Norman Finkelstein – i dalje najstariji asistent na svijetuLink
S DePaul University je stigla vijest da je 54-godišnjem Normanu Finkelsteinu, najdražem Židovu neonacista i duhovnom nasljedniku Wernera Goldeberga, odbijena molba za mjesto tenured (redovnog) profesora na odsjeku za politologiju.
Odluci je prethodila kontroverzna kampanja u kojoj se Finkelsteina nastojalo prikazati kao žrtvu "moćnog cionističkog lobija" na čelu s Alanom Dershowitzem koji unatoč jednoglasnoj podršci Finkelsteinovih kolega nastoji ishoditi odbijanje njegove kandidature. Ovakvu verziju kvari nekoliko neospornih činjenica.
Prvo, odluka je daleko od jednoglasne. Odbor koji je ocijenjivao njegov stručni rad je podržao prijedlog za imenovanje s 9-3 glasa. 3 glasa pripadaju znanstveno „težim“ članovima, dok su mlade snage koje njeguju narativni pristup znanosti, posebno povijesnoj i političkoj, dale podršku Finkelsteinu.
(Za one koji ne znaju: narativni pristup kazuje da nam je istina već poznata te da samo valja ispričati priču koja tu istinu vjerno oslikava, bez obzira na činjenice. Definicija autorstvo duguje Ilanu Pappeu, perjanici narativne metode)
Drugo, Finkelsteinova znanstvena karijera je nedostojna ne samo mjesta redovnog profesora već i akademske karijere uopće. Trideset godina djelovanja na području političkih znanosti Finkelstein je utrošio na propagandne pamflete i nadriznanstvene uratke. Prema vlastitom priznanju "izbačen je sa svih uglednih sveučilišta u New Yorku" te "u karijeri nema niti jedan članak objavljen u stručnom časopisu", ali je zato izrazito aktivan u tzv. alternativnim medijima poput Counterpunch webzina (na našim prostorima poznatog po negiranju masakra u Srebrenici).
Ukupno je napisao pet knjiga, dvije su njegovi osobni, gotovo dnevnički, zapisi i zapažanja o izraelsko-palestinskom sukobu, dvije su, po vlastitom priznanju, napisane kao odgovor (napad) na djela drugih autora, a predzadnja, Industrija holokausta predstavlja svojevrsni leksikon primjenjenog neonacističkog revizionizma. Za nju je Gabriel Schoenfeld napisao da predstavlja "sulude ideje, neke od kojih se, riječ za riječ, mogu pronaći u neonacističkoj propagandi diljem svijeta".
Promotrimo pobliže njegovu bibliografiju.
Prema njegovim navodima za politička pitanja Palestine se prvi put zainteresirao pročitavši knjigu Joan Peters From Time Immemorial koja je dobila sjajne kritike i koja se smatra referentnom za pitanje demografskih kretanja u Palestini prije Drugog svjetskog rata. Premisa knjige je jednostavna: tijekom posljednja dva tisućljeća Židovi su, na slabo naseljenom i prirodnim resursima siromašnom prostoru Palestine opstali kao značajna manjina, u određenim povijesnom trenutku i relativna većina uz bok arapskim kršćanima (povijesnoj većini). Islamizirano arapsko stanovništvo je repopuliralo taj prostor u tri vala, a posljednja značajnija ekonomska migratorna kretanja su se odvijala u prvim desetljećima prošlog stoljeća kad su sirijski Arapi, privučeni gospodarskim procvatom nastalim uslijed iznenadnog priljeva novca u regiju, počeli pojačano useljavati na to područje, posebno u gradove. Pobune i masakri Židova koji su nastali zbog populacijskog pritiska i bujajućeg islamizma (osnutak Muslimanskog bratstva, panarapska konferencija 1928. u Saudijskoj Arabiji) su sjeme sukoba od 1948. do danas kojim se knjiga bavi u nastavku.
Ovakav prikaz događaja je zasmetao Finkelsteina koji ga je doživio odbojnim, prvenstveno na osobnoj razini, a tek onda na znanstvenoj. Tu valja istaći dvije crtice Finkelsteinove osobnosti: kao dijete čiji su roditelji preživjeli holokaust razvio je, u početku zaštitnički, a kasnije iracionalno-posesivan odnos prema stradanju Židova. U psihološki fascinantnom preobraženju se iz branitelja holokausta godinama premetnuo u njegovog najpredanijeg omalovažavatelja.
