Malik Tintilinić

Pogled iz Samarije aka "Zapadne obale"

2007-11-18T21:34:00.000+01:00

Hrvatsko izdavaštvo o Židovima - dio prvi (Norman Finkelstein)

2007-07-16T00:03:00.000+02:00

Prije nekoliko mjeseci u knjarama sam naišla na hrvatski prijevod knjige Normana Finkelsteina: Industrija holokausta, a koju je izdao Hasanbegović. Danas sam, surfajući potpisnike ove izjave naišla na hrvatski prijevod knjige Haima Bresheetha, Holokaust za početnike u nakladi Jesenski Turk, što me je potaklo na analizu prijevoda na hrvatski knjiga o Židovima, Izraelu, cionizmu itd.

Na početku prenosim dva odlična osvrta blogera habibpodpekom.bog.hr:

Norman Finkelstein – i dalje najstariji asistent na svijetu

S DePaul University je stigla vijest da je 54-godišnjem Normanu Finkelsteinu, najdražem Židovu neonacista i duhovnom nasljedniku Wernera Goldeberga, odbijena molba za mjesto tenured (redovnog) profesora na odsjeku za politologiju.
Odluci je prethodila kontroverzna kampanja u kojoj se Finkelsteina nastojalo prikazati kao žrtvu "moćnog cionističkog lobija" na čelu s Alanom Dershowitzem koji unatoč jednoglasnoj podršci Finkelsteinovih kolega nastoji ishoditi odbijanje njegove kandidature. Ovakvu verziju kvari nekoliko neospornih činjenica.

Prvo, odluka je daleko od jednoglasne. Odbor koji je ocijenjivao njegov stručni rad je podržao prijedlog za imenovanje s 9-3 glasa. 3 glasa pripadaju znanstveno „težim“ članovima, dok su mlade snage koje njeguju narativni pristup znanosti, posebno povijesnoj i političkoj, dale podršku Finkelsteinu.
(Za one koji ne znaju: narativni pristup kazuje da nam je istina već poznata te da samo valja ispričati priču koja tu istinu vjerno oslikava, bez obzira na činjenice. Definicija autorstvo duguje Ilanu Pappeu, perjanici narativne metode)

Drugo, Finkelsteinova znanstvena karijera je nedostojna ne samo mjesta redovnog profesora već i akademske karijere uopće. Trideset godina djelovanja na području političkih znanosti Finkelstein je utrošio na propagandne pamflete i nadriznanstvene uratke. Prema vlastitom priznanju "izbačen je sa svih uglednih sveučilišta u New Yorku" te "u karijeri nema niti jedan članak objavljen u stručnom časopisu", ali je zato izrazito aktivan u tzv. alternativnim medijima poput Counterpunch webzina (na našim prostorima poznatog po negiranju masakra u Srebrenici).
Ukupno je napisao pet knjiga, dvije su njegovi osobni, gotovo dnevnički, zapisi i zapažanja o izraelsko-palestinskom sukobu, dvije su, po vlastitom priznanju, napisane kao odgovor (napad) na djela drugih autora, a predzadnja, Industrija holokausta predstavlja svojevrsni leksikon primjenjenog neonacističkog revizionizma. Za nju je Gabriel Schoenfeld napisao da predstavlja "sulude ideje, neke od kojih se, riječ za riječ, mogu pronaći u neonacističkoj propagandi diljem svijeta".

Promotrimo pobliže njegovu bibliografiju.
Prema njegovim navodima za politička pitanja Palestine se prvi put zainteresirao pročitavši knjigu Joan Peters From Time Immemorial koja je dobila sjajne kritike i koja se smatra referentnom za pitanje demografskih kretanja u Palestini prije Drugog svjetskog rata. Premisa knjige je jednostavna: tijekom posljednja dva tisućljeća Židovi su, na slabo naseljenom i prirodnim resursima siromašnom prostoru Palestine opstali kao značajna manjina, u određenim povijesnom trenutku i relativna većina uz bok arapskim kršćanima (povijesnoj većini). Islamizirano arapsko stanovništvo je repopuliralo taj prostor u tri vala, a posljednja značajnija ekonomska migratorna kretanja su se odvijala u prvim desetljećima prošlog stoljeća kad su sirijski Arapi, privučeni gospodarskim procvatom nastalim uslijed iznenadnog priljeva novca u regiju, počeli pojačano useljavati na to područje, posebno u gradove. Pobune i masakri Židova koji su nastali zbog populacijskog pritiska i bujajućeg islamizma (osnutak Muslimanskog bratstva, panarapska konferencija 1928. u Saudijskoj Arabiji) su sjeme sukoba od 1948. do danas kojim se knjiga bavi u nastavku.
Ovakav prikaz događaja je zasmetao Finkelsteina koji ga je doživio odbojnim, prvenstveno na osobnoj razini, a tek onda na znanstvenoj. Tu valja istaći dvije crtice Finkelsteinove osobnosti: kao dijete čiji su roditelji preživjeli holokaust razvio je, u početku zaštitnički, a kasnije iracionalno-posesivan odnos prema stradanju Židova. U psihološki fascinantnom preobraženju se iz branitelja holokausta godinama premetnuo u njegovog najpredanijeg omalovažavatelja.
Druga crta je svojevrstan prijezir ili odbojnost prema mizrahi Židovima (porijeklom iz arapskih zemalja), koje u svojim djelima tretira sa slabo prikrivenim neprijateljstvom. Je li razlog takvog ponašanja povrijeđenost potomka aškenzi Židova koji mizrahi Židovima iracionalno zamjera poštedu strahota holokausta ili činjenica da isti s preko 50% udjela u stanovništvu Izraelu daju neželjenu legitimnost? Teško je reći.
U svakom slučaju, Norman Finkelstein je knjizi Joan Peters odlučio posvetiti svoje prvu "znanstveno" djelo Image and Reality of the Israel-Palestine Conflict za čije je prošireno izdanje 2003. Finkelsteinov uzor i inspiracija Novick napisao:

As concerns particular assertions made by Finkelstein . . . the appropriate response is not (exhilarating) ‘debate’ but (tedious) examination of his footnotes. Such an examination reveals that many of those assertions are pure invention. . . . No facts alleged by Finkelstein should be assumed to be really facts, no quotation in his book should be assumed to be accurate, without taking the time to carefully compare his claims with the sources he cites"[1]. Even David Cesarani, a left-wing scholar, points out Finkelstein’s “questionable use of sources,” “[s]elective quotation,” and “other misuse of evidence"[2].

Slijedeća knjiga, A Nation on Trial: The Goldhagen thesis and historical truth označava Finkelsteinovo definitivno svrstavanje u neonacistički kamp. Knjiga napisana u suradnji s Ruth Bettina Birn služi isključivo kao platforma za napad na knjigu Daniela Goldhagena Hitler's Willing Executioners osporavajući Goldhagenovu tezu o podršci nacističkoj politici među običnim pukom i svjesnom podržavanju holokausta zbog antisemitizma inherentnog tadašnjem njemačkom društvu. Neonacistički krugovi su ovakvu neočekivanu nagradu dočekali s odobravanjem i određenom financijskom stimulacijom. Finkelsteinova knjiga, kao i sve nakon nje će postati neonacistički bestseleri s izvrsnom nakladom u Njemačkoj i od nedavno Hrvatskoj, dok će odaziv publike u anglosaksonskim zemljama ostati mlak. Unatoč napadima s revizionističkih okrajaka znanosti, recentne znanstvene studije su podržale Goldhagenovu tezu.

Financijski uspjeh prethodnog naslova natjerao je Finkelsteina da se dodatno približi neonacističkim i islamofašističkim krugovima sa svojim slijedećim djelom: Holocaust Industry. Na oduševljenje neonacističkih krugova (National Vanguard ga zove "jedinim poštenim Židovom") Finkelstein staje u odbranu švicarskih banaka i njemačkih industrijalaca te, napose, njemačke države koja je "zvjerski opljačkana od cionističkih prevaranata" napuhavanjem broja odštetnih zahtjeva, a sve u svrhu financiranja projekta imperijalističke dominacije, ovaj put na Bliskom istoku. Ako nekoga ovo podsjeti na tradicionalnu nacističku "Der Ewige Jude" retoriku – niste jedini.
Neke od zanimljivih detalja njegovog viđenja holokausta je ponudio u sklopu svoje svađe s MEMRI.

Posljednja knjiga Beyond Chutzpah: On the misuse of anti-Semitism and the abuse of history predstavlja odgovor sad već diskreditiranog akademika na knjigu Alana Dershowitza Case for Israel u kojoj se isti drznuo braniti pravo Izraela na postojanje. Tematikom namijenjena bliskoistočnom tržištu i islamofašističkom ogranku antisemitizma knjiga je prepuna vještih Finkelsteinovih argumenata: od "naravno da Dershowitz laže – cionist je!" (ili Židov) preko izjava britanskih političara koji su redom osvjedočeni cionisti (McDonald White Paperu iz 1939 i Arapskoj legiji Jordan unatoč) do dokaznog materijala koji se sastoji od citata Pappea, Deutschera i ostalih izdanaka marksističke historiografije.

Finkelsteinov opus je najbolje opisao jedan njegov kolega: "rijetko kad je Židov bio tako slavljen od smeđe ( neonacističke, op.prev.) propagande kao Finkelstein

Link

Isti bloger donosi nastavak priče o Normanu Finkelsteinu;

Holokaust i apartheid

Nastavno na slučaj najstarijeg asistenta na svijetu, gospodina cijenjenog Finklštajna, u ovom odlomku našeg putovanja granicom razuma pozabavit ćemo se idejom "židovske manipulacije holokaustom". U zapanjujuće velikoj dozi, zapadni diskurs, a posebno onaj u paradržavama kao što je Hrvatska, u kojoj je nesvrstana baza nadopunjena ustaškom nadgradnjom, determiniran je sljedećom idejom: Židovi, koji su istinabog propatili u holokaustu, napumpali su ideju o svojoj patnji, zajedno s brojkama o ubijenima, htijući na taj način pljačkati zapadne zemlje za novce (Švicarska, Njemačka) na koje nisu imali pravo, pritisnuti međunarodnu zajednicu da im odobri ilegalno stvaranje države koju i danas žele odvući od Nila do Eufrata, i iskoristiti tu napumpanu patnju da bi skrenuli pogled s iste razine patnje koju nanose Palestincima.

Apsolutno ništa od ovog nije točno, što se pokazuje čak i nakon blagog uvida u povijesne činjenice. Ipak, na ovom putu nastala je relativno uspješna industrija, ona negiranja holokausta. Proponenti tog negiranja tvrde da se prema njima postupa nepošteno, odnosno da ih se optužuje da tvrde kako holokausta nije bilo, dok oni to zaista ne tvrde, nego kažu kako je holokaust prenapumpan. Paradoksalno je da za to čak i pokušavaju navoditi povijesne podatke, koristeći upravo spomenutu narativnu metodu čiji je temelj postavio Illan Pappe. Narativna metoda u tom slučaju polazi od istina koje smo gore napomenuli, da bi kasnije povijesne činjenice (povijesne činjenice se uglavnom sastoje od kružnog pozivanja grupe autora jednih na druge) prilagođavala već postavljenoj matrici. Primjer je nedavna konferencija o holokaustu održana u Iranu. Narativnu metodu je u hrvatskoj verziji opisao besmrtni pajac Denis Kuljiš, koji je rekao "Ne zanimaju me činjenice, nego priča", a njegov tip narativne metode, za one koji nisu upoznati s prilikama u Kući Islama, očituje se u "Dva pamfleta protiv Tuđmana", djelcu koje ratove na području bivše Juge opisuje kao dijabolični plan skovan u Tikvešu. Samo, dok Kuljiš za svoje pamflete ne dobiva naknadu, negatori holokausta i izdavači sumanutih knjiga kao što su Finklštajnove mogu računati na kapanje novaca u ovu ili onu kasu.

Sljedeća teza koja uvijek, ali neizostavno uvijek slijedi onu o mitu holokausta je ona o Izraelu kao apartheidnoj državi. Naravno, bilo kakva realna usporedba Izraela s Južnom Afrikom je potpuno neosnovana, ali apartheid jako lijepo zvuči kao riječ kojom se može okarakterizirati jedan narod koji je "izmislio holokaust". I dok u Izraelu Arapi s izraelskim državljanstvom imaju pravo glasa, a posebno njihove žene, koje u arapskim zemljama baš i ne nailaze na takvo gostoprimstvo, u Južnoj Africi crnci nisu smjeli ugostiti ljude na više od 24 sata, ali to su sve ionako, kako smo već rekli, povijesne činjenice, a povijesne činjenice nas ne zanimaju, nego nas zanima ideja koju pratimo.

Ono što zaista zapanjuje u ovom slučaju je nevjerojatno slaganje zapadne obične i ekstremne ljevice i ekstremne desnice (Bruno Gollnisch, francuski zastupnik u Europskom parlamentu, član stranke Jeana Marie Le Pena osuđen je zbog negiranja holokausta). Ekstremna ljevica Zapada ide čak i korak dalje. Dok ekstremna desnica svoju platformu temelji na čistom antisemitizmu, i ne bi nikad pomislila na bitnu suradnju s islamističkim krugovima, ekstremna ljevica revno ugošćuje Hamas i sudjeluje u sukobima s izraelskom vojskom.

Kao što vidite, manija pomračenih ideja Zapada, danas nošenog dogmama ljudskih prava, koje uporno priznaju jednima (uglavnom teroristima koji ih žele ubiti), a negiraju drugima (koji 60 godina stoje na prvoj crti obrane tog Zapada od terorizma), vrlo je kompleksna i dijalektički se nadopunjuje.

Link

יום ירושלים / Dan Jeruzalema

2007-05-15T15:29:00.000+02:00

Ezekiel 37: 1-14

Spusti se na me ruka Gospodnja i Gospodin me u svojem duhu izvede i postavi usred doline pune kostiju. Provede me kroz njih, svuda oko njih, i gle, bijaše ih u dolini veoma mnogo i bijahu sasvim suhe! Reče mi:

Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?

Ja odgovorih:

Gospode, to samo ti znaš!

Tad mi reče:

Prorokuj ovim kostima i reci im: 'O suhe kosti, čujte riječ Bozju!' Ovako govori Gospodin ovim kostima: 'Evo, duh ću svoj udahnuti u vas i oživjet ćete! Žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas i oživjet ćete - i znat ćete da sam ja Gospodin!'

I ja stadoh prorokovati kao što mi bješe zapovjeđeno. I dok sam prorokovao, nastade šuškanje i pomicanje i kosti se stadoše pribirati. Pogledah, i gle, po njima narasle žile i meso; kožom se presvukoše, ali duha još ne bijaše u njima.

I reče mi:

Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: 'Ovako govori Gospodin: Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!'

( I stadoh prorokovati kao što mi zapovjedi, i duh uđe u njih i oživješe i stadoše na noge - vojska vrlo, vrlo velika.

Reče mi:

Sine čovječji, te kosti - to je sav dom Izraelov. Evo, oni vele: 'Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo!' Zato prorokuj i reci im. 'Ovako govori Gospodin: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu!

I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode!

I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Bog govorim i činim' - riječ je Božja.

Na Maslinskoj Gori...

Ulazak u Stari Grad...

Kotel (Zapadni zid)

Narkiss-Dayan-Rabin...

Pao zid izmedju zap. i ist. dijela Grada

Nakon Yom HaShoa (Dan sjećanja na Shou), Yom HaZikaron (Dan sjećanja na sve poginule izraelske vojnike) te Yom Ha'atzmaut (Den neovisnosti), večeras obilježavamo Yom Yerushalayim (Dan Jeruzalema) u spomen na oslobođenje Jeruzalema u Šestodnevnom ratu (1967.). Nakon jordanske okupacije, 1948., Židovi su bili protjerani iz Starog Grada, a bilo je zabranjeno i dolaziti na molitvu na Zapadnom zidu (u nežidovskom svijetu poznatijem pod nazivom Zid plača) u Starom Gradu u Jeruzalemu, dok je, od grobnih ploča na Har haZeitim (Maslinskoj gori), jordanska Arapska legija gradila neke svoje instalacije (uključujući i vojničke WC-e) te hotel Intercontinental (na Maslinskoj gori). Šestodnevnm ratom, izraelska je vojska ušla na cijelo podrucje Jeruzalema i ujednila ga. Dio Jeruzalema, koji je Jordan drzao pod okupacijom od 1949. do 1967. anektiran je i Jeruzalem je proglašen izraelskim glavnim gradom.

Kazarski cionistički boljševici...

2007-05-12T23:21:00.000+02:00

Steven Plaut o popularnosti kazarskog mita među antisemitima nekad i danas:

...popularnost kazarskog mita među antisemitima predstavlja povratak modernih antižidovskih predrasuda onim rasnima, iz 30-tihgodina 20. st. i ranije.

Gotovo svaki antisemitski i neonacistički site denuncira cioniste i Izraelce kao Kazare. Web chatovi, na kojima Židove, koji brane Izrael odbacuju kao kazarske uzurpatore prebrojni su da bi se spominjali.

The racialism once again in vogue holds that Jews would only have legitimate claims to the right of self-determination in their homeland if they were appropriately Semitic from a racial point of view. Palestine is part of the Semitic racial lebensraum and those who do not possess the correct pure racial markings have no business being there. Racial purity is suddenly the new basis for national rights...

Kazarski mit i novi antisemitizam:

...The newly fashionable Khazar mythology holds that modern day Ashkenazim, and especially the European leadership of the Zionist movement, are not Jews at all in the racial sense, but rather descendents from non-Jewish Khazars; therefore, the Khazar "theorists" claim, Zionists and Israelis have no legitimate claims to the Land of Israel.

It would be hard to exaggerate how widespread the misuse of the Khazar myth is among those seeking to delegitimize Israel and Jews today. A recent investigation showed nearly 30,000 websites using the Khazar "theory" as a bludgeon against Israel and Zionism.

Some two hundred websites claim to describe a cabal known as the Khazarian Zionist Bolsheviks (KZV). Neo-Nazi and Holocaust denial organizations and websites are particularly fond of the Khazar myth. It is also growing in popularity among left-wing anti-Zionists...

Mit o Kazarima i novi antisemitizam (Steven Plaut)
Quo vadis Columbia...?

Otvoren novi muzej na Masadi

2007-05-08T09:47:00.000+02:00

Novi muzej, otvoren u Nacionalnom parku Masada kombinira arheološke nalaze s kazališnim postavom, kreirajući doživljaj, koji bi posjetitelji teško mogli zaboraviti.

Postav istražuje kulturnu, arhitektonsku i umjetničku povijest Masade u rimskom razdoblju. Postav se sastoji od 9 scena, koje obrađuju tri glavne teme: odnose s Rimom, Heroda i pobunjenike te Masadu i rimsku vojsku.

Muzejska tura počinje sa židovskim povjesničarom, Josipom Flavijem, a završava s arheologom Jigal Jadinom. Posjetitelji će čuti različita objašnjenja, uključujući kratki igrokaz Efraima Sidona, oji će im pomoći da vide i osjete realnost života u ovoj pustinjskoj utvrdi.

Masada se nalazi na UNESCO-ovom popisu Svjetske baštine od 2001. Izgradi ju je kralj Herod između 37. i 31. godine p.n.e. Rimske vojarne i obrambene zidine danas su najbolji očuvani primjer tog tipa rimske arhitekture.

Pronađena Herodova grobnica

2007-05-07T23:22:00.000+02:00

Arheolozi s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu pronašli su Herodovu grobnicu u Herodiumu. Herod je Judejom vladao u Ime Rimskog Carstva od otprilike 37. godine prije nove ere. Herodium je bila utvrđena palača, koju je sagradio Herod, 12 km južno od Jeruzalema. Palaču su uništili Rimljani, 71. godine nove ere.

