trees themselves will call out: “O Muslim, here is a Jew, so come and slay him.” Here the stones will show their allegiance to the Muslims against the hard hearted Jews to remind the people of that true and certain prophecy.

Ostali izvori vezani su uz ranija stoljeca.

Sažetak:

Dakle, da ukratko prevedem: radi se o tome da su, u muslimanskim zemljama, na kraju 19. i u 20. stoljeću, razni svjedoci zabilježili slučajeve bacanja kamenja na Židove, cak i od strane male djece (to se i danas događa prolaznicima, kojih se djeca ne plaše, u muslimanskoj četvrti Starog Jeruzalema, ali nikad, do sad, to nisam povezivala s ovim fenomenom).

Nadalje Dr. Abdul Halim Mahmoud, rektor al-Ashara, daje, za tu pojavu, teološko objašnjenje da se muslimani stalno moraju boriti protiv Sotone te da su Židovi njegovi najbrojniji neprijatelji.

Oznake: Komparativna religiologija

Raskoli u islamu

0 komentara četvrtak, srpnja 14, 2005 Autor Tintilinić.

Članak će biti malo poduži, a nastao je kombinacijom postova više ljudi s www.forum.hr...

Raskol na sunite i šite u islamu je počela po pitanju nasljedstva nakon Muhamedove smrti. Uglavnom Kuran je jedan, ali je sunna malo različita, to će reći da se slijede različite tradicije.

Muslimani suniti vjeruju da tokom svog zivota Muhamed nije naimenovao svog nasljednika. Šiiti vjeruju, prema nekim hadisima, da je naimenovao Alija. I tu prica počinje.

RASKOL

Nakon Muhamedove smrti 632. god. islamska zajednica je ostala bez vođe. Muhamedovi sljedbenici: Abu Bakr, 'Umar i Abu 'Ubayda su između sebe izabrali Abu Bakra (kao najstarijeg) za Khalifu (kalifu) zastupnika/zamjenika Muhameda. Ovu odluku je medinska islamska komuna prihvatila, ali ne bez pogovora. Naime, ona se smatrala nametanutom i prduhitrenom, jer se prema drevnim arapskim pravilima, shaykh (vođa) birao širokim konsensusom svih članova zajednice. No, odluka je prihvaćena i Abu Bakr (Ebu Bekr) je vladao kao prvi islamski kalif 632-634, kratko, samo dvije godine, a onda je iznenada umro.

Abu Bakr je postao shaykh (arap. starac, mudrac, ali i vođa), zbog svoje stare dobi i zrelosti. I kako bi se moglo očekivati i sljedeci kalif, nakon Abu Bakrove smrti, morao je biti najstariji medju Muhamedovim bliskim slljedbenicima. Tako je 'Umar (Omar/Omer) postao drugim kalifom i vladao je 634-644. 'Umara je 644. napao sluga i, svjestan prethodnih problema oko izbora kalife, 'Umar još dok je bio živ sastvaio je komitet (shura) kojemu je bio zadatak da izabere novog kalifa.

Na iznenađenje sviju, najslabiji kandidat među moćnim rivalima je bio izabran kao kompromis. Taj treći kalif je bio kalif 'Uthman(Osman) i vladao je 644-656. Osman je bio poštovan vjernik, jedini aristokrat koji je prihvatio Islam u prvim godinama Islama prije Muhamedova bijega iz Mekke u Medinu (hijra/hidžra). Osmanu neki zamjeraju nepotizam, tj. da je postavljao svoju rodbinu na ključne položaje u narastajućoj islamskoj drzavi umjesto zaslužnije muslimane iz nižih klasa. Prije njega i Omar je postavio još jednog Osmanovog nećaka, iz plemena Umayyad - poznatog Muawiyu za upravnika Sirije. Osman nije umro prirodnom smrću, nego je bio mučki ubijen od strane grupe muslimana koji su se tek bili vratili iz Egipta. Neki kažu da ga njegovi sugrađani Medinjani nisu ni pokušali obraniti.