Druga crta je svojevrstan prijezir ili odbojnost prema mizrahi Židovima (porijeklom iz arapskih zemalja), koje u svojim djelima tretira sa slabo prikrivenim neprijateljstvom. Je li razlog takvog ponašanja povrijeđenost potomka aškenzi Židova koji mizrahi Židovima iracionalno zamjera poštedu strahota holokausta ili činjenica da isti s preko 50% udjela u stanovništvu Izraelu daju neželjenu legitimnost? Teško je reći.
U svakom slučaju, Norman Finkelstein je knjizi Joan Peters odlučio posvetiti svoje prvu "znanstveno" djelo Image and Reality of the Israel-Palestine Conflict za čije je prošireno izdanje 2003. Finkelsteinov uzor i inspiracija Novick napisao:
As concerns particular assertions made by Finkelstein . . . the appropriate response is not (exhilarating) ‘debate’ but (tedious) examination of his footnotes. Such an examination reveals that many of those assertions are pure invention. . . . No facts alleged by Finkelstein should be assumed to be really facts, no quotation in his book should be assumed to be accurate, without taking the time to carefully compare his claims with the sources he cites"[1]. Even David Cesarani, a left-wing scholar, points out Finkelstein’s “questionable use of sources,” “[s]elective quotation,” and “other misuse of evidence"[2].
Slijedeća knjiga, A Nation on Trial: The Goldhagen thesis and historical truth označava Finkelsteinovo definitivno svrstavanje u neonacistički kamp. Knjiga napisana u suradnji s Ruth Bettina Birn služi isključivo kao platforma za napad na knjigu Daniela Goldhagena Hitler's Willing Executioners osporavajući Goldhagenovu tezu o podršci nacističkoj politici među običnim pukom i svjesnom podržavanju holokausta zbog antisemitizma inherentnog tadašnjem njemačkom društvu. Neonacistički krugovi su ovakvu neočekivanu nagradu dočekali s odobravanjem i određenom financijskom stimulacijom. Finkelsteinova knjiga, kao i sve nakon nje će postati neonacistički bestseleri s izvrsnom nakladom u Njemačkoj i od nedavno Hrvatskoj, dok će odaziv publike u anglosaksonskim zemljama ostati mlak. Unatoč napadima s revizionističkih okrajaka znanosti, recentne znanstvene studije su podržale Goldhagenovu tezu.
Financijski uspjeh prethodnog naslova natjerao je Finkelsteina da se dodatno približi neonacističkim i islamofašističkim krugovima sa svojim slijedećim djelom: Holocaust Industry. Na oduševljenje neonacističkih krugova (National Vanguard ga zove "jedinim poštenim Židovom") Finkelstein staje u odbranu švicarskih banaka i njemačkih industrijalaca te, napose, njemačke države koja je "zvjerski opljačkana od cionističkih prevaranata" napuhavanjem broja odštetnih zahtjeva, a sve u svrhu financiranja projekta imperijalističke dominacije, ovaj put na Bliskom istoku. Ako nekoga ovo podsjeti na tradicionalnu nacističku "Der Ewige Jude" retoriku – niste jedini.
Neke od zanimljivih detalja njegovog viđenja holokausta je ponudio u sklopu svoje svađe s MEMRI.
Posljednja knjiga Beyond Chutzpah: On the misuse of anti-Semitism and the abuse of history predstavlja odgovor sad već diskreditiranog akademika na knjigu Alana Dershowitza Case for Israel u kojoj se isti drznuo braniti pravo Izraela na postojanje. Tematikom namijenjena bliskoistočnom tržištu i islamofašističkom ogranku antisemitizma knjiga je prepuna vještih Finkelsteinovih argumenata: od "naravno da Dershowitz laže – cionist je!" (ili Židov) preko izjava britanskih političara koji su redom osvjedočeni cionisti (McDonald White Paperu iz 1939 i Arapskoj legiji Jordan unatoč) do dokaznog materijala koji se sastoji od citata Pappea, Deutschera i ostalih izdanaka marksističke historiografije.