Grob je otkrio prof. Ehud Netzer, koji se smatra jednim od najvećih stručnjaka za kralje Heroda. Prof. Netzer iskapao je Herodium od 1972. u potrazi za grobom.

Ovo otkriće riješilo je jednu od najvećih arheoloških misterija u Izraelu: naime, većina istraživača vjerovala je da je Herod pokopan u Herodiumu; svoje su vjerovanje temeljili na pisanjima Josipa Flavija, međutim, mnogobrojna iskapanja dosad nisu dala konkretne rezultate.

Što se dogodilo s arabijskim Židovima?

2007-05-04T09:29:00.000+02:00

Ovdje mi je želja ukazati na kontekst događanja u Medini nakon Muhamedovog dolaska; casus belli uvijek se lako nadje ili izmisli.

Medina je stoljećima prije Muhamedovog dolaska bila naseljena židovskim plemenima koja su se bavila zemljoradnjom. Ime Medina (al-Madina) je arabiziran aramejski naziv za okrug, distrikt (tradicionalni islamski izvori ime izvode iz Madinat al-Nabi = prorokov grad, što moderna znanost odbacuje). Židovi su tada na području oaze činili vecinu i bili podijeljeni u 3 plemena – Banu (= pleme) l-Nadir, Banu Qurayza i Banu Qajnuqa. Medina je također bila naseljena s dvije konfederacije (poganskih) arapskih plemena Banu Aws i Banu Kharzay, koji su se u Medinu doselili negdje tijekom 5. stoljeća, a došli su iz južne Arabije. U procesu borbe za prevlast ujedinjeni su, s jedne strane, bili Nadir i Qurayza s Awsom (2 židovska i 1 arapsko pleme), a s druge strane Qaynyqa i Kharzaj (1 židovsko i jedno arapsko pleme).

Iscrpljeni u borbama za prevlast, arapska su plemena pozvala Muhameda da dođe u Medinu (u to vrijeme, nakon nevolja u Meki traži novo prebivalište) i pokuša pomiriti zaraćene strane. Njegova je funkcija trebala biti slična kao ona u hakama (= neutralni arbitar u međuplemenskim sukobima). Kada je Muhamed došao u Medinu.

Na drugom sastanku plemena i Muhameda u Aqabi 622., nekolicina stanovnika Medine prihvatili su islam i prisegli na vjernost Muhamedu (onome koji je trebao biti neutralni arbitar u sukobu). I muslimanski izvori ovdje navode kako je spremnost Medinaca da prihvate islam došla iz njihovih bliskih kontakata sa Židovima (npr. po Ibn Hishamu, Sira, vol. 1 str. 468 ili str. 197 u engleskom prijevodu).

Židovi nisu imali udjela u pozivanju Muhameda da dođe u Medinu, niti su bili prisutni na pregovorima u Aqabi. Savez sklopljen izmedju plemena i Muhameda izbrisao je sve prethodne saveze, a po pustinjsim zakonima, oni nezaštićeni savezom nemaju nikakvog prava. Znaci, bilo je pitanje vremena (i povoda) kada će se židovska plemena trebati iseliti. O tome Ibn Hisham kaže slijedeće: dok je jedan pripadnik arapskih plemena iz Medina, u ime ostalih, prisezao na vjernost Muhamedu, jedan od njih prekida:

O Apostle of Allah, there are bonds between us and those men which we are about to sever. Could it be that after we done so, when Allah will made you triumphant, that you would return to your own people and forsake us.

Po Siri, Muhamed se osmjehnuo i odgovorio:

Nay, blood is blood, and unavenged blood is unavenged blood. I belong to you and you to me.

(Ibn Hisham, al-Sira al-Nabawyya, vol. 2 ; Kairo, 1955, str. 442; engleski prijevod, str. 203).

Kada je Muhamed došao u Medinu u rujnu iste godine, tamo je naišao na oporbu arapskh i židovskih plemena (ovdje je zanimljivo da nije postojao neki organizirani front, a židovska se plemena nikad nisu zajedno uključila u savez radi otpora protiv Muhameda). Muhamed je patio i od financijskih teškoća pa je u svjetlu jednog i drugog objavio dokument u kojem je pokazao izuzetnu političku lukavost. Dokument je remek djelo chiaro – scuro tehnike. U njemu, on je uključio i židovska plemena unutar medinske zajednice s određenim pravima i obvezama, ali ukoliko Židovi ne djeluju u zloj namjeri. Definicija zle namjere ostavljena je Muhamedu na volju.

Ostatak je poznat: borba za prevlast u Medini završena je pobjedom Muhameda nad neistomišljenicima, kako nad Židovima (koji nikada u Medini nisu nastupali protiv Muhameda kao jedinstveni savez), tako i nad arapskim stanovnicima – nemuslimanima.

Po Norman Stillman: Jews of Arab Lands.

Jedna žena u Jeruzalemu

2007-05-01T20:09:00.000+02:00

Najnoviji roman A. B. Jehošue o izraelskoj žrtvi samoubilačkog napada osvojio je prestižnu nagradu 2006 Los Angeles Times Book Prizes.

Svečanost dodjele nagrada je održana 27. travnja i bila je 27 u nizu, a vodio je novinar i urednik PBS-a, Jim Lehrer. A.B. Yehoshua, koji nije nazočio dodjeli nagrada, zahvalio se preko video konferencije i govorio o svom književnom radu.

Protokoli...

2007-04-25T08:38:00.000+02:00

Jom HaAcmaut / יום העצמאות

2007-04-23T20:18:00.000+02:00

Dan neovisnosti slavi deklaraciju o neovisnosti Izraela iz 1948., koju je, po gregorijanskom kalendaru, proglasio David Ben Gurion u Tel Avivu 14. svibnja. Pada na 5. dan mjeseca Ijara po židovskom kalendaru.

Hag sameah!

Jom HaZikaron / יום הזכרון

2007-04-22T23:20:00.000+02:00

5. ijara 5767. odnosno od sumraka 22. do sumraka 23. travnja 2007. obilježava se Jom HaZikaron - Dan sjećanja na sve naše poginule vojnike i veterane i žrtve terorizma u arapsko-izraelskim ratovima / יום הזכרון לחללי מערכות ישראל ונפגעי פעולות האיבה.

U bitkama je, od osnivanja prvog modernog židovskog naselja izvan jeruzalemskih zidina (Miškenot Ša'ananim, 1860.) poginulo je 22,305.

233 vojnika i veterada IDF-a poginulo je prošle godine.

1,635 civila poginulo je u neprijateljskim akcijama od osnutka Države.

Ickor
Ministarstvo vanjskih poslova

Jom HaŠoa / יום השואה

2007-04-15T10:18:00.000+02:00

U Jeruzalemu otkriveno naselje datirano nakon uništenja Hrama

2007-04-13T09:28:00.000+02:00

U zaštitnim iskapanjima, koje vrši Izraelsko ravnateljstvo za starine u jeruzalemskoj četvrti Šu’afat, a u sklopu radova oko postavljanja tračnica za jeruzalemsku laku željeznicu, ovog su travnja pronađeni ostaci židovskog naselja, koje se datira nakon uništenja Drugog Hrama. Do sad je iskopano oko 400 m naselja, otkrivajući mrežu ulica, javnih i stambenih zgrada te mikvi (ritualnih kupališta).

Naselje je smješteno istočno od ranorimske ceste Jeruzalem-Šhem i najveće je židovsko naselje u okolini Jeruzalema iz ovog razdoblja, koje je do danas otkriveno. Na temelju arheoloških nalaza otkrivenih na nalazištu, očito je da su njegovi stanovnici bili dobrostojeći Židovi.

Ravnatelj iskapanja Rahel Bar-Natan, izvijestila je o otkriću mnogobrojnih kamenih posuda, koji ne mogu postati ritualno nečisti. Također su pronađena spremišta novca među kojima je i rijetki zlatnik s likom, koji nalikuje na cara Trajana. Ovo je drugi ovakav novčić, koji je dosad otkriven u arheološkim iskapanjima u Izraelu i prvi takav nađen sa zapadne strane tzv. Zelene linije, rekla je Rahel Bar-Natan.

Dakle, prilično veliko židovsko naselje nastavilo je postojati u neposrednoj bizini Jeruzalema pod rimskom vojnom vlašću i Židovi, koji su ga naseljavali, očito su nastavili živjeti istim načinom života kao i prije rimskog osvajanja.

Seder Pesah

2007-04-02T08:54:00.000+02:00

Seder je večernji obrok, koji se odvija na večer Pesaha, u kojem se Židovi prisjećaju oslobođenja iz egipatskog ropstva. Seder znači red, a na njemu se, osim posebnog redoslijeda uzimanja simbolične hrane i pića, ispunjava i jedna važna zapovijed - ona o pričanju priče o Izlasku (Sh'mot / Izlazak 13:8).

Hagada: u njoj se nalaze sve molitve, price i pjesme povezane s Izlaskom a sadrzaj su sedera. Hagada se bazira na: You shall tell your son on that day: it is because of what the Lord did for me when I came forth out of Egypt (Sh'mot / Izlazak 13:8)

Tanjur za Seder: na njemu se nalaze:
- pečena janjeća kost = simbolizira hramsku zrtvu
- jaje = simbolizira zalost za Hramom
- maror (gorko bilje; npr. hren) = simbolizira gorčinu ropstva
- haroset (mix jabuka, grožđica, badema i sl, datula. začina i vina; svaka tradicija ima svoj haroset - Jemenićani, Talijani, Poljaci...) = simbolizira građevinski materijal kojim su Izraelci gradili u Egiptu
- karpas (peršin, celer ili neko drugo zeleno bilje) = simbolizira zelenilo proljeća.

Na stolu su još 3 komada beskvasnog kruha (maca, macot u pluralu); 2 kao 2 hale za shabat (simbol 2 porcije mane za šabat) i 3. koja je lechem oni (ropska porcija, koju su Izraelci svakodnevno nosili na rad) i 4 čaše vina po osobi te 5. za proroka Elijahua. 4 čaše simboliziraju 4 načna koje je Bog spasio Izraelce iz egipatskog ropstva, a 5. je posljedica jedne talmudske rasprave da li zapravo treba bit 4 ili 5 čaša; kako se vjeruje da će Elijahu, kada dođe, riješiti i sve talmudske nesuglasice, ta se čača zove Elijahuova čaša; inače, za vrijeme sedera, u određenom se trenutku otvaraju vrata za Elijahua, a u sklopu nade u dolazak Mesije.

Seder se sastoji od 14 dijelova unutar kojih se uči lekcija o tome kako je Bog spasio židovski narod od ropstva. Nakon toga se srednja maca lomi na dva dijela te se jedan dio (afikoman) odvaja da bi se jeo kao zadnje jelo prije blagoslova nakon jela (kako bi okus mace slobode mogao ostati u ustima).

Nakon toka se karpas umoči u slanu vodu i pojede, a najmlađe dijete postavlja 4 pitanja - ma nishtana ha layla ha ze / u čemu/zašto je ova noć razlicita od drugih? (zapravo, na hebrejskom originalu u pitanju je izjava, ne pitanje). Nakon toga slijedi pričanje priče o Izlasku (ili citanje iz Hagade).

Slijedi blagoslov nad macot i nakon toga se jede maror s haroset (manje detalje ispustan) te jaje umočeno u slanu vodu (simbolizira ropske suze). Slijedi (konačno) konkretna hrana, afikoman (maca-desert), treća čaša vina te blagoslov nakon jela.

Nakon blagoslova slijedi Halel (Psalmi 113-118), koji se recitiraju/pjevaju uz 4. čašu vina.

Otkriveni veliki dijelovi drevnog Jeruzalema

2007-01-20T09:37:00.000+01:00

Iskapanja u organizaciji Izraelskog ravnateljstva za starine na zapadnom dijelu trga kod Kotela (Zapadnog zida), u siječnju su otkrila dijelove starog Jerulazema.

Trenutno se iskapa na površini o. 25 x 60 m nasuprot Brdu Hrama, a u podnožju Gornjeg grada, koji se datira u vrijeme Drugog Hrama; to područje dosad nikad nije bilo iskapano. Iskapanja Izraelskog ravnateljstva za starine odvijaju se na zahtjev Western Wall Heritage Fundacije, a u sklopu gradnje Western Wall Heritage Centera.
Dosad su iskopani dijelovi donjeg akvedukta, koji je prenosio vodi iz Salomonovih bazena na Brdo Hrama, mikve iz razdoblja Drugog Hrama (izdubljene u kamenu u privatnoj stambenoj zgradi), ostaci istočnog karda iz rimsko-bizantskog razdoblja (ulica se pojavljuje na mapi iz 6. stoljeća n.e.), natkrivena kolonada i red trgovina.

Ulica sa stupovima iz rimsko-bizantskog razdoblja počinje na Vratima Šhema (Damascus Gate) onosno na sjevernim vratima Starog grada i vode prema jugu; dijelovi ove ulice otkriveni su u sjevernom dijelu Starog grada i ranije na dubini od 4 m ispod nivoa današnje ulice Ha-Gai (el-Wad), kao i sjeverno i južno od današnjih gradskih zidina, zapadno od Sha'ar Ha'ashpot. U ovim iskapanjima po prvi put je otkrivena ulica u njenoj širini od 11 metara; ulica je bila popločana velikim kamenim pločama postavljenim dijagonalno, kako je bilo uobičajeno u rimskom razdoblju, a ispod ploča je postojala drenaža.

Zapadno od ulice postojala je natkrivena kolonada 6 metara široka; ispod nje stajao je red trgovina, čiji je zid bio udubljen u litici.

U 13. ili 14. stoljeću nad ulicom je sagrađena velika javna zgrada, vjerojatno tržnica, a uključivala je i veliko središnje dvorište oko koje su se nalazile prostorije. Ova je zgrada u kasnijim razdobljima doživjela brojne dogradnje i pregradnje pa su kasnije dozidane duge prostorije u dvorištu. Tu su otkrivene instalacije za obradu i bojanje kože; ostaci, koji su na tom mjestu danas vidljivi priprisuju se upravo to razdoblju. Ovaj je kompleks nastavio svoje postojanje i u osmanskom razdoblju i bio je dio četvrti Mugrabi, koja je ovdje postojala do 1967.

Carterova knjiga: Antisemitizam, a ne mir

2007-01-04T12:04:00.000+01:00

Zadnji uradak Jimmyja Cartera miriše na antisemitizam, ne radi onoga što je tamo napisao, već radi onoga što je izostavio.

Izraelsko-egipatski pregovori, koji su rezultirali Porazumom iz Camp Davida kasnih sedamdesetih dogodili su se prije mog vremena. Moja negativna percepcija bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera dolazi iz čitanja detaljnih opisa pregovora i bully-boy taktike, koju je on, za vrijeme pregovora, upotrijebio na Izraelom.

Ne koristim olako pojam antisemitizam; zapravo, fundamentalno sam protiv izjednačavanja legitimne kritike Izraela s antisemitizmom. Ipak, Carterova zadnja knjiga, “Palestine Peace Not Apartheid”, podiže moju antipatiju prema tom čovjeku na potpuno novi stupanj, jer se isti, u toj knjizi, prikazao kao antisemit.

Ovaj članak nije mjesto na kojem ću se baciti u detaljno istraživanje knjige, a da bi je onda delegitimirao redak po redak – to su već uradili drugi. Ipak, važno je razmisliti i o općem dojmu, koju knjiga ostavlja na čitatelja.

Unutarnje implikacije/značenja

Svi pisci znaju da, osim riječi, koje su napisane, pisano djelo šaljei mnoge druge poruke, koje se nalaze između redaka – šalje ih se određenom upotrebom jezičnih oblika, strukture rečenice i izbjegavanjem / prešućivanjem / preskakanjem / poluinformacijama.

Zadnji uradak Jimmyja Cartera miriše na antisemitizam, ne radi onoga što je tamo napisao, već radi onoga što je izostavio. Do kraja knjige, čitatelj će pokupiti potpuno ili djelomično netočne tvrdnje i aluzije, od kojih ću ja, ovdje, nabrojiti njih deset:

1. Nameće impersiju da Izrael nikad nije iskreno težio miru.

2. Promovira koncept da je Izrael izazvati dugoročnu štetu i patnju Palestincima.

3. Sugerira da je Izrael loš za kršćane i kršćanstvo.

4. Implicira da je izraelsko povlačenje iz Gaze samo trik kako bi se produbile patnje Palestinaca.

5. Sugerira da je Izrael nedokazive optužbe protiv palestinskog lidera Yassera Arafata i tako se ponijeli nefer prema istome.

6. Tvrdi da bivši izraelski premijer, Ehud Barak, nikad nije dao razumnu ponudu Palestincima, kad je pregovarao s Arafatom u Camp Davidu i da je Barakova krivnja da su pregovori propali.

7. Implicira da se Izrael nikad ne pridržava potpisanih ugovora i da je Izrael torpedirao Road Map.

8. Carter insinuira da se Izrael namjerno i nedolično miješa u slobodne i fer izbore u Palestinskoj Samoupravi.

9. Implicira da je Hamas racionalna organizacija, koja će se početi normalno ponašati u trenutku kad se Izrael počne racionalnije ponašati prema Palestincima.

10. Zadnja i najogavnija impresija, koju šalje Carter jest da je ponašanje Izraela uzrok većini sukoba na svijetu.

Da li je Carter Amerikanac, ili Palestinac?

U stvari, Carterova knjiga izgleda kao da je napisao palestinski propagandist, a ne bivši predsjednik SAD-a, koji je bio aktivni čimbenik u arapsko-izraelskom sukobu skoro 30 godina.

Zaključiti, kao što su to neki zaključili, da Carter nije antisemit, nego, prije svega, neznalica, koji pokazuje tendenciju “uvijek stati na stranu slabijeg” apsurdan je, kao is ama knjiga, U interviewu, kojeg je Carter, povodom izlaska knjige dao, on tvrdi da je, u procesu pisanja svoje knjige, pročitao gotovo sve knjige, koje su o toj temi napisane. Ako je to doista tako – a nema razloga sumnjati da nije – onda namjerna prešućivanja i preskakanja činjenica zapravo pokazuju o čemu se ovdje radi.

Činjenica je da će svatko s osnovnim znanjem povijesti biti u stanju objasniti da su Carterovi argumenti potpuno ili djelomično netočni. Ipak, Carter pokušava izgurati lažnu premisu da, ako bi se Izrael povukao sa spornih (“okupiranih”) teritorija, i vratio ih Arapima, mir bi se vratio u čitavu regiju, a možda i u cijeli Svijet.

Ali zašto bi jedna informirana osoba, kao što je to Carter, želio prisiliti Izrael da radi ono što bi bilo protiv njegovih nacionalnih interesa i zapravi bilo ravno nacionalnom samoubojstvu (a imajući na umu činjenice na terenu, koje Carter gotovo u otpunosti prešućuje)?

Nadalje, zašto bi Carter uložio toliko truda u pisanje knjige, koja je potpuno jednostrana i puna netočnosti, a što svakako nije put ka miru između Izraela i njegovih ussjeda? Na to imam samo jedan odgovor:

Biti antisemit nije racionalno stanje duha; to je patologija. Kao antisemit, Carter ne može podnijeti činjenicu da Izrael ima takvu potporu u američkom anrodu kakvu ima i zato je objavio nepoštenu i jadno napisanuknjigu kao cinički pokušaj da to promijeni. S tim činom nije osramotio samo sebe, već i instituciju predsjednika SAD-a. U tom smislu, Carter je osramotio Ameriku.