Nakon Osmanove smri 'Ali postaje četvrtim kalifom. Na Alijevoj strani su bili Medinci, ali protiv njega je bila mekanska Umayyadska aristokracija. Smetalo im je što je 'Ali došao na vlast nakon Osmanovog ubojstva. Čak su ga optuživali za upletenost u Osmanovu smrt, tj. da nije priskočio u Osmanovu obranu, kad su ga napadači napali. Izgleda da Ali nije ni podržavao, ni opravdavao napad. No, kada je došao na vlast, prema nekim izvorima, Ali nije kaznio ubojice. Štoviše, skinuo je s položaja mnoge Osmanove rođake - namještenike. Ali je premjestio sjedište glavnog grada iz Medine u Kufu gdje je imao značajnu potporu.

Alijevi glavni oponenti su bili mekanci Aisha, Talha i Zubayr. Kao što reče Frederick Denny, oni su igrali na obje strane. Kada se Osmanovo ubojstvo dogodilo u Medini, oni nisu bili u gradu. A kad je Ali bio izabran za kalifa, žustro su ga napadali što nije kaznio počinitelje. Ovo troje su organizirali cijelu armiju i potegli od Meke do Basre da napanu Alija. Alijeva je vojska pobijedila u toj bici. Talha i Zubayr su poginuli, a Aisha je preživjela i bilo joj je dozvoljeno vratiti se u Mekku i nastaviti miran zivot.

Sve islamske pokrajine su priznale Alijevu vlast, kao četvrtog kalifa, izuzev Sirije na čijem čelu je bio Muawiya, Osmanov nećak. On je uporno odbijao dopustiti novom guverneru, kojeg je imenovao Ali, da preuzme vlast. Tenzije između Muawije i Alija su rasle. I onda Muawija konačno sklapa sporazum o nenapadanju s tada "omraženim" Bizantom da bi osigurao sebi leđa i odlučuje krenuti u napad na Alija.

Dvije armije su se susrele u Siffinu kod gornjeg Eufrata 657.g. Bilo je napeto među vojskama, ali do prave velike borbe nije dočlo. Pričlo se pregovorima. Muawija je tražio da se kazne Osmanove ubojice i da se napravi shura da izabere novog kalifa, koji bi bio svima prihvatljiv. To je bilo neprihvatljivo za Alija, legitimnog kalifa. Borba je počela i baš kad je Alijeva vojska dobijala bitku, sirijska vojska je podigla kopije Qur'ana na svoje koplje i vikala: Neka Bog odluči!! Ponovo se ušlo u pregovore, premda je Ali znao da bi mogli biti nepovoljni za njega. Pristao je da prihvatiti odluku arbitražne sirijsko-iračke komisije (shure) ma kakva bila.

Ova Alijeva fleksibilnost je razljutila neke od njegovih bliskih sljedbenika i oni su ga napustili. Ta militantna ekstremna grupa se zove haridžiti (oni koji su napustili, odijelili se). Oni su se borili za ravnopravnost, bili su protiv Osmanovog nepotizma, i smatrali su da cak i etiopski rob može biti kalif. Sebi su izabrali kalifa, koji nije imao nikakvog utjecaja.

Alijev prgovarački zastupnik, Abu Musa al-Ashari nije bio baš žestoki pobornik Alija. S druge strane, Muawiyin predstavnik Amr Ibn al-As je srčano podupirao Muawiyu i konačna odluka se okrenula protiv 'Aliya. Čak je novi izvor bogatstva, Egipat, došao pod kontrolu Sirije. Ali je bio i u financijskom i u svakom drugom gubitku kada ga je 661. ubio jedan haridžit.

Alijeva žena, Fatima, je bila Muhamedova kći iz prvog braka s Khatidžom, njegovom prvom ženom. Fatima je rodila dva sina, Hasana i Huseina, jedina dva neizravna Muhamedova muška nasljednika. Fatima je umrla mlada još za kalifovanja Abu Bakra.