Finkelsteinov opus je najbolje opisao jedan njegov kolega: "rijetko kad je Židov bio tako slavljen od smeđe ( neonacističke, op.prev.) propagande kao Finkelstein
Holokaust i apartheidLink
Nastavno na slučaj najstarijeg asistenta na svijetu, gospodina cijenjenog Finklštajna, u ovom odlomku našeg putovanja granicom razuma pozabavit ćemo se idejom "židovske manipulacije holokaustom". U zapanjujuće velikoj dozi, zapadni diskurs, a posebno onaj u paradržavama kao što je Hrvatska, u kojoj je nesvrstana baza nadopunjena ustaškom nadgradnjom, determiniran je sljedećom idejom: Židovi, koji su istinabog propatili u holokaustu, napumpali su ideju o svojoj patnji, zajedno s brojkama o ubijenima, htijući na taj način pljačkati zapadne zemlje za novce (Švicarska, Njemačka) na koje nisu imali pravo, pritisnuti međunarodnu zajednicu da im odobri ilegalno stvaranje države koju i danas žele odvući od Nila do Eufrata, i iskoristiti tu napumpanu patnju da bi skrenuli pogled s iste razine patnje koju nanose Palestincima.
Apsolutno ništa od ovog nije točno, što se pokazuje čak i nakon blagog uvida u povijesne činjenice. Ipak, na ovom putu nastala je relativno uspješna industrija, ona negiranja holokausta. Proponenti tog negiranja tvrde da se prema njima postupa nepošteno, odnosno da ih se optužuje da tvrde kako holokausta nije bilo, dok oni to zaista ne tvrde, nego kažu kako je holokaust prenapumpan. Paradoksalno je da za to čak i pokušavaju navoditi povijesne podatke, koristeći upravo spomenutu narativnu metodu čiji je temelj postavio Illan Pappe. Narativna metoda u tom slučaju polazi od istina koje smo gore napomenuli, da bi kasnije povijesne činjenice (povijesne činjenice se uglavnom sastoje od kružnog pozivanja grupe autora jednih na druge) prilagođavala već postavljenoj matrici. Primjer je nedavna konferencija o holokaustu održana u Iranu. Narativnu metodu je u hrvatskoj verziji opisao besmrtni pajac Denis Kuljiš, koji je rekao "Ne zanimaju me činjenice, nego priča", a njegov tip narativne metode, za one koji nisu upoznati s prilikama u Kući Islama, očituje se u "Dva pamfleta protiv Tuđmana", djelcu koje ratove na području bivše Juge opisuje kao dijabolični plan skovan u Tikvešu. Samo, dok Kuljiš za svoje pamflete ne dobiva naknadu, negatori holokausta i izdavači sumanutih knjiga kao što su Finklštajnove mogu računati na kapanje novaca u ovu ili onu kasu.
Sljedeća teza koja uvijek, ali neizostavno uvijek slijedi onu o mitu holokausta je ona o Izraelu kao apartheidnoj državi. Naravno, bilo kakva realna usporedba Izraela s Južnom Afrikom je potpuno neosnovana, ali apartheid jako lijepo zvuči kao riječ kojom se može okarakterizirati jedan narod koji je "izmislio holokaust". I dok u Izraelu Arapi s izraelskim državljanstvom imaju pravo glasa, a posebno njihove žene, koje u arapskim zemljama baš i ne nailaze na takvo gostoprimstvo, u Južnoj Africi crnci nisu smjeli ugostiti ljude na više od 24 sata, ali to su sve ionako, kako smo već rekli, povijesne činjenice, a povijesne činjenice nas ne zanimaju, nego nas zanima ideja koju pratimo.
Ono što zaista zapanjuje u ovom slučaju je nevjerojatno slaganje zapadne obične i ekstremne ljevice i ekstremne desnice (Bruno Gollnisch, francuski zastupnik u Europskom parlamentu, član stranke Jeana Marie Le Pena osuđen je zbog negiranja holokausta). Ekstremna ljevica Zapada ide čak i korak dalje. Dok ekstremna desnica svoju platformu temelji na čistom antisemitizmu, i ne bi nikad pomislila na bitnu suradnju s islamističkim krugovima, ekstremna ljevica revno ugošćuje Hamas i sudjeluje u sukobima s izraelskom vojskom.
Kao što vidite, manija pomračenih ideja Zapada, danas nošenog dogmama ljudskih prava, koje uporno priznaju jednima (uglavnom teroristima koji ih žele ubiti), a negiraju drugima (koji 60 godina stoje na prvoj crti obrane tog Zapada od terorizma), vrlo je kompleksna i dijalektički se nadopunjuje.
Oznake: Antisemitizam