Rabin Levi Brackman izvršni je direktor Judaism in the Foothills (www.jitf.org) i autor brojnih članaka o čitavom nizu tema; velik broj njegovih članaka nalazi se na njegovom websiteu (www.levibrackman.com)

Ovaj članak objavljen je na Ynet News

Carterovi financijeri

Obnova Hurve

2006-11-28T08:34:00.000+01:00

Visoki luk, koji se isticao nad židovskom četvrti u jeruzalemskom Starom gradu odnedavno je nestao... pripadao je sinagogi pod nazivom Hurva, izraelskoj najvećoj i najvažnijoj sinagogi do Rata za neovisnost. Luk je bio jedino što je od sinagoge ostalo nakon jordanskog bombardiranja iste - godine 1948., a otišao je na rekonstrukciju, u sklopu obnove sinagoge, koja je u tijeku.

Arheološka iskapanja na mjestu srušene sinagoge, koja vode Hillel Geva i Oren Gutfeld, do sad su ukazala na nekoliko različitih građevinskih razdoblja u povijesti sinagoge. Jedan od najvažnijih nalaza svakako je luk, sačuvan u cjelini, zajedno s ostacima kamenom popločane ulice, koja se odvajala od Carda (jedne od glavnih jeruzalemskih ulica iz bizantskog i rimskog razdoblja) i penjala se prema istoku - prema centru židovske četvrti, a datira se u bizantsko razdoblje. Luk je širok 3.7 metara i 1.3 metara debel te visok 5 metara - izgrađen je od jednog reda kamenja. Hillel Geva vjeruje da je označavao ulazna vrata u bizantsku ulicu.

Ovaj je luk jedinstven, jer su u dosadašnjim istraživanjima iz tog razdoblja pronađene samo široke kupole trgovina, koje su se nalazile uz Cardo. Ovaj luk pokazuje gdje se ulica odvojila od Carda i nalaz je netaknut.

rekao je Geva

Yuval Baruch, arheolog jeruzalemskog odsjeka Izraelske uprave za starine (Israel Antiquities Authority - IAA), također vjeruje da je ovo rijedak i važan nalaz.

Istraživanja, koja su započela 2003. godine, dosad su otkrila keramiku iz razdoblja Prvog Hrama, sobu (njezine ostatke) iz vremena Drugog Hrama, zapaljene drvene grede, koje svjedoče o požaru nakon uništenja Drugog Hrama i 3 mikve, izdubljene u kamenu iz vremena Drugog Hrama.

Arheolozi su pronašli i malo skladište oružja, u kojem su stanovnici židovske četrvti za vrijeme Rata za neovisnost, skrili granate.

Dvorište je, prije 306 godina, kupio Rabin Jehuda he-Hasid (Segal), koji je s 300 svojih studenata došao iz Poljske. Dvorište se naslanjalo na sinagogu Ramban, koja je bila sagrađena nekih 430 godina ranije, a Osmanlije su je zatvorile 1589. Aškenaska zajednica u gradu brojala je jedva nekoliko stotina ljudi i novih 300 stanovnika uzrokovalo je mnogo konfuzije. Rabin je umro 5 godina kasnije.

Njegovi sljedbenici počeli su graditi ješivu i sinagogu u dvorištu, ali gradnja nikad nije završena. Židovi su kasnili u vraćanju zajma Arapima za projekt i Arapi su je 1721. godine tako nedovršenu zapalili, zajedno s 40 svitaka Tore, koji su se u njoj nalazili. Mjesto je ostalo napušteno sljedećih 140 godina i tada je dobilo naziv Hurva (ruševina). Nova je sinagoga sagrađena od strane sljedbenika Gaona iz Vilne, godine 1864.

Hurva je tada postala najsjajnija sinagoga u Izraelu i bila je domaćin važnih židovskih događaja sve do 30-tih godina 20. stoljeća. Dva dana nakon što su okružili inagogu, Jordanci su je bombardirali i jordanski je zapovjednik izvijestio svoj stožer:

Po prvi put u tisuću godina, ni jedan Židov nije ostao u židovskoj četvrti. Ni jedna zgrada nije ostala neoštećena. Ovo će povratak Židova u četvrt napraviti nemogućim.

Nakon dugih rasprava, odlučeno je da arhitekt Nahum Meltzer rekonstruira Hurvu - centar duhovnog i kulturnog života u Izraelu od druge polovine 19. stoljeća do prve polovine 20. stoljeća - u njenom ozvornom obliku.

Mit o Al Aksi

2006-09-04T19:23:00.000+02:00

When Mohammad established Islam, he introduced a minimum of innovations. He employed the hallowed personages, historic legends and sacred sites of Judaism and Christianity, and even paganism, by Islamizing them. Thus, according to Islam, Abraham was the first Moslem and Jesus and St. John (the sons of Miriam, sister of Moses and Aaron) were prophets and guardians of the second heaven. Many Biblical legends ("asatir al-awwalin"), which were familiar to the pagan Arabs before the dawn of Islam, underwent an Islamic conversion, and the Koran as well as the Hadith (the Islamic oral tradition), are replete with them.

Islamization was practiced on places as well as persons: Mecca and the holy stone - al-Ka'bah - were holy sites of the pre-Islamic pagan Arabs. The Umayyad Mosque in Damascus and the Great Mosque of Istanbul were erected on the sites of Christian-Byzantine churches - two of the better known examples of how Islam treats sanctuaries of other faiths.

Jerusalem, too, underwent the process of Islamization: at first Muhammad attempted to convince the Jews near Medina to join his young community, and, by way of persuasion, established the direction of prayer (kiblah) to be to the north, towards Jerusalem, in keeping with Jewish practice; but after he failed in this attempt he turned against the Jews, killed many of them, and directed the kiblah southward, towards Mecca.

Muhammad's abandonment of Jerusalem explains the fact that this city is not mentioned even once in the Koran. After Palestine was occupied by the Moslems, its capital was Ramlah, 30 miles to the west of Jerusalem, signifying that Jerusalem meant nothing to them.

Islam rediscovered Jerusalem 50 years after Mohammad's death. In 682 CE, 'Abd Allah ibn al-Zubayr rebelled against the Islamic rulers in Damascus, conquered Mecca and prevented pilgrims from reaching Mecca for the Hajj. 'Abd al-Malik, the Umayyad Calif, needed an alternative site for the pilgrimage and settled on Jerusalem which was then under his control. In order to justify this choice, a verse from the Koran was chosen (17,1 = sura 17, verse 1) which states (trans. by Majid Fakhri):

"Glory to Him who caused His servant to travel by night from the Sacred Mosque to the Farthest Mosque, whose precincts We have blessed, in order to show him some of Our Signs, He is indeed the All-Hearing, the All-Seeing."

The meaning ascribed to this verse (see the commentary in al-Jallalayn) is that "the furthest mosque" (al-masgid al-aqsa) is in Jerusalem and that Mohammad was conveyed there one night (although at that time the journey took three days by camel), on the back of al-Buraq, a magical horse with the head of a woman, wings of an eagle, the tail of a peacock, and hoofs reaching to the horizon. He tethered the horse to the Western Wall of the Temple Mount and from there ascended to the seventh heaven together with the angel Gabriel. On his way he met the prophets of other religions who are the guardians of heaven: Adam, Jesus, St. John, Joseph, Idris (= Seth?), Aaron, Moses and Abraham who accompanied him on his way to Allah and who accepted him as their master. Thus Islam tries to gain legitimacy over other, older religions, by creating a scene in which the former prophets agree to Mohammad's mastery, thus making him Khatam al-Anbiya' ("the Seal of the Prophets").

Not surprisingly, this miraculous account contradicts a number of the tenets of Islam: How can a living man of flesh and blood ascend to heaven? How can a mythical creature carry a mortal to a real destination? Questions such as these have caused orthodox Moslem thinkers to conclude that the nocturnal journey was a dream of Mohammad's. The journey and the ascent serves Islam to "go one better" than the Bible: Moses "only" went up to Mt. Sinai, in the middle of nowhere, and drew close to heaven, whereas Mohammad went all the way up to Allah, and from Jerusalem itself.

What are the difficulties with the belief that the al-Aqsa mosque described in Islamic tradition is located in Jerusalem? For one, the people of Mecca, who knew Muhammad well, did not believe this story. Only Abu Bakr, (later the first Calif), believed him and thus was called al-Siddiq ("the believer"). The second difficulty is that Islamic tradition tells us that al-Aqsa mosque is near Mecca on the Arabian peninsula. This was unequivocally stated in "Kitab al-Maghazi" (Oxford UP, 1966, vol. 3, pp. 958-9), a book by the Moslem historian and geographer al-Waqidi. According to al-Waqidi, there were two "masjeds" (places of prayer) in al-Gi'ranah, a village between Mecca and Ta'if, one was "the closer mosque" (al-masjid al-adana) and the other was "the further mosque" (al-masjid al-aqsa), and Muhammad would pray there when he went out of town. This description by al-Waqidi which is supported by a chain of authorities (isnad), was not "convenient" for the Islamic propaganda of the 7th century.

In order to establish a basis for the awareness of the "holiness" of Jerusalem in Islam, the Califs of the Ummayad dynasty invented many "traditions" upholding the value of Jerusalem (known as "fadha'il bayt al-Maqdis"), which would justify pilgrimage to Jerusalem for the faithful Moslems. Thus was al-Masjid al-Aqsa "transported" to Jerusalem. It should be noted that Saladin also adopted the myth of al-Aqsa and those "traditions" in order to recruit and inflame the Moslem warriors against the Crusaders in the 12th century.

Another aim of the Islamization of Jerusalem was to undermine the legitimacy of the older religions, Judaism and Christianity, which consider Jerusalem to be a holy city. Islam is presented as the only legitimate religion, destined to replace the other two, because they had changed and distorted the Word of God, each in its turn. (ghyyarou wa-baddalou. On the alleged forgeries of the Holy Scriptures, made by Jews and Christians, see the third chapter of: M. J. Kister, "haddithu 'an bani isra'il wa-la haraja", IOS 2 (1972), pp. 215-239. Kister quotes dozens of Islamic sources).

Though Judaism and Christianity can exist side by side in Jerusalem, Islam regards both of them as betrayals of Allah and his teachings, and has always done, and will continue to do, all in its power to expel both of them from this city. It is interesting to note that this expulsion is retroactive: The Islamic broadcasters of the Palestinian radio stations consistently make it a point to claim that the Jews never had a temple on the Temple Mount and certainly not two temples. (Where, then, according to them, did Jesus preach?)

Arafat, himself a secular person (ask the Hamas!), is doing today exactly what the Califs of the Umayyad dynasty did 1300 years ago: he is marshaling the holiness of Jerusalem to serve his political ends. He must not give control of Jerusalem over to the Jews since according to Islam they are impure and the wrath of Allah is upon them (al-maghdhoub 'alayhim; Koran 1,7, see al-Jalalayn and other commentaries; note that verse numbers may differ slightly in the various editions of the Koran). The Jews are the sons of monkeys and pigs (5,60). (For the idea that Jews are related to pigs and monkeys see, for example, Musnad al-Imam Ahmad ibn Hanbal, (Beirut 1969) vol. 3, p. 241. See also pages 348, 395, 397, 421, and vol. 6, p. 135.) The Jews are those who distorted the holy writings which were revealed to them (2,73; 3,72) and denied God's signs (3,63). Since they violated the covenant with their God (4,154), He cursed them (5,16) and they are forever the inheritors of hell (3,112). So how can Arafat abandon Jerusalem to the Jews?

The Palestinian media these days are full of messages of Jihad, calling to broaden the national-political war between Israel and the Palestinians into a religious-Islamic war between the Jews and the Moslems. READ THEIR LIPS: for them Christianity is no better than Judaism, since both "forfeited" their right to rule over Jerusalem. Only Islam - Din al-Haqq ("the Religion of Truth") has this right, and forever. (shay'I, the mufti of Jerusalem, in Friday's khutbah 4 weeks ago, "Sawt falastin", the PA official radio).

Since the holiness of Jerusalem to Islam has always been, and still is no more than a politically motivated holiness, Arafat would be putting his political head on the block should he give it up. Must Judaism and Christianity defer to myths related in Islamic texts or envisioned in Mohammad's dreams, long after Jerusalem was established as the ancient, true center of these two religions which preceded Islam? Should UN forces be sent to the Middle East just because Arafat decided to recycle the political problems of the Umayyads 1250 years after the curtain came down on their role in history?

Dr. Mordechai Kedar, is a Lecturer in the Department. of Arabic Studies at Bar-Ilan University

Mordechai Kedar

Izraelski film nepodoban i u Francuskoj

2006-08-14T12:56:00.000+02:00

Izraelski filmski djelatnici primili su obavijest of Festivala dokumentarnog filma u Lussasu, u Francuskoj, kojim ih se obavjestava da su promijenili svoj plan o prikazivanju posebnog programa izraelskog dokumentarnog filma te da ce, umjesto toga, poseban program posvetiti libanonskom i palestinskom filmu.

Plesi, Europo!

Link

Filmski festival u Edinburghu savjetuje izraelskog redatelja da ne dođe na prikazivanje svog filma

2006-08-06T19:26:00.000+02:00

Izraelski redatelj Yoav Shamir u četvrtak je izjavio da su mu organizatori Filmskog festivala u Edinburghu savjetovali da ne dođe na promociju svog filma, a kao razlog naveli su izraelsku ofanzivu u Libanonu.

Među Shamirovim prethodnim filmovima ističe se od kritike hvaljen dokumentarac Checkpoint, koji prikazuje dnevna iskustva Palestinaca na kontrolnim točkama u Judeji, Samariji i Gazi, koja su isprepletena interviewima s izraelskim vojnicima.

U emailu poslanom od organizatora festivala, Shamir je informiran da bi, uslijed očekivanih prosvjeda povodom izraelskih napada na Libanon,

možda bilo u vašem interesu da ne dolazite na festival ove godine - ne radi naše, već radi vaše sigurnosti.

Organizatori su najavili i da će nastaviti s prikazivanjem Shamirovog novog dokumentarca Pet dana o izraelskom povlačenju iz Pojasa Gaze prošle godine sa stajališta izraelskih naseljenika, vojske i Palestinaca.

Nastavite čitati članak...

...Shamir, je izjavio kako ipak planira ići na prikazivanje svog filma.

Festival nije razmišljao o zabrani američkog filma radi onoga što se događa u Iraku. Kada festival odluči zauzeti ovakvo stajalište, to je vrlo opasan korak... film ima potencijal otvoriti dijalog, koji je esencijalan za razumijevanje među ljudima.

Našoj braći, djeci Izraela u Dijaspori

2006-07-31T19:35:00.000+02:00

These days, when we are “between the straits”, and in these desperate hours, our brothers Sons of Israel in the State of Israel face hard and murderous times from our enemies and those who are up to destroy us.

While in the battle front our brave soldiers in the Israeli Defense Forces risk their lives in the air and sea to repel those who turn upon us, and defend our people and the cities in Israel.

I call upon our Jewish brothers in the Diaspora, wherever they are, to pray for the well-being of our soldiers and their success this Tuesday at 19:00
(Israel time , for the recovery of the wounded, and the return of the captives to the loving arms of their families all safe and sound.

Rabin Jona Mecger, glavni (aškenaski) rabin Izraela: Tfila.org.il

Židovsko gledanje na proroke drugih objavljenih religija

2006-04-22T21:45:00.000+02:00

Židovstvo ne prihvaća kao proroke one, koji su se pojavili u drugim, kasnijim religijama, iz dvaju osnovnih razloga:

Prvi je njihova tvrdnja da su prorokovali nakon završetka doba židovskih proroka. Isus se, primjerice, pojavio oko 300 godina nakon proročkog doba, a Muhamed oko 900 godina kasnije.

Drugi je razlog što se njihovo prorokovanje protivi Tori, a proroštvo se ne može protiviti Tori, niti dodavati ili oduzeti od nje, prema izričitoj zapovijedi same Tore:

Sve što vam zapovijedim činite, ne dodaj na to i ne oduzimaj od toga. Jer dići će se među tobom prorok ili sanjar snova i navijestiti ti znak ili čudo. I dogodit će se znak ili čudo o kojem ti je govorio, govoreći: "Idimo za drugim bogovima, kone niste poznavali i služimo im." Ne poslušaj riječi toga proroka ili toga sanjara snova, jer Vječni, vaš Bog, kuša vas kako bi saznao volite li Vječnoga, svog Boga, svim vojim srcem i svom svojom dušom. Za Vječnim, Bogom svojim, idite i njega se bojte i njegove zapovijedi ispunjavajte i njegov glas slušajte i njega služite i njega se držite. A taj prorok ili sanjar treba biti predan smrti, jer te svojim govorenjem odvraćao od puta tvojega Gospodina, koji te je izveo iz Egipta, iskupio te iz kuće ropstva. Stoga trebaš iskorijeniti zlo iz sebe.

(Pnz 13, 1-6)

Vječnost židovskog naroda, vječnog naroda, uvjetovana je pridržavanjem Torinih odredaba i njezinih vječnih zapovijedi, koje je dao vječni Beskonačni Bog. Toru i zapovijedi, kako je rekao Bog, nikada neće promijeniti ni sam Bog, a kamoli koji čovjek. O micvama je rečeno:

Neka ne siđu (ne ukinu se zapovijedi) s tvojih usana i s usana tvojeg sjemena i s usana sjemena tvojega sjemena, rekao je Vječni, od sada i dovijeka.

(Iz, 59,21).

Prorokova zadaća je upravo učvršćivanje prodržavanja Torinih zapovijedi među židovskim narodom, kao što su činili svi biblijski proroci, upozoravajući židovski narod kada bi skrenuo s Božjeg puta pridržavanja Tore i ispunjavanja zapovijedi.

Prorok koji dolazi promijeniti bilo što iz Tore, bilo da bi dodao, ili oduzeo, lažni je prorok. Isus se na nekoliko mjesta suprotstavlja Tori (Iv 9,16), a kršćanstvo je ukinulo (vidi, s jedne strane, Isusovu tvrdnju Mt 5,17-19 i, s druge strane, Mk 7,15 i Gal 3,23-25, te 5,2-6; Ef 2,11-19, Rim 14,14; Tim 4,4; Kol 2,16 i 3,11; Heb 7,18-19 i 8,13) većinu njezinih praktičnih zapovijedi, stoga on za židovstvo ne može biti biti pravi prorok. Muhamed i islam su, doduše, prohvatili mnoge zapovijedi u svojoj svetoj knjizi, Kuranu, no mnoge su i odbacili, na temelju novog izvora autoriteta, samoga Kurana, pa stoga Muhamed također, u očima židovstva, ne može biti pravi prorok.

Sama Tora jasno određuje tko je istinski prorok, a tko nije, čime je izgradila sustav zaštite od lažnog proroštva i osigurala vječnost svojim zapovijedima. Istodobno je odredila kaznu za prorokovanje, koje bi bilo u suprotnosti s njenim odredbama.

(Rabin Kotel Da-Don, Židovstvo, str. 623-624)

Purim / פורים

2006-02-27T16:35:00.000+01:00

Purim je blagdan, kojim obilježavamo spašavanje židovskog naroda od istrebljenja u Perziji, prije 2300 godina, a pada 14. Adara.

Četiri su micve, koje ispunjavamo na Purim.

1) Slušanje čitanja Esterinog svitka / Megile

Da bi proživjeli čudesne događaje Purima, dva puta slušamo čitanje Megile (Esterin svitak): jednom na večer Purima, a drugi put na sam dan Purima (Shulchan Aruch 687:1).

Da bi u potpunosti ispunili micvu, važno je čuti svaku pojedinačnu riječ Megile.