Nakon što je Ali bio ubijen, njegov sin Hasan je bio kalif, ali samo šest mjeseci, a onda je abdicirao i predao svoj kalifat nikom drugom nego Muawiyi. U arapskom svijetu nije bilo uobičajeno da se vladajuci položaj prenosi po krvnom srodstvu. Muawija je opet uspio preko svoje shure to sprovesti u zakon, pa je i njegov sin Yazid postao kalif.

Iračani i dalje nisu voljeli Muawiyu i njegovog sina i oni su sebi izabrali Alijevog mlađeg sina Huseina za kalifa. Alijeva partija (shii'a Ali) je pozvala Husejna do dodje u Kufu i preuzme kalifat. Njegova vlast je bila vec učvršćena u Iraku, a plan je bio da se proširi i na ostale islamske provincije. I tako, na putu za Kufu, Muawiyini vojnici su napravili zasjedu Huseinu i njegovoj pratnji. Bilo je to 680. Cijeli je Huseinov karavan bio izmasakriran, žene i djeca su odvedeni u lancima u Damask, kao i glave Huseina i njegove muške pratnje.

U ovom je događaju početak shiizma. Odatle i oni shiitski rituali u kojima oni okrvljuju sami sebi glave.

Tako je završio Muhamedov unuk u rukama kalifa Muawiye.

ŠITI

Shi'a dolazi od termina Shiat Ali, ili Alijeva Stranka. Sunit dolazi od riječi Sunna, što je usmena tradicija. Suniti razdvajaju kalifat (svjetovnu vlast) i imame (vjerske vođe) dok kod Shija obe uloge obavlja ista osoba. I Suniti priznaju Alija kao 4. pravednog kalifa, ali shiiti vjeruju da je Ali prvi imam, pa njegovi sinovi Hasan i Husein, itd, do 12. imama koji je umro u 9. stoljeću. Suniti vjeruju da taj 12. imam nikad nije postojao, a shiiti vjeruju da je postao imam sa 5 godina i da nikada nije umro nego je otišao na nebo i da će se vratiti (prilično mesijanska teorija) kao Mahdi (nešto tipa mesija).

Kod Shija je, slično kao i kod kršćana, jako bitno mučenistvo, i prilično je temeljen na svetim osobama. Recimo, Hasan i Husein su poraženi i masakrirani od strane Jazida iz Umajidske dinastije u bitci u Karbali (u Karbal je i Huseinov grob). Nadžaf im je svet jer je tamo grobnica Imama Alija.

Shiiti se dalje dijele u podskupine, Shiiti 12 Imama (najveća skupina), Fatmidii Ismaili. Za vrijeme 6. Imama, Džafar ibn Muhameda (ili još ga zovu Džafar al Sadik, iliti Dzafar Pravednik) u 8. stoljeću, došlo je do sukoba oko vodstva, oni koji su sljedili Musu il Kazima, tj, vecina shiita, postali su Siiti 12 Imama (jer prihvaćaju svih 12 imama), a sljedbenici njegovog brata Ismaila, Ismaili Shiiti. Ismaili su jaki u Siriji, a shiiti 12 imama u Iranu i Libanonu.

Zapravo i Ismaili se djele u Mustafije i Misarije, većina sirijskih su Misari. Ta skupina je postala poznata jer su mistični pripadnici te skupine stalno bili trn u boku Saladinu za vrijeme rata protiv križara, poznati Asasini, sljedbenici Starca sa Planine.

Još se u Siriji odvojila jedna skupina, ali njih ne priznaju kao muslimane, Alawiti, oni mješaju kršćanstvo i islam, samo su zamjenili Isusa sa Alijem (misle da je Ali bog, itd.) U Siriji su trenutno na vlasti Alawiti, Assadi su vjerojatno najpoznatiji Alawiti na svjetu.

Shiiti vjeruju da je Imama Alija imenovao Muhamed ili Alah osobno. Vjeruju u nepogrešivost Imama, shiiti 12 imama imaju cijelu doktrinu vraćanja 12. Imama na zemlju. Pritom im je jako bitno mučenistvo, pobuna protiv establishmenta (shiizam je poceo kao pobuna), itd. Shiiti su, daleko liberalniji prema ženama od Sunita, dosta njihovih propisa više favorizira žene nego u sunitskoj seshariji, jer jako postuju Fatimu, Alijevu ženu i Muhamedovu kći...

