Dana 10. lipnja prije 65 godina, a 81 dan prije početka Drugog svjetskog rata, njemački luksuzni putnički brod
St. Louis vraćao se prema Europi. Na brodu se nalazilo 907 židovskih izbjeglica, koji su očajnički tražili utočište od nacizma, a mnogi od njih su, nakon povratka u Europu, ubijeni.
Brod je bio na liniji Hamburg - Havana. Kada je Židovima tamo zabranjen iskrcaj, brod se okrenuo prea Floridi, tražeći utociste u
The Land of the Free.
Izbjeglice iz Hitlerovog Carstva poslali su telegram američkom predsjedniku tražeći azil. Predsjednik nikada nije odgovorio. State Department im je, pak, savjetovao da stave svoja imena na listu čekanja, i onda čekaju da se kvalificiraju za imigrantsku vizu, prije nego što budu mogli biti primljeni u SAD. Čekaju izvan SAD-a...
Djelatnici State Departmenta znali su koliko dugo mogu trajati procesi za dobivanje viza - a vrijeme je bilo nešto što Židovi nisu imali. Američka administracija nije bila naivna - ona jednostavno nije željela Židove, što je oduševilo Hitlera, a vjerojatno i ohrabrilo za daljnje postupke, koji će uslijediti.
Rooseveltovi apologisti kasnije su pokušali ustvrditi da on nije mogao sebi priuštiti suosjećanje prema Zidovima, jer bi pao kao žrtva američkim ksenofobima-izolacionistima, nativistima i skrivenim antisemitima, koji su ionako već histerično vrištali o židovskim zavjerama prema uvlačenju SAD-a u rat.
Ovo nije ezoterična epizoda izvučena iz mraka irelevantne prošlosti.
Mnogi u Washingtonu još uvijek vjeruju u židovske manipulacije američkim javnim mnijenjem i Bijelom Kućom.
Netko još može i ignorirati izjave senatora Fritza Hollingsa o židovskim neokonzervativcima, koji peru mozak Bushu da osvoji Irak, a u korist Izraela. Ali umirovljeni general Anthony Zini, nedavno u regiji u ulozi nepristranog brokera uzima se ozbiljnije. U CBS-ovih
60 Minuta pak, zvučao je kao Hollingsov echo. I nije jedini...
Propagatori povlačenja iz Gaze ukazuju na Zinnijeve promjedbe; u smjeru eventualnih američkih uspjeha kod implementiranja bliskoistočnog plana, predsjesnik Bush bi trebao izbjeći bilo kakav znak simpatije prema Židovima - baš kao Franklin D. Roosevelt.
Jedini način da Izrael izbjegne pritiske jest da se povuče i ustupi teritorije.
Što je još novoga?
Kao da nije jasno da će SAD na kraju pokušati zadovoljiti arapski bijes pritiskanjem Izraela. Kao da nije jasno da Zinni pripada staroj dobroj američkoj tradiciji. Židovi i židovska država nikad nisu bili popularni među američkom političkom i vojnom elitom. Svatko tko bi ovim izjavama bio eventualno šokiran, trebao bi samo pratiti istraživanje Josepha Benderskog o
židovskoj prijetnji da shvati kako se odbro Zinni ovdje uklapa.
Zinni reciklira opsesiju da negira utočište izbjeglicama sa
St. Louisa , koja je natjerala Roosevelta da izbjegne i blijedu impresiju da su Amerikanci umirali da spase strane Židove, i koja je sprečavala saveznike u bombardiranju željezničkih pruga prema Auschwitzu, ili krematorijima (iako su tvornice udaljene samo 5 milja istočno od plinskih komora bile bombardirane).
Stvari se nisu poboljšale nakon Drugog svjetskog rata. General George Patton smatrao je traumatizirane raseljene osobe iz holokausta lijevim/razornim/opakim smećem. Smještao ih je u razne logore, ograđene bodljikavom žicom, sasvim različito nego što je postupao s njemačkim civilima - divljenje kojima nikad nije ni pokušavao sakriti.
Kada mu je Eisenhower naredio da ukine neke pretjerano anti-židovske mjere, uzvratio je: Zašto bih?
Ni izbliza tako vulgaran bio je general George Marshall, iako je pokazivao slične osjećaje. On se strastveno protivio američkom priznavanju židovske države, sto je, po njegovom mišljenju, ugrožavalo odnose s naftom bogatim arapskim zemljama.
Ovakav je pogled dominirao kroz Hladni rat. U određenom trenutku, oni koji su šaputali o tajnim snagama nisu se suzdržavali čak ni Henryja Kissingera prozvati KGB agentom.
Ovih dana nema smisla Richarda Perlea i Paula Wolfowitza proglašavati onima koji tajno služe komunizmu, ali se isti mogu optužiti da služe izraelskim interesu i da šalju Amerikance da umiru za novu generaciju stranih Židova.
Nikakva količina izraelskih koncesija neće to promijeniti baš kao što to nije promijeila ni žrtva holokausta (Šoe). Nema to veze sa židovskim ponašanjem. U pitanju je neprijateljstvo prema židovskim interesima. Zato, beskorisno je žrtvovati svoje interese onima, koji tvoje interese nemaju na srcu.
Neće nas se više voljeti budemo li poslušniji i slabiji. Nitko nije mogao biti slabiji od izbjeglica sa St. Louisa. Što im je to donijelo? Bili su poslani natrag da umru. Krv stotina njih (uključujući djecu), zauvijek će obeščastiti the Land of the Free i ostaviti mrlju na ogrtaču judeofobije, a kojeg je naslijedio Zinni.
Oznake: Povijest, Šoa/Holokaust