U trenucima, kad se pročita Hamanovo ime, običaj je praviti buku i lupati nogama, kako bi se iskorijenilo zlo ime. Djeci je potrebno objasniti da je Purim jedino vrijeme kad je pravljenje buke micva, ali i da se bukom ne smije ometati čitanje Megile (s obzirom na micvu slušanja Megile).

2) Dati siromašnima (Matanot La'evyonim)

Briga za siromašne jest dužnost, koja traje kroz čitavu godinu; ipak, Purim u sebi ukljulčuje i posebnu micvu prisjećanja na siromašne.

Potrebno je dati cedaku najmanje dvojici ljudi u potrebi na sam dan Purima.

Micva je najbolje ispunjena kada cedaku dajemo izravno. Ako, međutim, ne možemo pronaći siromahe, onda je moguće i priložiti u kutiju za cedaku najmanje dvije kovanice. Kao što je slučaj s ostalim micvot za Purim, djeca bi trebala sudjelovati i u ovoj micvi.

3) Poslati poklon s hranom prijateljima (Mishloach Manot)

Na Purim ističemo važnost židovskog jedinstva i prijateljstva slanjem poklona s hranom prijateljima.

Na sam dan Purima treba poslati poklone, sastavljene od najmanje dvije vrste odmah jestive hrane (npr. kolačić, voće, piće), najmanje jednom prijatelju. Preporučljivo je da muškarci šalju poklone muškarcima, a žene ženama i da se isti dostavljaju preko treće osobe. Isto, naravno, uključuje i djecu.

4) Jesti, piti i biti radostan (Purim Seudah)

Purim se obilježava s posebnim obrokom na sam dan Purima, kada se obitelj i prijatelji sakupljaju, kako bi u radosti proslavili ovaj blagdan. should be celebrated with a special festive meal on Purim Day, at which family and friends gather together to rejoice in the Purim spirit. Za vrijeme ovog obroka micva je piti vino, ili neka druga alkoholna pića.

Detaljnije o Purimu

Validacija židovskog anticionizma

2006-01-15T17:17:00.000+01:00

Isi Liebler

Egzodus Otta Premingera, dramatizirani prikaz izraelskog slučaja, za vrijeme prvih godina njegovog postojanja, generirao je zadivljujuću potporu židovskoj državi. Nasuprot Egzodusu, ako je vjerovati kritičarima, najnoviji film Stevena Spielberga, Munich efikasno potkopava izraelsko moralno opravdanje za uporabu oštrih mjera u obrani svog naroda ud ubojica. Kao i Preminger i Spielberg je Židov. U stvari, njegova produkcija Schindlerove Liste i ostalih djela koja su uslijedila - kao što je stvaranje Shoah Visual History Foundation, donijeli su mu divljenje Židova diljem svijeta.

Ipak, ovaj ponosni Židov producirao je film o teroristima s muenchenskih Olimpijskih igara, koji se temelji na knjizi diskreditiranog autora, koji je oklevetao Mossad. Štoviše, Spielberg je za scenarista odabrao Tonyja Kushnera, ljutog protivnika Izraela - također Židova.

Kushner never bothese nikad nije ni trudio prikriti svoj antiizraelski stav. On je u više navrata ponovio svoje mišnjenje da je Izrael rođen u grijehu, a išao je i tako daleko da je ustvrdio da je njegovo stravanje bila greška i povijesna i moralna katastrofa. Kushner također podupire skupine, koje pokušavaju uvesti bojkot Izraela.

Što je Spielberg očekivao, kad je Kushneru, čovjeku toliko neprijateljski nastrojenom prema židovskoj državi, prepustio pisanje scenarija? Kako je moguće biti dobar Židov i promovirati film, koji gradi negativan stav prema izraelskom pravu na samoobranu implicirajući moralnu ekvivalenciju između Mossadovih agenata i terorista-ubojica?

U određenom kontekstu, Spieberga se nema za što kriviti. Njegov je stav samo proizvod sveopćeg zaokreta, koji je započeo s Oslom, kad je izraelska vlada prestala pozivati na pravičnost izraelskog slučaja i usredotočila se na uvjeravanje Izraelaca i Židova da je Yasser Arafat autentični mirovni partner. Neki su izraelski vođe čak instrurali aktiviste u DIjaspori da prestanu opravdavati izraelske akcije, jer je u ireverzibilnom mirovnom procesu takva aktivnost kontraproduktivna. Kao posljedica toga, strast uložena u promoviranje našeg slučaja isčezla je. Priljev laži i kleveta od strane onih, koji nas pokušavaju uništiti ostao je bez odgovora. Revizionisti su promovirali laž da je Izrael doista rođen u grijehu i iskrivili uzroke višestrukih agresija na Izrael. Širenje ovakvih laži bez odgovra imalo je utjecaj na globalno javno mnijenje i izraelski je image transformiran od slabije strane ka agresoru i okupatoru.

Da stvar bude još i gora, određeni elementi izraelske ljevice inicirali su židovsku verziju flagelanata u medijima i na sveučilištima. Ovakvi samuništavajući stavovi, koji su dugo obitavali na rubovima društva, počeli su uniti op-ed kolumne Haaretza, medija, koji je zaštitini znak izraelske inteligencije, i čije se englesko izdanje pojavilo posljednjih godina.

Unutar samog Izraela, ova je postcionistička propaganda imala marginalni utjecaj, budući da su samim svojim životom na frontu prema terorizmu, Izraelci vidjeli i osjećali što se, zapravo, događa, a to je, opet, utjecalo na njihov pogled na svijet. Međutim kada se englesko izdaje ovih mazohističkih članaka počelo širiti internetom, utjecaj je bio negativan - posebno onaj na Židove, koji su živjeli u društvima gdje je primjena dvostrukih kriterija i demonizacije Izraela, od strane lokalnih medija, već bila započela.

U ovom su razdoblju Židovi kao Kushner, koji su bili na marginama svoje zajednice, našli način da soje neprijatelstvo prema Izraelu promoviraju kao alternativni pristup navedenoj problematici. Čak je i izraelsko pravo na postojanje postalo subjekt debate. U praksi, židovski je anticionizam postao validan u mainstream instucijama i većina židovskih vođa odabrala je zabijanje glave u pijesak, umjesto da se suoči s neugodnim konfrontacijama, koje su imale uslijediti.

Uzmimo, na primjer Limmud of England, vrlo uspješan program židovske edukacije za odrasle, na kojem, svake godine, sudjeluje više od 2 tisuće ljudi. Na nedavnoj konferenciji, održanoj u Nottinghamu, vdoslovno je svako polje židovske civilizacije bilo pokriveno. Cijeli je spektar židovskih stajališta bio pokriven, uključujući i prave antiizraelske defamacije u stilu blood libels. Nažalost, ortodoksni je rabinat institucionalizirao bojkot, zato jer na Limmudu sudjeluju i neortodoksni rabini.

Limmud nema nikakvih problema pružiti platformu profesorici s Queen Mary Collegea, Jacqueline Rose, čija knjiga The Question of Zion nosi poruku da je Izrael kolonijalni implant i de facto kriminalna država. Na jednom od prethodnih Limmuda, gost je bio i Robert Fisk, koji je svojedobno otpušten iz The Timesa, baš radi svog neprofesionalnog izveštavanja s Bliskog istoka - zna se na čiju štetu.

Na Limmudu je održana i prezentacija Just Wars (Pravedni ratovi), u kojoj su sudjelovali Židovi i britanski imami na kojoj su imami diskutirali o tome da li je Intifada, zapravo i obvezni rat. Sudelovao je i Gideon Levy, plodni propalestinski novinar iz Haaretza.

Nepotrebno je reći da će oni, koji su izloženi toj antiizraelskoj propagandi postati i neprijatelji Izraela. Međutim, ovdje se radi o osnovnom principu - naime i pluralistička židovska edukacijska konferencija, čiji je deklarirani cilj obogaćivanje i jačanje židovskog identiteta mora imati crtu, ispod koje ne bi trebala ići.

Zar nema baš nikakvih granica? Prolazi li baš sve? Da li je preduvjet slobode izražavanja za židovsku organizaciju osigurati platformu za one, koji delegitimiziraju Izrael? Da li bi pogledi, koji stavljaju u pitanje pravo židovske države na postojanje trebali biti prihvaćeni kao legitimni alternativni židovski stav?

Da li bi i antisemiti trebali biti tolerirani? Kvalificiraju li se i kahanisti za Limmud? I zašto bi u društvu, koje je već prezasićeno neprijateljstvom prema židovskoj državi, respektabilna židovska platforma morala osigurati mjesto i defamatorima Izraela? Na ova pitanja Isija Leiblera, Limmud nikad nije dogovorio.

Tolerancija Limmuda prema anticionističkim širiteljima mržnje je samo najscvežiji primjer trenda, koji se širi židovskim zajednicama širom svijeta. Takva klima je, prije samo nekoliko godina, bila nezamisliva. Da li je, onda, ikakvo iznenađenje da Spielberg, liberalni Židov, nije imao problema dati osobi poput Is Kushnera, da mu piše scenarij za najnoviji film?

Živimo u kompleksnom razdoblju. Izrael ostaje glavna baza židovskog identiteta većini Židova. Ako su pak, iz legitimne kritike, koje Izrael može i mora primati, židovske organizacije spremne pripustiti i tolerirati debate, koje izraelski legitimitet dovode u pitanje, onda upravo trasiramo put za svoj vlastiti moralni poraz. Židovi iz DIjaspore jednostavno neće preživjeti, ako im nedostaje kralježnica. Kao Židovi, ne smijemo se dati apsorborati od nestanka morala kao kategorije, asociranog s postmodernizmom, koji zamagljuje distinkciju dobra od zla.

Link na članak (JPost)
Alan Dershowitz o filmu
Hannah Brown

Munich... kraj jedne povijesne asocijacije...

2006-01-09T21:50:00.000+01:00

Donosim članak Johna Rosenthala, s Transaltalnic Intelligencera, u slobodnom prijevodu, o tome zašto on neće požuriti pogledati najnoviji Spielbergov film, Munich:

Još nisam vidio Munich; ovdje, naravno, referiram na najnoviji Spielbergov film istog imena, a ne na grad - i nemam namjeru to uskoro učiniti. Dosadašnje iskustvo sa spielbergizacijom povijesti već mi ukazuje na to što je za očekivati. Na kraju krajeva, čovjek, koji može jednog nacista - konkretno sudetskog Nijemca ratnog profitera i doušnika Abwehra, Oskara Schindlera – pretvoriti u heroja, sigurno neće imati nikakvih teškoća u transformiranju Izraelaca, koji se bore protiv palestinskog terora, u nasilnike i teroriste tih istih Palestinaca. U Spielbergovom svijetu obrnute stvarnosti, takav razvoj situacije svakako ima smisla. Pretpostavljam da su jedini Židovi, koje Spielberg voli, oni koji pasivno čekaju da busu spašeni i redaju se kako bi poljubili ruku svog nacista - ili, možda. jednom (nada uvijek umire posljednja) nekog islamo-fašističkog spasitelja I. Spielberg očito ne voli one, koji uzvraćaju udarce.

Sam naslov Spielbergovog novog fima odmah indicira na kakvoj vrsti povijesnog neznanja Spielberg i njegova škola počivaju, jer, kad se kaže Muenchen, da bi se referiralo na povijesni događaj, onda se misli na zloglasni Muenchenski sporazum iz 1938. godine, koji je popločao put ka uništenju Čehoslovačke i Drugom svjetskom ratu. Znači, Muenchen u svom povijesnom kontekstu jest sinonim za appeasement (politika davanja koncesija potencijalnom neprijatelju u svrhu održavanja mira) i sve opasnosti takvog pristupa. Sada, zahvaljujući Stevenu Spielbergu, ta korisna asocijacija neće više biti razumljiva sama po sebi. Za generacije mladih ljudi, koje su po pravilu povijesno nepismene, kao što je, uostalom, i sam redatelj Muenchena, sada će pojam Muenchen postati sinonim za potrebom, ili čak moralnim imperativom za popuštanje potencijalnom neprijatelju. Bravo, Steven!

Supruga Oskara Schindlera izjavila je da je život njezinog supruga spašen Muenchenskim sporazumom i njemačkom okupacijom, Sudeta, koja je nakon toga uslijedila, jer je Schindler, tvrdi ona, bio osuđen na smrt od čehoslovačkih organa vlasti (izvor: Die Welt, 15. siječnja 2000.), vjerojatno zbog svojih aktivnosti u Abwehru. Tako, slijedeći logiku, koja postoji u spielbergovskom svijetu možemo zaključiti da su i Schindlerovi Židovi zapravo spašeni Muenchenskim sporazumom.

Međutim, u filmskom obliku postoji i antidot Spielbergovom djelu, a to je izvanredan dokumentarac iz 1999. godine One Day in September Kevina Macdonalda.

Film govori ne samo o palestinskom masakru izraelskih sportaša na Olimprijadi 1972., već i o okolnostima oko i nakon samog terorističkog čina, kada je Njemačka odlučila pustiti počinitelje ovog zločina samo nekoliko tjedana, nakon što se isti dogodio.

Za one, koji žele dobiti malo dublji uvid u ove događaje, preporuke za knjišku verziju One Day in September od Simona Reevea.

Prvi post o ovom filmu na blogu s korisnim linkovima
Drugi post na ovom blogu o filmu s korisnim linkovima
Još o kontroverzama, koje je pokrenuo ovaj film

Politička karikatura: od Der Stürmera do sovjetskih, arapskih i zapadnih medija

2006-01-08T03:02:00.000+01:00

Ovaj članak Renéea Gadsdena temelji se na izložbi, koju je priredio za European Forum Alpbach 2003 pod naslovom Vom Stürmer gelernt? Politische Karikaturen gegen Ende des 20. Jahrhunderts (Naučeno od Stürmera? Politička karikatura na kraju 20. stoljeća). Der Stürmer, novine tiskane u Njemačkoj u razdoblju 1923-1945., bile su posvećene raspaljivanju mržnje i progona židovskog naroda kroz članke, fotografije i, možda najvažnije od svega, kroz karikature.

Na izložbi su, uz reprodukcije karikatura iz Stürmera, bile i izložene i reprodukcije karikatura iz raznih arapskih, sovjetskih i zapadnih medija, od kraja 60-tih do početka ovog stoljeća.

Prijevod, će, po običaju doći postupno. Za sada prilažem link: Signs of Laughter and Contradiction

Kontekst

2006-01-06T01:16:00.000+01:00

Richelieu je davno rekao:

Dajte mi dvije rečenice, iz bilo kojeg pisma bilo kojeg čovjeka, i ja ću ga sasvim legalno osuditi na vješala.

Židovi i dijaspora

2006-01-05T03:50:00.000+01:00

Mjesto radnje: Malibu... pozadini veličenstven pogled na Tihi ocean

Protagonisti: vjenčanje u tijeku... hupa... mladenci... gosti sa sjajnim kipot na glavama... rabin izgovara blagoslove (hmmm... tko izgovara ...meni si posvećena ovim prstenom, prema zakonima Moshea (Mojsija) i Izraela? Mladoženja je, naime, nežidov.

Mladenkin izraelski otac, koji je emigrirao u SAD inzistirao je na židovskom vjenčanju... ali židovsko vjenčanje jest unija dvoje djece Izraela - jednog Židova i jedne Židovke po zakonima Tore i Izraela.

I tu počinje priča o stanju židovstva u Dijaspori nakon emancipacije. Kriza se sve više produbljava s poboljšanjem ekonomskog, političkog i socijalnog položaja Židova u Dijaspori. U nešto više od 200 godina od početaka emancipacije, Židovi su uspjeli uništiti 3,000 godina staru tradiciju izabranog Božjeg naroda, naroda svećenika, svetog naroda, svjetla narodima... ta je ideja zamijenjena individualističkim snovima uspona na socijalno-ekonomsko-političkim stepenicama u svakoj od zemalja-domaćina, a sve u jednom cilju - postizanja osobnog bogatstva... materijalnog, naravno. Obožavanje novca iznad svega i sveopći materijalizam osnova su židovskog života u Dijaspori danas.

Link

Uništavanje arheoloških lokaliteta u Izraelu ...

2006-01-04T06:39:00.000+01:00

Izraelski su arheolozi, kopajući po tonama smeća, koje se odvoze s Brda Hrama, do sad otkrili na stotine arheoloških artefakata, novčića, nakita... neki od ovih nalaza vuku nit dugu 3000 godina.

Većina kamenja i zemlje odvezena je na organsko smetlište u blizini novozavjetne Betanije (arapski Al-Azariya) i ne može se spasiti. Ipak, određena količina arheološkog smeća završila je u Kidronskoj dolini, biblijskom mjestu nedaleko od zidina Starog Grada u Jeruzalemu.

Naime, u studenom 2004. godine okrenut je ambiciozni arheološki projekt pod imenom the Temple Mount Antiquities Operation, nakon što je Wakf počeo iskopavati na dijelu Brda Hrama sjeverno od Salomonovih stala, kako bi sagradili golemu podzemnu mošeju/džamiju Marwani. Druga faza ozgradnje na Židovima najsvetijem mjestu završit će u veljači ove godine.

Waqf, je bio velikodušan pa je sa nalazišta, kojeg je sam uništio čak i dozvolio izraelskim arheolozima da transportiraju odbačeni materijal...

Link na članak u Washington Timesu
Link na stranicu posvećenu brizi za sudbinu Brda Hrama
Reagiranje izraelskog muftija

זאב ז'בוטינסקי / Zeev Jabotinsky (Žabotinski)

2006-01-04T03:36:00.000+01:00

Foto: Jabotinsky u zatvoru.

Nevjerojatno je koliki su politički naivci Židovi. Zatvaraju oči pred jednim od najosnovnijih životnih pravila - da ne možeš sresti, na pola puta, onoga, tko se ni ne želi sresti s tobom.

Ze'ev Jabotinsky, 1923.

Ze'ev Jabotinsky rodio se u Odesi (tadašnja Rusija, današnja Ukrajina) 1880. godine u tradicionalnoj židovskoj obitelji, gdje je i dobio tradicionalni židovski odgoj. Nakon što je završio srednju školu, počinje pisati za novine u Odesi te ubrzo odlazi kao dopisnik u Švicarsku (Bern) i Italiju. Piše pod pseudonimom Altalena. U Rimu je i studirao i, nakon povratka u Rusiju, završava studij i postaje odvjetnik. U Rusiji uređuje novine na ruskom, jidišu i hebrejskom.

Cionist

Nakon pogroma u Kišinevu (1903.), Jabotinsky se priključuje cionističkom pokretu, gdje je ubrzo primijećen kao daroviti govornik i postaje vođa intelektualno orijentirane mladeži. Za to vrijeme posvećuje se i učenju hebejskog kao govornog jezika. Za vrijeme pogroma organizira samoobranu u različitim zajednicama ruskih Židova i bori se za građanska prava Židova u Carstvu.

Jabotinsky je izabran kao jedan od izaslanika na 6. cionistički kongres (koji je ujedno i bio zadnji Herzlov kongres).

Iz Umjesto duboke isprike, iz 1911. godine

Our habit of constantly and zealously answering to any rabble has already done us a lot of harm and will do much more. ... We do not have to apologize for anything. We are a people as all other peoples; we do not have any intentions to be better than the rest. As one of the first conditions for equality we demand the right to have our own villains, exactly as other people have them. ... We do not have to account to anybody, we are not to sit for anybody's examination and nobody is old enough to call on us to answer. We came before them and will leave after them. We are what we are, we are good for ourselves, we will not change, nor do we want to.

Tekst cijelog govora nalazi se ovdje.