Znači, razlike između Shija i sunija su počele politički, ali su vrlo brzo dobile i teološki karakter... Danas je najbitnija razlika priznaju li Sunnu ili ne...

ALAWITI

Alawiti su potomci prastanovnika Sirije. Oni su bili krčćani i nakon islamskog osvajanja su zadržali svoju staru vjeru (verziju kršćanstva). Pod utjecajem ismaili shiita su se priblizavali islamu. Alawiti su čudna mješavina kršćanstva i islama, slave Božić i Uskrs, vjeruju u Trojstvo, ali drugačije - vjeruju u Alija (značenje), Muhameda (ime) i Salmana Perzijanca (vrata). Njihova osnovna molitva glasi Okrećem se prema vratima, klanjam se imenu i obožavam značenje. Njihova verzija shahade je svjedočim da nema boga osim Alija.

Oni vjeruju da su ljudi zvijezde koje su pale s neba zbog svojih grijeha, i vjeruju u reinkarnaciju. I kod Druza je vjera u reinkarnaciju gotovo fanatična. Alawiti vjeruju da, ako su griješni mogu 7 puta doživjeti reinkarnaciju, i zbog grijeha će biti rođeni kao kršćani. Nevjernici se reinkarniraju kao zivotinje.

Njihov molitvenik, Kitab el Madzmu im je poslje Qur'ana najsvetija knjiga, vuče korjene iz ismaili shiitskih spisa. Uče kuran i vjeruju u 5 stupova islama, ali ih vrlo slobodno interpretiraju. Za sebe vjeruju da su muslimani, a većina muslimana ih ne priznaje kao takve. Ime Alawi bi u prevodu bilo Alijevac, prema Imamu Aliju (za kojeg smatraju da je bog). Ima ih oko 20% u Siriji.

Još jedan zanimljiv detalj. Otkud tako fanatična podrska sirijskog režima shiitskim teroristima iz Libanona? Obitelj Asad su Alawiti, i muslimani ih smatraju kufar (nevjernicima). Krajem 70-tih su libanonski shiitski šejkovi (zapravo šeik Sadr - ne brkati sa Sadrom iz Faluje, ili bani Sadrom; naime, Sadr je vrlo popularno prezime kod shiita) priznao alawite kao halal shiite 12 imama i imenovao jednog alwaita kao imama jednog gradica u Libanonu. Od tada, tko takne u Hizb Allah, ili Amal, taknuo je Hafeza i Bashira al Asada u dušu. Inače, zanimljivo je i da Alawiti recimo, piju alkohol. Njihov sherijat je jako različit od muslimanskog.

JAZIDI

Ima ih oko 10 000 u Siriji. Ne zna se puno o njihovoj vjeri jer svega par ljudi zna što je ona. Zna se da sadrži elemente islama, židosvtva, kršćanstva, zoroastrizma, mincaizma i poganstva. Sirijci ih smatraju sotonistima. Biblija i Kuran su im svete knjige.

Oni su se odvojili od sunita, vuku korjene od seljenja dijela Umajadske dinastije u Siriju u 12. stoljeću. Imaju jedno poznato sveto mjesto, grobnicu njihovog glavnog svetca, šeika Adija. Etnicki su Kurdi.

Od poganstva obožavaju Malak Tausa, predislamsko mitransko božanstvo, pauna palog anđela, a imaju i više manjih idola. Sami sebe zovu Dasin. Nikad se ne mole pred strancima i klanjaju u smjeru sunca. Čak nije sigurno otkud njihovo ime; naime, postoje dvije teorije - jedna da dolazi od imena Umajadskog šeika Jazda, a druga da dolazi od perzijske riječi Jezd što znači anđeo i vjerojatno se odnosi na Malak Tausa.