Prvi svjetski rat

Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Jabotinsky je došao na ideju osnivanja Židovske legije, koja bi se borila na strani Britanaca, a protiv Osmanlija, koji su tada kontrolirali Zemlju Izraela. Zajedno s Josephom Trumpeldorom, Jabotinsky je osnovao Zion Mule Corps, koji su brojili nekoliko stotina Židova, uglavnom Rusa, koje su Osmanlije izgnale iz zemlje Izraela te su se oni naselili u Egiptu. Ova je jedinica hrabro služila u bici kod Galipolja.

Kada je Zion Mule Corps rasformiran, Jabotinsky je otputovao u London, kako bi radio na uspostavi židovskih jedinica, koje bi se borile za zemlju Izraela u britanskoj vojsci. Međuti, Britanci su tek 1917. pristali na osnivanje triju židovskih jedinica. Jabotinsky se protiv Osmanlija i sam borio - u jordanskoj dolini i za to je 1918. godine dobio i odličje za hrabrost. Žalio je što židovski vojnici nisu imali veću ulogu u oslobađanju zemlje od Osmanlija, jer su Britanci nastojali Zion Mule Corps držati u pozadini.

Revizionistički cionizam

Nakon rata, Jabotinsky je bio izabran u prvo zakonodavno tijelo u Palestini, a 1921. godine bio je izabran u Izvršno vijeće Svjetske cionističke organizacije.

Godine 1923. dao je ostavku na tu dužnost, a radi neslaganja s predsjedateljem vijeća, Chaimom Weizmannom i osnovao revizionističku stranku pod imenom Savez revizionista-cionista i njezim omladinski pokret - Betar (hebrejski akronim za Liga Josepha Trumpeldora).

Nova je stranka tražila da Cionistički pokret, kao svoj naum, prizna osnivanje židovske države uz obje obale rijeke Jordan. Njegov je glavni cilj bio je osnovati modernu židovsku državu uz pomoć Britanskog Carstva. Njegova je filozofija stajala u suprotnosti sa socijalistički orijentiranim radničkim cionistima, koji su se radije usredotočili na gospodarsku i socijalnu politiku, koja se oslanjala na model srednje klase u Europi. Kao anglofilu, njegov je pak ideal bila židovska država kao moderna liberalna demokracija, temeljena na britanskom modelu. Svoje je pristaše našao većinom u Poljskoj, a svoje je aktivnosti usredotočio na lobiranje za britansku pomoć u razvoju Jišuva (predizraelsko židovsko društvo u Zemlji Izraela).

Progonstvo

Godine 1929. Jabotinsky je napustio Palestinu, kako bi prisustvovao 16. cionističkom kongresu. Britanci su spremno prihvatili arapski pritisak i nisu dozvolili Jabotinskom da se vrati doma.

Pokret, koji je Jabotinsky vodio nije bio monolitan, već se sastojao od tri frakcije, od kojih je ona, pod vodstvom Jabotinskog bila najumjerenija. Jabotinsky se zalagao za suradnju s Britancima, dok su se npr. David Raziel, Abba Ahimeir, i Uri Zvi Greenberg usredotočili na samostalne akcije unutar Mandatne Palestine, boreći se i s cionistima-socijalistima, i britanskim mandatnim vlastima, kao i odmazdama na arapske napade.

David Raziel bio je komandant Irguna, dok su Abba Ahimeir i Uri Zvi Greenberg djelovali kao ideolozi za Lehi. Upravo je iz Irgun krila Revizionističke stranke kasnije formiran Hertu, a još ksnije i Likud, absorbirajući ideologiju općih cionista. Iz tog je krila kasnije izašao i Menachem Begin, jedan od vođa Irguna i Betara (omladinski klub).

Tridesetih je godina Jabotinsky bio duboko zabrinut položajem, u kojem se našla židovska zajednica u Poljskoj. Godine 1936. Jabotinsky je pripremio tzv. evakuacijski plan, koji je pozivao na evakuaciju cjelokupnog židovskog stanovništva Poljske u Mandatnu Palestinu. Taj je plan izazvao mnogo kontroverzi unutar poljske židovske zajednice - od oduševljene potpore do onih, koji su tvrdili da takav plan zapravo ide na ruku poljskim antisemitima. Plan je odobrila i poljska vlada pa su u toj činjenici mnogi poljski Židovi Jabotinskom potporu daju krivi ljudi. Dvije godine kasnije, Jabotinsky je, u govoru poljskim Židovima pokušao objasniti da žive na vulkanskom rubu i da će se u vrlo bliskoj budućnosti poljskim Židovima dogoditi krvavi pogromi. Jabotinsky je naglasio potrebu da europski Židovi što hitrije emigriraju u Mandatnu Palestinu.

Govor poljskim Židovima na Tiša B'Av (9. ava) 1937.

Ima već tri godine da vas prozivam, poljski Židovi, kruno svjetskog židovstva. Uporno vas nastavljam upozoravati da je katastrofa sve bliža. Za to sam vrijeme postao sijed i star, a moje srce krvari, da vi, moja draga braćo i sestre, ne vidite vulkan, koji će ubrzo početi rigati lavu, koja će uništiti sve. Vidim da to ne vidite, jer ste utopljeni u svojim svakodnevnim brigama. Danas ipak, tražim od vas da mi ukažete povjerenje. Do sad ste već uvjereni da su se moje prethodne prognoze ostvarile. Ako mislite drugačije, protjerajte me odmah i sada! Ipak, ako mi vjerujete, slušajte me o ovoj dvanaestoj uri: za ime B-ga! Neka svatko od vas spasi sebe, dok je još vrijeme... a vremena je sve manje.

Ono što bih vam još želio reći na ovaj dan - Tiša B’Av - jest da, tko god će uspjeti pobjeći iz ove katastrofe, on, ili ona, živjet će da vide veličanstven trenutak velikog židovskog vjenčanja - ponovo rođenje i uspon židovske države. Ne znam hoću li ja imati privilegiju vidjeti je, ali moj sin zasigurno hoće! Vjerujem u ovo, kao što sam siguran da će sutra ujutro izaći Sunce.

Eliminirajte dijasporu, ili će dijaspora zasigurno eliminirati vas.

Jabotinsky je umro 1940.

Jabotinsky Institute

Da li svaka religija ima pravo na svoja sveta mjesta?

2006-01-03T20:28:00.000+01:00

U Izraelu nema. Naime, Židovi ne mogu na Josipov grob u blizini Shechema / Šhema / Nablusa, koji je opljačkan i zapaljen; nad grobovima patrijarha nalazi se mošeja i pristup istima nije jednostavan... a Brdo Hrama posebna je problematika. Na ruševinama Hrama sagrađena je Omarova mošeja pa al Aksa, zatim niz drugih objekata, a u zadnje vrijeme se gradi i kompleks podzemnih mošeja, koje su ništa drugo nego arheološka devastacija ostatka ostataka Hramova (osim Zapadnog zida, hrvatskim čitateljima poznatijem kao Zid plača).

Ali, kad se Izrael usudio otvoriti arheološki tunel, koji vodi uzdužno Zapadnom zidu, cijeli se svijet digao na noge, usporedno s arapskom pobunom protiv otvaraja tog tunela, gdje je Izrael optužen za podrivanje temelja al Akse.

Najnovija epizoda trakavice pod naslovom Spriječimo Židovima pristup na njihovo najsvetije mjesto u srcu Izraela, Islamski pokret sa sjedištem u Galileji optužio je Izrael za arheološka iskapanja i otvaranje sinagoge na Brdu Hrama jer - Židovima waqf brani da se na Brdu Hrama mole!!!

Iz Jerusalem Posta:

The Israel Antiquities Authority denied on Tuesday accusations that archeological excavations were currently underway below the Temple Mount and that a synagogue had opened at the site.

Israel Antiquities Authority Jerusalem District Archaeologist Yuval Baruch said that all of the gates to the Temple Mount compound had been blocked by massive construction in historical times.

"The only gates open today are the official ones - they are open to Muslim worshippers and visitors - and they are under the control of security officials and Waqf representatives," Baruch stated.

Sheikh Ra'ad Salah, leader of the Islamic Movement's northern faction, had said at a press conference earlier Tuesday that al-Aksa Mosque was in danger, and declared that if archeological excavations in the vicinity of the Western Wall tunnels were to continue, Israel "would find itself at war with the entire Muslim world."

He said that Israel was building a synagogue and a large model of the Second Temple at the excavation site, which is 97 meters away from the Dome of the Rock.

At the press conference, Salah screened a video that supposedly showed Jews praying at the illicit synagogue.

Židovski vodič za čišćenje snijega

2006-01-02T11:54:00.000+01:00

Ariel Sharon: "Važno je očistiti cjelokupnu duljinu i širinu kolnika, bez obzira što ostali misle o tome."

Ehud Barak: "Moraš očistiti većinu kolnika, ali točan opseg čišćenja bit će određen pregovorima s našim susjedima. Ne, čekaj, možeš čistiti tamo gdje je snijeg ranije padao, ali ne možeš čistiti tamo gdje snijeg prije nije padao. Ne, čekaj, nemoj čistiti ništa, dok se prethodno ne čuješ sa mnom!"

Yossi Sarid: "Ne smiješ čistiti ni jedan dio kolnika, zato što zapravo nemaš nikakvo validno povijesno ili legalno pravo na taj kolnik, i isti će uskoro biti vraćen njegovim pravim vlasnicima."

Artscroll Hilchos Sheleg (Zakoni o snijegu: aškenaska verzija, 5. odlomak): "Snijegu prvo moraš pristupiti s pravilnom kavanah, (nadahnućem) meditirajući o konceptu uklanjanja snijega. Izmoli blagoslov ...koji nam je dao zapovijedi u svezi s čišćenjem snijega, učini 3 koraka unazad, lagano klecni koljena sa skupljenim stopalima, pogledaj u snijeg, podigni lopatu i kreni čistiti, prvo na desno pa na lijevo, prgni koljena u potpunosti, napravi tri koraka unaprijed i nabaci snijeg s lopate na hrpu. Ponavljaj dok ne završiš i tada reci blagoslov Sheheheyanu , uđi u kuću i priredi si toplo piće ne zaboravivši, prije njegove konzumacije izreći Shehakol brocha (vidi Artscroll Hilchos o konzumaciji toplih napitaka)..."

Časopis Tikkun: "Koje mi pravo imamo nasilno pomicati snijeg s mjesta, gdje on s pravom počiva? Snijeg ima prava: svaka je pahulja jedinstvena individua i mi nemmo nikakvo pravo učiniti išta s njom. Pustimo da snijeg sa, odluči što želi sa sobom napraviti i, ako šeli biti očišćen, da se to humani i napravi."

Rashi : "Snijeg, to je oblik vode u krutom stanju, koja se objesi za bradu onima, koji predugo stoje vani za vrijeme zimske sezone (starofrancuski: neige). Čišćenje snijega je rabinska preskripcija, a koja se temelji na Izaiji 1:18 - If your sins be like scarlet, they will turn as white as snows"

Birthright Israel: "Nije važno na koji se način snijeg čisti, ali sam čin čišćenja, gdje mladi Židov deset uzastopnih dana čisti snijeg, pod budnim i pravilnim vodstvom, imat će životno dug učinak na njegov židovski identitet."

Meir Ben-Meir (čelnik Izraelskih voda): "Sam čisti, što brže možeš, i pošalji ga ovamo. Skoro smo ostali bez vode! Sluša li neme netko uopće?"

Rabbi David Hartman: "Snijeg je moćna sila u snijegu, koja ujedinjuje sve Židove. Pada na sve nas, bez obzira na našu denominaciju, ili naš stupanj religioznosti i, na taj način, snijeg predstavlja isntrument ujedinjenja svih Židova u našem razumijevanju židovske jedinstvenosti i različitosti. Zapravo, baš sam ovaj tjedan objašnjavao značenje snijega premijeru, predsjedniku Weizmanu, predsjedniku Clintonu, i njegovoj svetosti, Papi, koji je tražio o tme moje mišljenje."

Lubavitcher Rebbe (iz poslanice svom učeniku): "Čišćenje snijega je ometanje našeg truda u dovođenju Mesije, (neka dođe što prije), kada ionako više neće biti snijega, kojeg će trebati čistiti. Zato, ostavi snijeg neka se topi. Ako Mesija ne dođe do Shavuota, snijeg će čudesno nestati."

Osvetnici

2006-01-01T20:05:00.000+01:00

Nedavno je na drugom programu izraelske televizije prikazan susret poljskih Židova, mahom u njihovim 80-tima, u čijem se hebrejskom još osjeti poljski naglasak. Riječ je o posljednjim preživjelima iz skupine poljskih Židova, poznatim pod nazivom Osvetnici, koji su se, nakon preživjelog Holokausta, odlučili osvetiti počiniteljima.

Priča o Osvetnicima nije u potpunosti jasna ni nakon 60 godina. Po završetku rata, američke i britanske snage opkolile su desetine tisuća bivših članova SS-a i internirali ih u logore za ratne zarobljenike (ironično, jedan od većih takvih kampova bio je Dachau). Skupina mladih, koji su preživjeli Holokaust, u logorima, ili u partizanima, odlučila je naplatiti nacistima.

Neki od osvetnika našlu su bivše SS časnike, izvukli ih iz njihovih domova u sred noći i ubili ih. Neki su imali drugačiji plan. Uspjeli su se zaposliti u Dachauu kao pekari. U logor su prokrijumčarili boce s arsenom, izmiješanim s ljepilom i tu smjesu umijesili u tisuće štruca kruha, koje su dobilavi nacisti.

Stotine je njemačkih zarobljenika završilo u logorskoj bolnici; nitko ne zna koliko ih je umrlo, budući da su Saveznici prikrili čitav događaj.

Neki od osvetnika kovali us i planove o zatrovanju zaliha vode Nuremburga i Hamburga. Židovsko vodstvo u Palestini u početku je obećalo pomoć, ali je, u zadnji tren odustalo, što im neki od osvetnika još nisu zaboravili; plan o trovanju vodenih zaliha napušten je, jer osvetnici nisu željeli ubiti američke snage stacionirane u tim gradovima.

The Avengers: A Jewish War Story
Jerusalem Post

Ostaci židovskog naselja iz razdoblja Drugog Hrama

2006-01-01T15:10:00.000+01:00

Arheolozi su nedavno otkrili ostatke, smatraju, velikog židovskog naselja iz razdoblja Drugogo Hrama, u blizini izbjegličkog kampa Shweifat, sjeverno od Jeruzalema.

Iskapanja vodi Israel Antiquities Authority, na zahtjev Moriah development company, na trasi gdje se gradit jeruzalemska gradska tramvajska pruga.

Arheologinja Debbie Sakler-Parnas, koja vodi iskapanja, izjavila je da pronalasci impliciraju da je u naselju živjela istaknuta populacija i da je to, vjerojatno, najveće židovsko naselje, do sad otkriveno u blizini Jeruzalema.

Otrkiven je poveći broj kameniog oruđa, čija je uporaba imala važnu ulogu u religijskj praksi stanovnika. Ostali artefakti uključuju posude za vino, uvezene s Apeninskog poluotoka i Grčke, kao i stakleno rimsko prstenje - prvo takve vrste otkriveno u antičkoj Judeji.

Seker-Parnas dodala je da je naselje očigledno nastavljeno i za vrijeme rimske vojne vlasti, što nas vodi do novih zaključaka o rezultatima Prvog židovskog ustanka.

Očito da se polako topi dvije tisuće godina stari mit da je židovska dijaspora započela 70. godinom. Naime, sve je više i povjesničara, koji, političkoj korektnosti unatoč, a u svjetlu sve većeg broja arheoločkih nalazišta i pisanih dokaza, početak Dijaspore datiraju arapskim osvajanjima, u 7. stoljeću.

Link

Aumannova teorija igara

2005-12-30T15:27:00.000+01:00

Na prvu večer Hanuke, Israel Aumann je, na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, održao svoje predavanje u povodu dobivanja Nobelove nagrade. Na popularan je način diskutirao o nekim posljedicama svojih ideja, za koje je dobio Nobela.

Imagine two players playing a game in which either can choose to cooperate or act selfishly. If both cooperate, they each get 3000. If both act selfishly, they each get 1000. If one cooperates and the other acts selfishly, the selfish one gets 4000 and the cooperative one gets 0. Note that for each player (A), regardless of what the other player (B) does, A makes 1000 more by acting selfishly than by cooperating. For that reason, the only equilibrium point of the game is the one in which both act selfishly. The result is that both end up with 1000 rather than 3000. Obviously, this is not optimal for either one. (Formally, we say that this result is not Pareto optimal, i.e., there are solutions in which both players can do better.) If the players could negotiate an agreement and trust that such an agreement would be enforced (say, by a third party), then they obviously could do better.

Now let's imagine that there is no third party enforcer but rather the same players are doomed to play the same game over and over again. It turns out that in this scenario, cooperative behavior is self-reinforcing, since a player is prevented from acting selfishly by the threat that the other player will react to selfish behavior by acting selfishly himself in subsequent games. Thus, in repeated games, players will ultimately cooperate even without an enforcer.

There is, however, one limitation to this self-reinforcement. Players must value profits in the future almost as much as profits now. If they don't, the threat of future losses as punishment for short-term profits is an inadequate threat. Aumann repeated at least three times that the practical consequence of this is that those who place too high a premium on peace now will delay peace indefinitely, while those who establish a credible threat of retaliation have a chance to achieve peace sooner.

Nakon predavanja, priređeno je primanje za prijatelje, obitelj, kolege i razne bessere mentschen. Cellist je svirao, dok su služeni hors d'ouevres; ukratko organizatori su nastojali postići pretencioznu atmosferu. Jedino što je Aumann inzistirao da se prvo skupi minjan za maariv, a zatim zapali prva svijeća za Hanuku i otpjeva Maoz Tzur - svih 6 dijelova.

Link na HUJI
Nobelovac (link na hrvatskom)

Zablude u čitanju židovskih tekstova: primjer tuma i tahara i položaj žene u židovstvu

2005-12-29T20:58:00.000+01:00

Hebrejsko-engleski tekst:
Tazri'a i Metzora

Tekst u hrvatskom prijevodu
(Kršćanska sadašnjost):

Gospodin reče Mojsiju: (2) "Kaži Izraelcima: 'Kad koja žena zatrudni i rodi muško čedo, neka je nečista sedam dana, kako je nečista u vrijeme svoga mjesečnog pranja. (3) Osmoga dana neka se dijete obreže. (4) A ona neka ostane još trideset i tri dana da se očisti od svoje krvi; ne smije dirati ništa posvećeno niti dolaziti u Svetište dok se ne navrši vrijeme njezina čišćenja. (5) Ako rodi žensko čedo, neka je nečista dva tjedna, kao za svoga mjesečnog pranja, i neka ostane još šezdeset i šest dana da se očisti od svoje krvi. (6) A kad se navrši vrijeme njezina čišćenja - bilo za sinčića, bilo za kćerkicu - neka donese svećeniku na ulaz u Šator sastanka jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu i jednoga golubića ili grlicu za žrtvu okajnicu

Kad bi se tekst čitao plošno i van konteksta, takvo bi čitanje sugeriralo da je porođaj nešto što onečišćuje, a da je rođenje djevjčice nešto, što dvaput više onečišćuje.

Prvi problem: tuma (prodjev tamei) i tahara (pridjev takor) prevedeni kao čisto i nečisto. Zapravo se radi o stanju bića u odnosu na ritual i svetost, koji se ne mogu točno prevesti. Tuma i tahara najbolje se mogu shvatiti kao kontrastna stanja u kojima je netko posuda svetog (tahara), ili posuda sekularnog; svakodnevnog (tuma).

Radi nemogućnosti prevođenja ovih pojmova, odnosno poruke, koju netočni prijevodi šalju, ja ću, u ostatku teksta, upotrebljavati neprevedene hebrejske pojmove.

Drugi problem: Žena je, nakon poroda, smatrana tamei i bilo joj je zabranjeno ići u Hram, ili sudjelovati u nekim posvećenim aktivnostima određeni broj dana, dok ne podnese određenu žrtvu. Osim toga, taj određeni broj dana varira od toga da li je žena rodila djevojčicu, ili dječaka, pa je broj dana, dok je žena tamei dvostruko duži od broja dana, koje je žena tamei kad rodi dječaka. (ovdje ipak treba naglasiti da se ove odredbe odnose na vrijeme dok je postojao Hram i žrtvovanje; u današnjim uvjetima, bez Hrama, postoji samo ritual mikve - ritualnog uranjanja)

Čin rađanja nije jedino stanje, koje se smatra tuma. Dodir mrtvog tijela također osobu naoravi tamei. Menstrualna krv u žene, ili noćno izlučivanje kod muškarca su također tamei. Lako je racionalizirati zašto su dodir sa smću, krvlju, ili sjemenom (zadnje dvije pojave kao propuštena mogućnost novog života) povezani s tum.a Čin rađanja je, na prvi pogled, teže povezati s nečim, što izaziva stanje tuma, s obzirom da se radi o čudu, dodiru svetosti. I... zašto rođenje djevojčice uzrokuje majčinu tuma, u dvostrukom trajanju od rođenja dječaka?

Probajmo prvo odgovoriti na drugo pitanje:

Djevojčica, po sebi, implicira mogućnost daljnjeg rađanja (djevojčica će izrasti u ženu, koja može rađati djecu). Logički slijedi da, ako porođaj ženu dovodi u stanje tamei, onda rađanje djevojčice, takvu ženu dva puta tamei - jednom za sebe, a drugi put za svoju kći.

Natrag na prvo pitanje, ili zašto porođaj ženu dovodi u stanje tuma:

Tuma ovdje dolazi od dodira sa smrću, ili opasnosti od smrti. Tuma je obrnuto stanje od tahara (zanimljivo je da se pripremanje tijela za pokop naziva tahara); prema ovoj interpretaciji, ženino stanje tuma i, sukladno tome, njezin neodlazak u Hram i nesudjelovanje u nekim posvećenim ritualima je, na neki način, priznavanje činjenice da je ona upravo prošla kroz prolaz, u kojem se život i smrt dodiruju, i da joj je potrebno neko vrijeme da se vrati u stanje uobičajene svijest (inače, osim novih majki, ni osobe, koje su u žalosti ne ulaze u Hram).

Jedno zanimljivo tumačenje u svojoj je knjizi donijela Rachel Adler:

Tumah is the result of our confrontation with the fact of our own mortality. It is the going down into darkness. Taharah is the result of our reaffirmation of our own immortality. It is the reentry into light. Tumah is devil or frightening only when there is no further life. Otherwise, tumah is simply part of the human cycle. To be tameh is not wrong or bad. Often it is necessary and sometimes it is mandatory.

Postoji i tumačenje, koje kaže da tahor i tamei reflektiraju dvije vrste svetosti – difuznu/komunalnu i usmjerenu/individualnu. Neki se rabini, pak, pitaju nije li možda trajanje tamei za djevojčicu ono normativno, dok je ono za dječaka skraćeno, a s obzirom na vrijeme potrebno novoj majci da se vrati u životnu svakodnevnicu.

Ovo tumačenje ne smatram jedinim ispravnim... a svatko tko zna i malo o židovstvu shvatit će i zašto. Za kraj, riječi mog profesora Ismar Schorscha:

...in Judaism precisely because the Torah is revered as divine, it becomes susceptible to unending interpretation. It would be a denigration of God's word to saddle it with just a single meaning.

Još o Munichu

2005-12-28T05:49:00.000+01:00

Na kraju ovoga nema mira, upozorava Avner, moralno potresen Mossadov agent, pri kraju Spielbergovog filma Munich. Pod ovim, Avner misli na ciljana ubojstva, koja je Izrael pokrenuo nakon što su palestinski teroristi, iz skupine Crni rujan (ogranak Fataha) ubili 11 izraelskih sportaša na Olimpijadi u Muenchenu.

Ali Spielberg, u suradnji sa svojim scenaristima, Ericom Rothom i Tonyjem Kushnerom, ima i drugacije ovo na umu - kamera se zaustavlja na panorami ondašnjeg donjeg Manhattana, s World Trade Centerom u fokusu.

Ovakav kraj sugerira da militantni pokušaji uništavanja terorizma ne vode ka miru, već daljnjem ciklusu/krugu nasilja i da su napadi 11. rujna možda čak i posljedica izraelskog odgovora na muenchenski masakr. Rat protiv terorizma pvećava terorizam. Štoviše, film nas uči da, u tom procesu, protivničke strane počinju nalikovati jedna drugoj. Moralni je kredibilitet uništen zajedno s nadom.

Isti argument se čuje u raspravama o ratu u Iraku i o izraelskim odgovorima na palestinski terorizam. I prije nego je počelo prikazivanje Municha, novinari su izvijestili da će se film usredotočiti na etičke dvojbe Mosadovih agenata i Spielberg je tom rpilikom izjavio da

By experiencing how the implacable resolve of these men to succeed in their mission slowly gave way to troubling doubts about what they were doing, I think we can learn something important about the tragic standoff we find ourselves in today.

No, možemo li doista? Iako je film inspiriran stvarnim događajima, film prenosi vrlo utjecajnu teoriju o terorizmu, koja nema previše doticaja s realnošću ove priče.

Ova, naime, teorija počiva na premisi da je terorizam nasilna i ekstremna reakcija na nepravdu i zadnje sredstvo u rukama potlačenih. Ovakva teorija o nepravdi služi za opravdavanje ljevičarskog terorizma. Ona ne samo da koincidira s opravdanjem, koje teroristi i sami daju, nego je i prati vjerovanje da pravedan cilj leži iya terirističkih napada. TIsta se teorija nikad ne primjenjuje u slučaju desničarskog terorizma - od smešekošuljaša pa do Timothyja McVeiga - selektivna argumentacija.

Prihvaćanje takve teorije vodi nas i ka idućem zaključku; ako je terorizam jedino reakcija na nepravdu, znači da bez nepravde ne bi bilo teorirzma. Znači da je pravi odgovor na terorizam rad na postizanju pravde. Prijetnje, odmazde, sigurnosne operacije - sve što nije obraćanje na izvor nepravde, neće učiniti ništa drugo do dovesti do povećanja terorizma. Takvi postupci vode u daljnje nepravde, transformirtajući žrtve terorizma u odraz samih terorista.

Teorija i njeni recepti ideje su vodilje Municha. Spielberg ne mora pokazati ljudsko lice terorista i oni tako nisu ni prikazani; ova teorija, naime, u potpunosti priznaje da je terorizam moralno groteskan. Pitanje je na koji mu način odgovoriti. Film pokušava pokazati da je Izrael pogrešno izabrao. Izraelski su agenti dobili poduku iz teorije nepravde.

Kroz radnju filma, nepravda je priznata: i Mossadov agent i palestinski terorist izražavaju svoju privrženost istoj zemlji. Ali Izraelci su are moralno zaprljani svojim sljepilom, svojom nemogućnošću da to shvate. Tako Avnerova majka i sama zvuči kao terorist, u svojoj nemoralnij deklaraciji o Izraelu:

Whatever it took, whatever it takes, we have a place on earth at last.

Golda Meir pokazuje svoj vlastiti nedostatak percepcije, kada osniva ovu Mossadovu ekipu:

I don't know who these maniacs are,

kaže Golda o teroristima iz Muenchena.

Postupno, kako likvidacije započinju, moralna težina njihovih čini dovodi Mossadovu ekipu blizu sloma. Avner (Eric Bana) oklijeva, prije nego što puca u jednu od svojih meta. Mossadovi agneti raspravljaju trebaju li se radovati svom uspjehu. Jedan od njih sugerir da su Palestinci svoju taktiku naučili od Izraelaca. Drugi, ukazujući na pojačan terorizam širom svijeta, kao očiti odgovor na njihov uspjeh kaže da im se sva krv ponovno vraća. Pri kraju filma, Avner misli da će ga Izraelci ubiti. On se odriče svoje zemlje; upozorava na ciklus/krug nasilja.

Film je fokusiran na dokazivanje svoje teorije u čemu, navodno, slijedi knjigu Georgea Jonasa iz 1984. godine - Vengeance: The True Story of an Israeli Counter-Terrorist Team, koja je, navodno, rekonstrukcija na temelju sjećanja šefa Mossadove ekipe. Međutim Jonasov Avner, za razliku od Spielbergovog, nije paraliziran moralnim dvojbama; Jonas piše da Avner had absolutely no qualms about anything they did.

Štoviše, film, da bi potvrdio svoju tezu o ciklusu/krugu nasilja, završava tretirajući muenchenski masakr kao izvorni čin palestinskog terorizma. Izvlačenje ove epizode iz konteksta čini izraelski odgovor da izgleda kao pretjeran, dok se svi budući akti palestinskog terora prikazuju kao odgovori na izraelska ciljana ubojstva. Međutim, ono što je stvarni Meir dobro znao, jest da su godinama prije Muenchena, manijakalni teroristi udruženi za palestinsku stvar raznijeli zrakoplov Swissaira, bacili granate na masu putnika u izraelskoj zračnoj luci, otimali zrakoplove i udruživali se s drugim terorističkim skupinama, obučavanih i djelomično financiranih od SSSR-a. Ovi, kao i oni napadi, koji su uslijedili nakon Muenchena, bili su dio kontinuiranog rata, a ne bilo kakav dokaz amorfnom ciklusu/krugu nasilja, koji se razvio iz izraelskog pokušaja onemogućavanja terora.

Nova knjiga Aarona J. Kleina, Striking Back: The 1972 Munich Olympics Massacre and Israel's Deadly Response (Random House), koja se temelji se na interviewima s neimenovanim Mossadovim agentima, baca sumnju čk i na postojanje Avnerove ekipe za likvidacije agents, radije prikazujući seriju individualnih pokušaja, s promjenjivim uspjehom. Aaron Klein sugerira da je jedan od napada, a koji je prikazan u filmu, zapravo uspio proizvesti burnu reakciju u arapskom svjetu, koja je pridonijela povećanju straha i obeshrabrivanju politike terora. On naglašava da:

The numbers show a steep slide in the frequency of terror attacks against Israelis and Israeli institutions abroad from 1974 to the present.

Točna istina o tome što se dogodili ostat će tajna špijunskog svijeta, ali film oblikuje izvore i dokaze na način, koji mu pomaže opravdati teoriju nepravde (the injustice theory). To je za Spielberga izazov: Kako smanjiti teror. Jednostavno: eliminiravši nepravdu i povećavajući razumijevanje. Spielberg je izjavio kako će kupiti 250 video kamera i distribuirati ih palestinskoj i izraelskoj djeci, kako bi jedni s drugima dijelili prizore iz svojih života. Možda će, onda, na kraju svega, zavladati mir?

Osvrt na film objavljen u New York Timesu.

Link na prvi post na ovom blogu o filmu

Update (još dobrih kritika o Spielbergovom filmu):
Izraelski špijuni o filmu
Munich -What's wrong with Steven Spielberg's new movie. BY BRET STEPHENS
By Andrea Levin | CAMERA.org | January 2, 2006
The American Thinker
Spielberg’s silent victims - American Thinker
Spielberg's Munich and me - još jedan članak American Thinkera

Just Jew it!

2005-12-27T05:54:00.000+01:00

Klik!

Zablude u čitanju židovskih tekstova: primjer Dvarim (Ponovljeni Zakon) 21:10-14

2005-12-26T20:55:00.000+01:00

10 Kad odeš u rat na svoje neprijatelje pa ih HaShem, Bog tvoj, preda u ruke tvoje te ih zarobiš, 11 ako među zarobljenicima opaziš lijepu ženu i u nju se zagledaš, možeš je uzeti za ženu. 12 Dovedi je svojoj kući pa neka obrije glavu, obreže nokte 13 i odbaci haljine u kojima je zarobljena. Neka provede mjesec dana u tvome domu oplakujući svoga oca i svoju majku. Poslije toga možeš joj pristupiti kao muž i neka ti postane ženom. 14 Ako ti poslije ne bi bila po volji, pusti je kuda joj drago. Za novac je ne smiješ prodati niti s njom postupiti kao s ropkinjom jer ti je bila žena.

KADA DOLAZI DO SEKSUALNOG ODNOSA

U Bibliji kaže da, ako ratnik poželi zarobljenicu, može je dovesti doma, gdje ona ostaje mjesec dana; dok je u njegovom domu, ona mora proći određene rituale. Nakon tih mjesec dana

Poslije toga možeš joj pristupiti kao muž i neka ti postane ženom.

Dakle, prema biblijskom tekstu jasno je naznačeno da je seksualni odnos dozvoljen tek nakon svim rituala.

Sifrei tvrdi da, ako se seksualni odnos dogodi prije tih rituala, takav je odnos nemoralan. Yerushalmi Makkot 2: 6 (Jeruzalemski Talmud) slaže se s takvim čitanjem (Rabbi Yohanan). On ističe da oni babilonski mudraci, koji uče u ime Rava nisu u pravu, kada kažu da je seksualni odnos dozvoljen prije upražnjavanja tih rituala.

Midrash Tannaim i Midrash Hagadol pak, imaju nesto drugačije mišljenje. U njima se smatra da, ako žena odmah poželi konvertirati i ritualno se očisti, tada nije potrebno čekati mjesec dana.

Talmud Bavli (Kiddushin 22a) tvrdi da zarobljenicu ratnik može uzeti samo za sebe, nikako za nekog drugog, i da ne smije koristiti psihičku silu na ratnom polju. Mudraci ovo učenje izvlače iz Dvarim 21:11,12:

you desire her, and you want to take her as a wife, then you shall bring her to your home, but you must not "oppress" her (yelahatsenah) on the battlefield.

(lahatz se u Bibliji koristi kroz opise različite opresije - Shemot 3:9, Shoftim 4:3 te na nekim drugim mjestima)

Midrash Hagadol i Midrash Tannaim se u analizi

dovedi je svojoj kući

slažu s Talmud Bavlijem.

Ramban (Nahmanides) u svom komentaru na Dvarim tvrdi da je značenje ovog odlomka zapravo zabrana seksualnog odnosa dok se ne završi čitav process konverzije i da se Yerushalmi (Jeruzalemski Talmud) s njim, u tome, slaže. On dalje objašnjava da zabrana upotrebe sile u Bavli Kiddushin znači da je seksualni odnos dozvoljen jednom, kad vojnik zarobljenicu dovede doma, ali da ne smije imati daljnje odnose s njom, dok ona ne konvertira.

RITUALI KROZ KOJE PROLAZI ZAROBLJENICA

Ovdje se radi o šišanju/brijanju kose i puštanju/obrezivanju noktiju te uklanjanju haljine, koju je nosila pri zarobljavanju (dakle, napraviti sve suprotno od onoga kakva je bila kad je privukla onog tko je zarobio) te žaliti svoje roditelje mjesec dana, boraveći u kuci onog koji je zarobio.

1. MJESEC DANA U KUCI ONOG KOJI JE ZAROBIO

Midrashei Halakhah ističu činjenicu da se ona, za to vrijeme, nalazi u njegovoj kući – to implicira da je on svakodnevno, u tom stanju, vidi.

Rambam (Maimonides) pak, tih mjesec dana, čto zarobljenica provodi u kući onog tko je zarobio, interpretira kao vrijeme potrebno njoj da tuguje za onima koje je izgubila (razdvojena od njih svojim zarobljavanjem) te vremenu koje je njoj potrebno da odluči da li se želi udati za njega.

2. UKLANJANJE ODJECE U KOJOJ JE ZENA ZAROBLJENA

Midrashei Halakhah objašnjava razlog uklanjanja odjeće u kojoj je zarobljena; naime, žene iz naroda protiv kojih je Izrael tada ratovao namjerno su oblačile posebno atraktivnu odjeću ne bi li zavele svoje neprijatelje.

3. TUGOVANJE ZA RODITELJIMA U TRAJANJU OD MJESEC DANA

Za rabbi Akivu, majka i otac ovdje spomenuti su, zapravo, poganski idoli (objašnjeno u daljnjem tekstu, kod konverzije).

Po Sifrei, rabbi Akiva smatra da je ovih mjesec dana zapravo 3 mjeseca, u sklopu kojih bi se, čekanjem utvrdila moguća trudnoća, a i odjeća izlizala (u smisli – da li će ona, sama po sebi, i dalje onome koji ju je zarobio ostati atraktivna). Razdoblje od 3 mjeseca spominje i Tosefta Yevamot 6: 8.

Midrash Tannaim, Midrash Hagadol, Yevamot 48aff, Rashi, R. Hillel (komentari na Sifrei), Rambam, Toldot Adam, i Torah Tmimah tvrde da ove restrikcije služe ne bi li zarobljenicu učinili tjelesno neatraktivnom.

Iz teksta s također vidi da zarobljena žena može biti žena samo onom tko ju je zarobio s tom namjerom.

KONVERZIJA

Ako, nakon ovih mjesec dana testa ratnik odluči da zarobljenica ostane u njegovom domu, postbiblijska se literatura bavi i samom konverzijom takve žene (iako u Bibliji to nije eksplicitno spomenuto).

Konverzija se spominje u Targum Pseudo-Jonathanu, Sifrei (smatraju je obvezatnom), pisqa 213 rabbija Akive (smatra da je onih mjesec dana, propisanih za žalovanjem majke/oca, zaapravo odvajanje od njezinih idola).

Midrash Hagadol tvrdi da, ako ona ne želi konvertirati nakon propisanih mjesec dana, dao joj je slijedećih 12 mjeseci da o tome razmišlja (megalgel alehah). Ako ona to ni tada ne želi, tada na sebe preuzima držanje 7 Noahidskih zakona i postaje jedan od stranaca koji žive među Izraelom.

U Yevamot 47b, 48a (Talmud Bavli) postoje jasne razlike u mišljenjima (interpretacijama). Nakon uranjanja u mikve, muški je konvertit smatran punopravnim članom izraelske zajednice i dozvoljeno mu je oženiti se Izraelkom. Jedan od tanaim tvrdi da je muškarac u mogućnosti da konverziju i odbije. Rabbi Simeon ben Eleazar tvrdi da robinja nije u stanju birati (u smjeru braka s Izraelcem), a diskusija se, onda, pročiruje na zarobljenice – da li se one tretiraju kao robinje, ili je njihov status, po ovom pitaju, drugačiji. Slijedeći Ravu, rav Papa zaključuje da zarobljenice ne moraju slijediti zapovijedi.

Bavli Kiddushin 21b ne bavi se mogućnošću da ratnik ne oženi zarobljenicu. Rashi, u svom komentaru na Kiddushin 21b, međutim, ističe neophodnost konverzije, prije stupanja u brak.

Rambam (Maimonides), Hilkhot Melakhim 8: 7ff, bas kao i Midrash Hagadol, tvrde da zarobljenica ima vremena razmisliti da li želi konvertirati za vrijeme tih 30 dana u ratnikovoj kući; ukoliko ne, ona se obvezuje slijediti 7 Noahidskih zakona i živjeti kao stranac medju Izraelom (nema prisile u vjeri).

OTPUŠTANJE ZAROBLJENICE

Ako, nakon propisanih mjesec dana (u koji su uključeni svi navedeni rituali), ratnik ne želi više brak sa zarobljenicom, ona se pušta da ide kamo želi. Izričito je zabranjeno prodati je i ne može se mijenjati kao roba (Dvarim 21:14).