Prema njima Malak Taus je pali paun anđeo koji se pokajao i popravio svijet koji je razbio. Napunio je 7 tegli svojim suzama u ugasio vatru u paklu. Imaju još dvije svete knjige, Crnu knjigu i Knjigu otkrivenja. Crna knjiga zabranjuje jesti zelenu salatu i nositi tamno plavu odjeću. Mole se dva puta dnevno, sveti dan im je srijeda, ali subota im je dan odmora. Imaju godičnji hadž na grobnicu šeika Adija gdje se u rijeci okupaju držeći likove Malak Tausa, i zapale stotine svijeća. Tada i žrtvuju vola. Obrezuju se i krste se.

DRUZI

Druzi su se u 12. stoljeću odvojili od ismaili siita, počeli su sa vjerovanjem da se Alah manifestira u određenom kalifu (vidi dolje). Druzi dolazi od imena Darazija, iranskog mistika. Sami sebe zovu Movahidun.

Oni vjeruju da je fatmadski shiitski kalif Hakim utjelovljenje Alaha na zemlji, ponekad mu se mole i čak ga zovu moj gospode. Isto tako smatraju Jitra, Mojsijevog svekra, najbitnijim prorokom. Najbitniji vođa im je Hamza ibn Ali (iz 11 stoljeća); on je proglasio Hakimovo božanstvo i za sebe rekao da ima kozmički intelekt.

Kod Druza je zabranjeno pricati o vjeri outsiderima (zbog straha od proganjanja, slično kao i kod Alawita). Dijele se na akil, ili upućene i dzuhal, ili neznalice. Vecina druza ne zna bit svoje religije. Druza ima dosta u Libanonu (bili su jedna od strana u građanskom ratu, vođa im je bio Walid Jumbalat), Siriji i na sjeveru Izraela. U Izraelu su vrlo odani državi, gotovo fanatično služe u vojsci, dok su sirijski Druzi veliki neprijatelji Izraela. U Libanonu vode svoju politiku.

Iz religijskog leksikona:

Druzi (arap. ad-Duruz), religijsko-etnička zajednica nastala na Blistom istoku početkom XI. st. iz Ismailitskog šijizma. Utemeljili su je Muhamed ibn-Ismail ad-Darazi (po kojem je dobila ime) i Hamza ibn Ali, koji je razradio njen nauk. Sekta je nastala u Egiptu za šestog kalifa Hakima, koji je sunitima htio nametnuti ismailitsko učenje. Pošto su ih u Egiptu progonili suniti, Drzi su se 1117. iselili u Siriju (gorje Libanon i Antilibnon. Od te godine počinje druska era. Sebe nazivaju ispovjedateljima Božje jednote.

Druski nauk temelji se na ismailitskom učenju (monoteizam, mesijanizam, neki elementi preuzeti su iz gnosticizma i neoplatonizma). K tomu Druzi vjeruju u inkarnaciju i metempsihozu. Po druskom učenju fatimidski kalif Hakim posljednje je i glavno božansko utjelovljenje (maqam). Hakim je utjelovljenje Prajednog, a Hmza ibn Ali kozmičkog uma što ga je proizvelo Prajedno. Iz kozmičkog uma slijedi ostalih pet počela utjelovljenih u pet osoba. Tako su Hakim i Hamza zamijenili Alija i Ismaila iz ismailitskog učenja.

Druska zajednica zatvorenog je, inicijacijskog i ezoteričnog tipa. Zbog čestih progona služili su se pšrikrivanjem (taqiyya) svojih vjesrkih obilježja. Zajednica se se dijeli na upućene ('uqqal) i neupućene (guhhal), koji nakon inicijacije ulaze među upućene i prakticiraju strog vjerski život (monogamija, suzdržavanje od alkohola i puiđšenja). Zajednica je uređena strogo patrijahalno. Između upućenih biraju se šejhovi (glavari), a predvodi ih reis (hrhovni glavar). Danas ih ima oko 700.000, od čega je više od polovice u Siriji (Gabal ad-Duruzu, nekadašnji Hauran), znatna skupina u Libanonu te manine u Izraelu i Jordanu.

Oznake: Komparativna religiologija