Postoje različita mišljenja o tome treba li joj, pri odlasku, get (papir o razvodu), ili ne. Sifrei rabbi Yonatana, tvrdi da joj Izraelac izdaje get. Ako je zarobljenica bolesna, ratnik mora čekati da ozdravi, baš kao što je slučaj s Izraelkama.

It would seem from this analogy that she is accorded the same legal rights as a Jewish wife.

(Sifrei pisqa 214 6) Finkelstein kaže da se ova tvrdnja ne spominje u svim rukopisima Sifrei te da je očito da Rambam, a ni Ramban nemaju pristup ovoj tvrdnji.

U Hilkhot Melakhim 8:7 Rambam nigdje je spominje get. Međutim u 8:6 on tvrdi da, nakon konverzije, zarobljenica čeka 3 mjeseca i tada je legalno vjenčana s k'tuvom i kiddushin. Implicitno, Rambam je shvaćanja da, ako je Izraelac otpusti u roku od 3 mjeseca, get nije potreban. Ramban (Nahmanides) pak smatra da zarobljenica ne treba get. Za tu tvrdnju on citira Sifrei (vidi napomenu za Finkelsteina).

Očito je da je problem geta povezan s problemom konverzije. Ako se slijedi Makkot 2:6, nema seksualnog odnosa prije konverzije. Nakon toga, zarobljenica je Židovka te je get neophodan. Ako se slijedi Bavli, odnos je moguć i prije konverzije same te get nije potreban, ali se ni u kojem slučaju zarobljenica ne smije prodati.

!חג חנוכה שמח

2005-12-25T17:25:00.000+01:00

Hanuka je blagdan, kojim se obilježava ponovno posvećenje Hrama u Jeruzalemu i pada 25. dana mjeseca kisleva (studeni/prosinac).

Priča počinje za vrijeme vladavine Aleksandra Velikog. Aleksandar je osvojio Siriju, Izrael i Egipat; u osvojenim je zemljama dozvolio slobodu vjere i određeni stupanj autonomije. Za vrijeme njegove vladavine brojni su se Židovi helenizirali, usvajajući kulturu, jezik, običaje i sl.

Nakon malo više od jednog stoljeća jedan je od Aleksandrovih nasljednika, Antioh IV. Seleukid (a koji je kontrolirao ovaj dio Carstva) postavio helenističkog svećenika u Hram, zabranjivao prakticiranje židovstva, desekrirao Hram žrtvujući svinju na oltaru i ubijao Židove, koji su se tome protivili.

Dvije su se skupine suprotstavile Antiohu - skupina oko Matatijahua Hašmonejca i njegovog sina Jude Makabejca te više tradicionalna, religiozna skupina, koji su bili poznati pod imenom Hasidi, prehodnici Farizeja. Oni su udružili svoje snage u ustanku protiv asimilacije heleniziranih Židova, kao i protiv opresije Seleukida. Ustanak je uspio i Hram je ponovno posvećen.

Prema tradiciji zabilježenoj u Talmudu, za vrijeme ponovnog posvećenja Hrama u njemu je bilo ostalo malo onoga što Grci nisu desekrirali. U Hramu se trebala zapaliti menora, koja je imala gorjeti svake noći, ali je u Hramu ostalo ulja samo za jednu noć. Ipak, to je ulje gorjelo osam dana. Osmog je dana proglašen blagdan, kako bi se komemoriralo ovo čudo. Zanimljivo je da je svečanost posvećena ovom čudu, radije nego vojnoj pobjedi.

Hanuka nije, za razliku od većine drugih židovskih blagdana zapisana u Bibliji, već u Knjigama o Makabejcima.

Hanuka se obilježava tako da se svaku večer Hanuke pali nova svijeća na hanukiji (svijećnjak s osam svijeća i jednom dodatnom na različitoj visini od ostalih, pomoću koje se pale ostale). Tri se blagoslova govore pri paljenju šamaša (svijeće s kojom se pale ostale svijeće); glavni blagoslov za paljenje svijeća, blagoslov kojim zahvaljujemo Bogu za čuda, koja je napravio našim precima u ovo vrijeme i blagoslov, kojim zahvaljujemo da smo dočekali ovo vrijeme.

!חג חנוכה שמח

מעוז צור ישועתי לך נאה לשבח
תכון בית תפלתי ושם תודה נזבח
לעת תכין מטבח מצר המנבח
אז אגמור בשיר מיזמור חנכת המזבח

Download

Anti-Defamation League ugrožava američke Židove i Izrael

2005-12-23T01:39:00.000+01:00

Anti-Defamation League je, po prikupljenim sredstvima i po pojavljivanjima u tisku najviše rangirana američka židovska organizacija. Da bi zadržala svoje ime kao borca protiv zla, koje pokušava nauuditi Židovima, ADL morastvoriti atmosferu straha u kojoj židovski neprijatelji vrebaju od svud.

Da ADL pretjeruje, govori činjenica da su se, u SAD-u, Židovi toliko dobro asimilirali, da ih gotovo i nema - sve je manje onih, koje će njihov način oblačenja izdvojiti kao Židove pa će, radi toga, trepjeti antisemitske napade, ili će ih se diskriminirati, recimo, na poslu. Ali baš kad se tako nešto dogodi, ADL to, na svom ekranu, nikad ne bilježi.

Kako je antisemitizam u SAD-u slabio, tako je ADL morala pronaći svoju borbu, uvijek osiguravajući glavnu ulogu Sbrahamu Foxmanu i njegovim političkim pogledima. Tako smo dobili Foxmanov bitku s Gibsonovom Pasijom; Foxman nije bio u stanju uvidjeti kakvu poruku njegova borba šalje milijunima kršćana - da će njihov odlayak u kina, pogledati ya njih vrlo važan film, biti njihov prilog jačanju antisemitizma. Šteta što Gibson nije prijatelj Židova, inače je mogao poslati ADL-u ček za promociju svog filma.

Drugi primjer je Foxmanov napad na kongresmena Charlesa Rangela oko rječnika, kojeg je ovaj upotrijebio, a može se intrepretirati kao neprijateljski prema Židovima; kao što je slučaj s drugima, koji su optuženi ze veće grijehe, nego su ih, zapravo počinili, kongresmen se nije povukao, već je Foxmanu uzvratio udarac.

Pomalo nevjerojatno za židovsku organizaciju tolike veličine i važnosti, ADL nije intelektualno jaka i više se oslanja na instinkt, nego na intelekt. Dok se dva AJC-ja (American Jewish Committee i American Jewish Congress) bave prvi ozbiljnim istraživanjima o stanju američkog židovstva danas, a drugi odnosima između države i crkve i promjenama u zakonodavstvu i društvu, ADL je fotokopirni stroj i provincijalna PR agencija, koja se bavi isključivo sobom i svojim interesima.

Ipak, postoji jedan izuzetak od pravila - ADL je posvećen svom neprijateljskom odnosu prema religiji. A baš u ovome leži opasnost po Židove i Izrael.

ADL je avangarda sekularnog neprijateljstva američkih Židova prema židovstvu. Možda je ovakav stav samo oportun, a radi sredstava, koja leže u rukama utjecajnih asimiliranih Židova, koji rado financiraju udruge, koje su antireligiozne. Ipak, potrebno je zapitati se kako se antipatija prema židovstvu uklapa u agendu, kojoj je svrha zaštita Židova od defamacije. Image, kojeg promovira ADL jasno rezultira u Židovima, kao skupini koja je u ratu s religijom, skupini koja je fanatično posvećena borbi protiv bilo kakvog oblika religijskog izražavanja na javnom trgu/prostoru.

Poruka, koju šalju desecima milijuna kršćana, koji nemaju nikakvih antipatija prema židovstvu jest da ih mi ne volimo. S namjerom, ili bez nje, mi ih klevećemo kao netolerantne i kao one, čijim se pogledima mi moramo, kao Židovi, suprotstaviti.

Kao pto svaka ideologja i retorika, koju upotrebljavaju razne skupine, posebno političke i druge sekularne skupine, ima postupaka i govora, u odnosu na koje se moramo osjećati zabrinuto i s kojima se moramo suočiti i o njima progovoriti. Ima mjesta za brigu u odnosu na kampanju, koju predvode desničari u medijima, poput Billa O'Reillyja ili Rusha Limbaugha, koji su preuveličali antireligiozne elemente u društvu, vršeći pritisak i lupajući u religijske bubnjeve. Međutim, ono što ADL radi nije suprotstavljanje njihovoj kampanji, nego borba protiv kršćana općenito, na taj način doprinoseći pogrešnoj pretpostavci da smi mi, kao Židovi, protivni i neprijateljski raspoloženi prema religijama drugih.

Najnoviji u nizu napada su Foxmanovi napadi na evangeličke kršćane, Amerikance, koji su najnaklonjeniji državi Izrael. Njegovi su napadi zlonamjerni i netolerantni. Već je očito, iz reakcija evangeličkih kršćana na svim razinama, da je Foxman naštetio Izraelu. Evangelički kršćani propituju svoju potporu, koju daju židovskoj državi u svjetlu apada čelnika jedne od najvažnijih židovskih institucija.

Pretpostavljam da ništa od ovoga ne smeta Abrahama Foxmana. Pretpostavljam da su njegovi napadi na evangeličke kršćane namijenjene punjenju njegovog proračuna. Dovraga i Židovi. Dovraga i Izrael. Neka živi ADL.

Link na autorov blog

Što je izostavljeno u "Muenchenu"

2005-12-22T13:50:00.000+01:00

Svaka američka generacija smješta Izrael u svoju moralnu naraciju. Neko je vrijeme Izrael slovio kao underdog, koji se borio protiv daleko jačeg neprijatelja. U trenutku kada Steven Spielberg reklamira svoj najnoviji film, Muenchen, možemo vidjeti kristalizaciju jedne drugačije priče. U ovoj su naraciji Izraelci i Palestinci paralelno prikazani kao narodi-žrtve povijesti i uhvaćeni u krug nasilja (toliko popularna fraza na engleskom - cycle of violence, op. prevoditelja).

U svom interviewu Timeu, kojeg je dao povodom izlaska filma na tržište, Spielberg je govorio o bliskoistočnom beskrajnom ubijanju i kontraubijanju:

A response to a response doesn't really solve anything. It just creates a perpetual motion machine...

...There's been a quagmire of blood for blood for many decades in that region. Where does it end?

izjavio je, tom prilikom, Spielberg. Glavni je problem, zaključio je Spielberg je odbijanje kompromisa, odnosno neodustajanje od svoje ekstremne pozicije.

The only thing that's going to solve this is rational minds, a lot of sitting down and talking until you're blue in the gills.

Muenchen briljantno argumentira ovakav stav. Njegovog glavnog junaka, Avnera, poziva Golda Meir i dodjeljuje mu zadatak da likvidira teroriste, odgovorne za ubojstvo 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Muenchenu, 1972. godine. Kroz radnju filma, kako se niže likvidacija za likvidacijom, Avner se spušta u rupu Raskolnikovog pakla. Izraelci ubijaju Palestince i Palestinci ubijaju Izraelce i krivnja se gomila na paranoju. Na kraju filma, Avner gubi vjeru u svoju misiju, cionizam i Izrael sam.

Ovo je nova vrsta antiratnog filma, za novu vrstu rata, i u mnogočemu je inovativna, sofisticirana i intelignentna. Ali, kada je politična, Spielberg mora dekonstruirati realnost, kako bi odgovarala njegovim pretpostavkama. Na samom početku, birajući 1972. kao godinu početka svoje priče, Spielberg si dozvljava ignorirati izvor otrova, koji se širi Bliskim istokom - islamski radikalizam. U Spielbergovom Bliskom istoku ne postoje ideje, koje vode Hamas ili Islamic Jihad. Na tom Bliskom istoku nema strastvenih antisemita, nema negiratelja holokausta (kao što je današnji iranski predsjednik), nema fanatika, koji žele eliminirati Izraelce kao takve.

Iznad svega - nema zla. I ta je činjenica u jezgri Spielbergove naracije. U njegovom prikazu stvarnosti nema ljudi, koji su toliko posvećeni svojoj ubilačkoj ideologiji da su nesposobni za kompromis, ili dijalog, u koje Spielberg polaže toliko visoke nade. Zato što Spielberg ne priznaje postojanje takvog zla, Spielberg dobiva krivu sliku stvarnosti. Razumljivo je da ne želi portretirati palestinske teroriste kao loše dečke u crtićima - ali on ih uopće ne portretira.

U filmu postoji govor u kojem jedan od palestinskih terorista zvuči kao Mahmoud Abbas, no, osim toga, teroristi su marginalni i nedefinirani. I zato, što ne postoji zlo, Spielberg ne razumije ni izraelske borce. Avner je američka percepcija kakav bi izraelski heroj trebao biti.

Pravi izraelski borci obično su tvrđi i manje suosjećajni, a takve ih je učinila svijest o zlu onih, koji ih žeče istrijebiti. Na Spielbergovom Bliskom istoku jedini put do mira vodi u odricanju od nasilja. Ali na stvarnom Bliskom istoku, jedini način za postizanje mira je vojna pobjeda nad fanaticima, kroz kompromis racionalnih snaga s obje strane. Netko - Izrael, ili Palestinska Samouprava - moraju pobjediti Hamas i ostale terorističke skupine. To je preduvjet bilo kakvom miru.

Spielbergova odluka, da svoj film smjesti u rane 1970-te, ne omogućava početak šire diskusije o miru na Bliskom istoku - naime, 1972. Izrael je tek ulazio u razdoblje spektakularnih terorističkih napada i nije još znao kako odgovoriti na njih. S godinama su Izraelci usvojili da su ciljane likvidacije, a koje su glavna tema filma, jedan od manje efekktivnih načina vođenja rata protiv terorizma. Izrael se radije oslanja na uhićivanje osumnjičenih terorista. Uhićenje ne pokreće val odmazda, a uhićenici najčešće opskrbljuju Izrael podacima, koje, onda, Izrael upotrebljava u borbi protiv tih skupina. Kroz nekoliko proteklih godina Druge intifade Izrael je upotrebljavao uhićenja, obavještajni rad, sigurnosnu ogradu i, s vremena na vrijeme, ciljane likvidacije i dobio je taj rat. Rezultat toga su jeruzalemske ulice pune teenagera, kao i bolj apolitičjka klima, koja je izraelskom premijeru Sharonu omogućila pomicanje ka političkom centru.

Nedavna nas povijest uči što nas Spielbergova netočna generalizacija o beskrajnom krugu nasilja ne uči - da postoji konstruktivno i destruktivno nasilje. Trik je u raspoznavanju razlike. Ali to nas uči realnost, a ne nečija naracija.

David Brooks, NYT
European Jewish Press o reakcijama na film

Europski "dobri Židovi"

2005-12-01T21:40:00.000+01:00

Prijevod članka Emanuelea Ottolenghi iz časopisa Commentary pod naslovom Europski 'dobri Židovi' uslijedit će postupno, s dolaskom više slobodnog vremena.

Opće je poznato da je antisemitizam u Zapadnoj Europi proteklih godina u porastu. Njegova učestalost i intenzitet uglavnom su koincidirali s porastom nasilja na Bliskom istoku i načinom na koji je taj sukob pokriven u europskim medijima. Međutim izražavanje antisemitizma ima svoju logiku, koja nije nužno povezana s bliskoistočnim nasilje. Naravno, Židovima se u Europi ne oduzima imovina, ili se oni proganjaju, ili deportiraju; ali oni su danas, u Europi, izloženi fizičkom nasilju, uvredama, defamacijama u medijima i intelektualnim krugovima, optužbama za nelojalnost i ostalom.

Svi su ovi napadi temeljito dokumentirani. Također su poznati čimbenici, koji su pridonijeli ovom usponu mržnje, a za koje se smatralo da su odavno iskorijenjeni iz pluralističke, tolerantne Europe. Ovi čimbenici uključuju otvoreno neprijateljstvo nekih europskih vlada prema državi Izrael i njihove aktivne simpatije prema arapskoj i palestinskoj stvari, čak do nivoa gdje se opravdava arapski terorizam protiv izraelskih židovskih civila; potreba, od strane nekih europskih elita da se ugosti agresivni i ubojiti antisemitizam unutar useljeničke muslimanske zajednice; kao i savezi europske ljevice i naprednog mišljenja iza ideje da je Izrael nova Nazi Njemačka, a prema kojoj su oni europski Židovi, koji podupiru državu Izrael, smješteni u rasističku kategoriju, dok se ne dokaže suprotno.

____________
Emanuele Ottolenghi, rođen je u Bologni i radi kao research fellow na St. Antony’s College, na Sveučilištu u Oxfordu, gdje se specijalizira iz područja izraelske politike i povijeti arapsko-izraelskog sukoba. Ovo je njegov prvi članak u časopisuCommentary.

O samom autoru članka više na ovom linku
Link na Commentary

כ"ט בנובמבר

2005-11-29T02:41:00.000+01:00

Na današnji je dan, prije 58 godina, Opća skupština Ujednjenih nacija donijela rezoluciju (broj 181) o podjeli Britanskog mandata Palestine na dvije države - arapsku i židovsku te na jeruzalemsku enklavu (Jeruzalem i Betlehem), pod međunarodnom upravom.

Rezultati glasovanja:

Za Rezoluciju: 33

Australija, Belgija, Bjeloruska SSR, Bolivija, Brazil, Čehoslovačka, Danska, Dominikanska Republika, Ekvador, Filipini, Francuska, Gvatemala, Haiti, Island, Južnoafrička Unija, Kanada, Kostarika, Liberija, Luksemburg, Nizozemska, Novi Zeland, Nikaragva, Norveška, Panama, Paragvaj, Peru, Poljska, SAD, SSSR, Švedska, Ukrajinska SSR, Urugvaj i Venecuela.

Protiv: 13

Afganistan, Egipat, Grčka, Indija, Irak, Iran, Jemen, Kuba, Libanon, Pakistan, Saudijska Arabija, Sirija, Turska.

Suzdržane: 10

Argentina, Čile, Etiopija, Honduras, Jugoslavija, Kina, Kolumbija, Meksiko, Salvador i Velika Britanija.

Više o podjeli Britanskog mandata Palestine
Tekst rezolucije OS UN-a 181
Link na audio file glasovanja u UN-u

A ovako je taj dan obilježio UN - tijelo, koje je izglasovalo podjelu: Link

Pitajte rabina: židovska djeca i pjevanje Božićnih pjesama

2005-11-25T14:55:00.000+01:00

S obzirom da Božić svake godine, zahvaljujući svojoj komercijalizaciji, počinje sve ranije, pronašla sam zanimljiv odgovor različitih židovskih denominacija na problem pjevanja Božićnih pjesama od strane židovske djece... jer, iako se Božić sve više komercijalizira, pa je tako sve više svugdje oko nas, on je, u svojoj osnovi i dalje kršćanski vjerski blagdan, u kojem kršćani slave rođenje svog mesije.

Pitanje i odgovori objavljeni su u američkom židovskom časopisu Moment za mjesec Kislev 5766. (prosinac 2005.).

LUBAVITCH HASIDI

Kada je Golda Meir bila premijerka Izraela, pokušala je uvjeriti Henryja Kissingera da mu Izrael postane prioritet. On joj je poslao pismo: «Želio bih vas informirati da sam ja prvo američki građanin; onda (kao drugo) sam državni tajnik: nakon toga (kao treće) sam Židov.» Golda mu je odgovorila: «U Izraelu, mi čitamo s desna na ljevo.»

Ova anegdota, po mom mišljenju najbolje ilustrira borbu američkog židovstva u proteklih pola stoljeća. Da li da svoju djecu učimo da čitaju s lijeva na desno, ili s desna na lijevo? Gledano s lingvističkog stajališta, odgovor je jednostavan: djeca mogu naučiti više od jednog jezika. Egzistencijalno, stvari su malo drugačije. Zdravom djetetu potreban je jedan identitet. Pokušaj odgoja djeteta da se osjeća «vrlo židovski» (s desna na lijevo), ali ne «previše židovski» (s lijeva na desno) može, kod djeteta, stvoriti ambivalenciju, nesigurnost i zbunjenost/zbrku u nježnoj, osjetljivoj i čistoj dječjoj duši.

Paradoksalno je da, što su djeca više ukorijenjena u svoju vlastitu obitelj, baštinu, religiju i povijest, to dublje mogu poštovati druge narode i kulture. Znajući tko si, negdje duboko u tebi daje ti psihološku slobodu da zaista učiš o onima, koji su drugačiji od tebe. Što su dublji korijeni stabla, to mu se grane mogu jače raširiti. Suprotno, plići korijeni drže te u aspiraciji ka uspostavljanju svog vlastitog identiteta..

Židovstvo nije kršćanstvo i Židovi nisu kršćani. Božić i njegova glazba mogu biti prekrasni za mnogu djecu, ali ne i za židovsku djecu, zato što su Židovi. Ipak, nemojmo napraviti grešku u suprotnim smjeru. Nikad ne bi trebali definirati židovstvo svoje djece činjenicom da ona ne slave Božić. Identiteti se ne mogu oblikovati samo negativnim. Iskoristite ovaj blagdan kao priliku da djeci objasnite značenja i povijesti židovstva. Židovska djeca zaslužuju naučiti ne samo da su drugačija od kršćana, već da im židovstvo nudi put u životu, koji će im dopustiti da realiziraju svoj potencijal u svojoj punini.

Rabin Yossef Y. Jacobson, predavač na Rabinskom collegeu Chovevay Torah, Broolyn, NY

MODERNO ORTODOKSNI

Ovo pitanje zapravo izvire iz sve šireg vjerovanja kako Božić, zapravo, nije kršćanski, već američki blagdan, univerzalna proslava puna zabave, prijateljstva i ostalih dobrih stvari. Ali, pogledate li na same riječi Božićnih pjesama: «Tiha noć» («Round you Virgin Mother and child»), «Noel» («Rođen je kralj Izraela») – vidljivo je da ove pjesme nose kršćansku poruku. Zato smatram da židovska djeca ne bi trebala pjevati Božićne pjesme, ne samo zato jer prakticiraju drugu religiju - židovstvo, već i iz poštovanja prema kršćanskoj religiji. Mi bi trebali shvatiti Božićne pjesme kao ono što one jesu, a ne ih reducirati na komercijalnu i zabavni formu bez posebnog sadržaja, koju svako američko dijete može pjevati.

Kada kažu «ne», roditelji ne bi trebali svoju djecu učiti da je Božić inferioran, ili da je pjevanje božićnih pjesama idolopoklonstvo. Umjesto toga, oni bi, svojoj djeci, treali objasniti da je kršćanstvo validna, neovisna religija, sa svojom veličanstvenom glazbom i umjetničkim djelima.

Židov svakako može cijeniti ovaj religijski izričaj pa i biti dirnut njime. Ako mi obogatimo nivo naše židovske religijske prakse, naša djeca će shvatiti da ne moraju negirati ljepotu kršćanskog doživljaja. Na taj način mi ne samo da držimo distinkciju svog židovstva, već doprinosimo i sprečavanju homogenizacije američke kulture. Demokracija, koja se temelji na pluralizmu – univerzalnost, sastavljena od različitih pojedinačnih kultura – najviše je obećavajuća i najhumanističkija vizija za američku budućnost.

Rabin Yitz Greenberg, predsjednik Jewish life / Steinhardt Foundation, New York

KONZERVATIVNI

Odgovor je jednostavno – ne. Židovska djeca ne bi trebala sudjelovati u pjevanju Božićnih pjesama.

Početak pjevanja Božićnih pjesama datira se u Srednji vijek, kada su kršćanske skupine preuzele himne i pjesme (chants) iz svoje tradicije i putovale od kuće do kuće pjevajući i šireći Božićnu poruku.

Američko društvo pokušava prodati ideju da Božić nije religijski blagdan, budući da je njegova tematika – darivanje, dobra volja i mir na zemlji – univerzalna. Ali Božić je fundamentalno religiozni blagdan: Božić slavi rođenje Isusa Krista - kršćanskog mesije. Svaki od njegovih simbola – jaslice, darovi i pjevanje Božićnih pjesama – ima duboko religijsko značenje, povezano s Isusovim rođenjem.

Kada vas vaša djeca pitaju smiju li pjevati Božićne pjesme sa svojim prijateljima, recite im da se ne radi o pjevanju, već misionarenju. Pjevanje Božićnih pjesama je javno ispovijedanje kršćanskih vjerovanja i njihovo prenošenje drugima. Iskoristite ovu prigodu da biste svoju djecu naučili da poštuju druge religije bez da sudjeluju u njihovim obredima. Planirajte međureligijsku večer u svom domu s prijateljima svoje djece i njihovim obiteljima, dajući svakoj osobi mogućnost da objasni značaj svoje baštine tako da ove godine pjevanje Božićnih pjesama bude početak dijaloga, koji će ne samo educirati vašu djecu, već i ojačati njihov židovski identitet.

Rabin Sherre Hirsch, Sinai Temple, Los Angeles

REFORMNI

Ovo se pitanje često postavlja u svezi s djecom školskog uzrasta, koja pjevaju u zboru, kao dijelu svog zimskog programa. Za mene, lakmus test je slijedeći: da li je to devocija, ili glazbeni događaj? Da netko, npr., sudjeluje u Händelovom «Mesiji» preko ljeta, ljudi o tome ne bi mislili kao o religijskoj aktivnosti. Napokon i veliki dio kanona klasične glazbe, proizlazi iz kršćanske liturgije.

Ali ako mi kažete da će židovsko dijete zajedno s prijateljima sudjelovati u pjevanju Božićnih pjesama od kuće do kuće – s tim već imam problem, budući da je takvo pjevanje Božićnih pjesama religijska aktivnost. To je širenje vijesti o Božiću zajednici. Za mene, to je nešto sasvim različito od odlaska na koncert, koji ima pokuse i profesionalno vodstvo i koje je, time, u prvom redu glazbeno, a ne religijsko iskustvo.

Rabin Fred Reiner, Temple Sinai, Washington

REKONSTRUKCIONISTI

Život u višecivilizacijskom okruženju je miješani blagoslov. Mi Židovi slavimo naše prihvaćanje u domove, na poslove i u društvene krugove većinske kulture. Svatko dobiva, kada je rezultat prijateljstvo, kada smo pozvani na obrede krštenja i kada nežidove pozivamo na naše bar/bat micve.

Između toga i pjevanja Božićnih pjesama jedan je mali korak. Ipak, ključni stihovi u različitim Božićnim pjesmama, nose kristološku poruku, koju savjesni Židovi ne bi trebali izražavati. Ali većina Božićnih pjesama i njihovih stihova su neutralno područje za sve. Štoviše, naši kršćanski prijatelji pjevanje Božićnih pjesama i sami najčešće doživljavaju čisto kao društveni fenomen, propuštajući teološki značaj – i dok to može biti njihov gubitak – mi ne bi trebali tekstove ovih pjesama shvaćati ozbiljnije, nego što ih shvaćaju naši kršćanski prijatelji.

A što u svezi s umjetnošću? Kada su dva dobra dečka iz Queensa 1964. godine snimili «Tihu noć», to su prezentirali kao «Tikkun Olam». Da li su Simon i Garfunkel bili u krivu? Iako bi mi, osobno, u ovom slučaju možda izabrali drugačiji put, naša je kultura s tim postala bogatija.

Konačno, navodeći našu djecu da razmišljaju za sebe – birajući «ad hoc», koju od Božićnih pjesama mogu pjevati, a koje bi riječi trebali preskočiti – nije loš način za izgradnju njihovog židovskog identiteta. A, ako bi ovo bila najviša cijena, koju moramo platiti za život u višecivilizacijskom okruženju, onda bi to zaista bile dobre vijesti.

Rabin Fred Scherlinder Dobb, rekonstrukcionistička kongregacija Adat Shalom, Bethesda, Maryland

ŽIDOVSKA OBNOVA

Pretpostavljam da bih, po ovom pitanju, mogao zauzeti nepopularan stav, kad kažem da, u načelu, ne vidim neku posebnu štetu u dozvoljavanju židovskoj djeci (ili odraslima) da se pridruže kršćanima u pjevanju prekrasnie glazbe napisane za ovaj blagdan... naravno, sve dok su židovski sudionici svjesni da Božić nije njihov blagdan i da su oni gosti, a ne domaćini ove zabave.

Još uvijek imam živo sjećanje na godišnju proslavu, u vrijeme dok sam radio za Tucker fundaciju na Dartmouth Collegeu: naš je rezidentni znanstvenik te godine bio poznati rabin i sam alumni collegea, koji je čitav svoj život proveo gradeći židovske institucije, ponovno budeći zanimanje za židovstvo, obrazujući rabine, obnavljajući sinagoge i suprotstavljajući se opresivnim režimima. Mogu se sjetiti samo nekolicine ljudi s takvom židovskom «bona fides». A on je sjedio pjevajući, svojim dubokim glasom, Božićne pjesme s našim osobljem. Ne samo da je bio u pravilnom tonalitetu, već je znao sve riječi svih pjesama. Ja, koji sam diplomirao na yeshivama New Yorka, i koji sam znao samo uvodne riječi tih pjesama, stajao sam začuđen radošću, kojom je taj rabin zračio i i zadovoljstvom, kojeg je pružao onima, koji su slavili ovaj blagdan.

Volim duhovnost i pristupanje Bogu kroz glazbu, bez obzira na njen izvor. Volim doprinositi otvaranju, učenju i dijeljenju s drugima. U ovom svijetu, u kojem, kao što moj učitelj Rabin Zalman Schachter-Shalomi kaže «The only way to get it together is together», mi nećemo svoju djecu učiniti više Židovima, ako ih izoliramo od drugih. Mi ćemo ih napraviti više Židovima ako im pokažemo, i riječima i svojim primjerom, nevjerojatnu ljepotu i moć naše duhovne prakse. Tada, kad su u kontaktu s pripadnicima različitim drugim vjerskim zajednicama i duhovnim praksama, imat će nešto i za dati i za primiti.

Da li se moje mišljenje prostire na svaku strofu, ili riječ u svakoj od pjesama drugo je pitanje. Odgovor na to pitanje ovisi o dubokom teološkom dijalogu i unutar židovstva i izmežu Židova i kršćana.

Rabin Daniel Siegel, ravnatelj Spiritual Resources ALEPH: Alliance for Jewish Renewal West Roxbury, Ma

HUMANISTIČKO ŽIDOVSTVO

Ako je netko sastavni dio američke kulture, kao što je to slučaj s većinom od nas, Božićno je razdoblje nezaobilazni dio našeg života. Ulice su ukrašene Božićnim svjetlima, novine su pune oglasa oo Božićnim rasprodajama, a trgovačkim centrima odzvanja Božićna glazba. Ali ponavljanje često dovodi do iritativne reakcije i postane gotovo nemoguće iz glave izbaciti melodiju npr. «Litle Drummer Boy».

Dok bi većina Židova voljela da se komercijalni ton asociran s ovim blagdanom smanji, mnogima je drago aktivno sudjelovati u radosti i blagdana u ovom razdoblju godine. Tako mi pozivamo nežidovske prijatelje naše djece u naše domove, da pale menoru, jedu latkes i igraju se s dreidelom. Roditelji kršćanskih prijatelja naše djece pozivaju našu djecu na kićenje jelke, jedenje Božićnih kolača, ili pjevanje Božićnih pjesama. Pjesme kao «Jingle Bells», ili «Rudolph the Red-Nosed Reindeer» religiozno su benigne, ali što s npr. «Silent Night»? Da li bi one pjesme, koje u sebi ispovijedaju kršćansku vjeru, trebale biti van limita našoj djeci?

To najviše ovisi o djetetu samom. Kada je moja žena bila teenager, ona je pjevanje Božićnih pjesama doživljavala kao zabavno međukulturalno iskustvo i nije ga doživljavala ni malo prijeteće. Moj otac, koji je odrastao u asimiliranoj židovskoj obitelji u Njemačkoj, sjeća se pjevanja Božićnih pjesama sa svojim kršćanskim prijateljima u Berlinu 1936. godine, neposredno prije napuštanja zemlje. Moje osobno iskustvo malo je drugačije. Sudjelovao sam u jednom takvom događaju kao srednjoškolac i, iako sam uživao prijateljstvo svog društva, oklijevao sam se priključiti. Bilo bi mi bolje da sam onda ostao doma.

Dakle, upoznajte svoju djecu i razgovarajte s njima. Pustite ih da idu sa svojim prijateljima, ako izraze takvu želju, ili im pomozite da kažu ne, ako je to ono što oni žele. Ako dobar židovski dječak po imenu Irwing Berlin može napisati «Bijeli Božić», drugi židovski dječaci i djevojčice trebali bi moći pjevati tu pjesmu.

Rabin Peter H. Schweitzer, predsjednik Društva humanističkih rabina, New York

Usmena i pisana Tora i način čitanja židovskih tekstova

2005-11-11T20:09:00.000+01:00

Prije ulaska u bilo koju ozbiljniju rapravu o tomekako shvatiti neke dijelove pisane Tore, čitatelj bi trebao znati da je pisana Tora samo dio cjelokupne Tore; naime, osim pisane, postoji i usmena Tora, naknadno zapisana.

Talmud je zbornik židovske postbiblijske literature, obično sistematizirane u 22 knjige. Sastoji se od Mišne i Gemare.

Mišna (ili Druga Tora), je osnovni dio Talmuda u kojem je rabi Jehuda Hanasi sa suradnicima, početkom III. stoljeća, na osnovi usmene predaje zapisao upute i propise, tumačenja i blagoslove, koji se odnose na zemljoradnju, građansko i krivično zakonodavstvo, prehranu, održavanje čistoće, obiteljski život, blagdanske obrede i bogoslužje. Nastaje u židovskim zajednicama u Erec Izraelu i Babiloniji (Bavelu) poslije zadnjih biblijskih knjiga, od II. stoljeća prije naše ere do II. stoljeća naše ere.

Gemara je drugi dio Talmuda u kojoj su naknadne interpretacije i dopune Mišne u obliku rasprava, polemika, poučnih priča, anegdota i legendi, nastali u Erec Izraelu do IV. i u Babiloniji do VI. stoljeća kršćanske ere (jeruzalemski i babilonski Talmud). U židovstvu Talmud je učenje, Mišna ponavljanje, podučavanje, Gemara dopunjavanje.

Što se tiče samog prijevoda Tore, citirat ću jednog svog dragog prijatelja, koji o tome kaže:

Židovi su prijevod Tore, nazvana Septuaginta (prema sedamdesetorici rabina koji su poznavali grčki, iako prema Aristejevim pismima su to bila 72-ca) prevađali pod prijetnjom smrću od strane trenutnoga Grčkoga cara i sve to u nadi da će zatvorivši ih u zasebne prostorije izaći sa različitim prevodima i time omogućiti temelje za kritiku po načelu nekoherencije. No to se nije dogodilo. Iako je prvi prijevod koji je učinjen bio onaj na aramejskom, tzv. Onkelos, kojeg je sastavio jedan preobraćenik Aramejac, on u sebi sadrži neka tumačenja preuzeta iz Usmene Tore.

Židovstvo iako ne sprečava i čak podupire prevođenje, nikada neće prijevode uzimati kao interpretacijsku bazu za svoju egzegetsku hermenautiku, budući da je svaki grafem (slovo) u tom Svitku troznačan, odnosno posjeduje bar 3 primarna semantička nivoa (zasebna riječ, broj, oblik grafema), nužnih za dekodiranje i bez koji razumijevanje teksta uopće nije moguće osim na onom prvom odn. tekstološkom nivou (prvom od četiri - skupljenim u akronim pardes/vrt/)

1) P - pšat - literarno značenje i narativna namjera i linija;
2) R - remez - nivo u kojem se kroz gramatičke neobičnosti kao što su: sintaksa, pravopis, struktura naslućuju dublji nivoi značenja te skrivena međuodnošenja unutar teksta;
3) D - draš - homiletički nivo u kojemu predhodne slojeve sintetizirane objedinjujemo te povlačimo analogije na našu individualnu poziciju, gledajući totalni tekst sinkronijski primjenjiv upravo na toga pojedinog recipijenta;
4) S - sod - je tajni mistički odn. kabalistički nivo interpretacije koji upućujući otkriva skriveni svijet anđeoskih područja, spiritualnu anatomiju kozmosa i interakciju B-ga i svijeta.

Sada postaje jasno zašto je na 10-og Teveta dan posta i oplakivanja prvog prijevoda Tore, jer je tada otvorena mogućnost trivijalizacije i nerazumijevanja te svođenja kompletnog multidimenzionalnog teksta na onaj prvi narativni nivo nazvan pšat, otvorivši vrata da oni koji iz neupućenosti dopiru samo do tog prvog nivoa smatraju ga jedinim te pretpostavljaju kako razumiju Židovstvo nemajući ni pojma o nivoima interpretacije postojećih nivoa teksta, ključnim za njegovo razumijevanje. Budući da kršćanstvo i Islam u svojoj tradicji ne preuzimaju izvorni tekst (Islam čak tvrdi da je Kuran onaj jedini ispravni tekst lišen krivotvorina) i njegovu metodu čitanja i tumačenja, njihova egzegeza biva znatno osiromašena, mutna i nejasna, nanoseći tako trajnu štetu civilizacijama koje iz njih nastaju.

Nadam se da će ovo biti početak jednog prastarog, ali zbog kulturalnih okolnosti Okcidenta i Orijenta, jednog svježeg pristupa tome velikom Svitku.

Brdo Hrama kao muslimanski Mirror Image

2005-10-28T20:18:00.000+02:00

Subhana allathina asra bi-‘abdihi laylatan
Subhana allathina asra bi-‘abdihi laylatan min al-masjidi al-harami ila al-masjidi al-aqsa

Glory to He who took His servant by night from the Sacred Mosque to the furthest mosque

Slava onome, tko je svog slugu noću uzeo od Svetog masdžida mošeje do najudaljenijeg masdžida).

(Qur'an, 17:1) o Muhamedovom Noćnom putovanju u isra' (raj).

U Kuranu, Izrael se naziva najbližom zemljom (adna al-ard);

U vrijeme zapisivanja ovog ajeta (kok 621) Izrael je van Muhamedove domene i u njemu ne postoji ni jedna mošeja;

Najraniji muslimanski zapisi o Jeruzalemu (npr. oni kalifa Umara iz 638.) nigdje ne identificiraju brdo Hrama s najudaljenijom mošejom (al-masjidi al-aqsa) iz Kurana

Kuranski zapisi iz Umarove mošeje (240 m dug friz), ne spominju ni onaj 17:1 (Noćno putovanje) implicirajući da, barem do 692. godine, ideja o Jeruzalemu kao o mjestu odakle se dogodilo Muhamedovo uzdizanje u raj, ne postoji... prvi zapisi, koji povezuju 7:11 s Jeruzalemom, datiraju se u 11. stoljeće;

Muhamed ibn al-Hanafiya (638-700), bliski Muhamedov rodjak navodno je, o ideji, rekao:

...these damned Syrians (Umajadi) pretend that God put His foot on the Rock in Jerusalem, though [only] one person ever put his foot on the rock, namely Abraham.

Umajadi, 715. godine, grade mošeju, koju nazivaju najudaljenijim masdžidom / mošejom (al-masjid al-aqsa).

Irački povjesničar, Abdul Aziz Duri, ovaj potez proglačava politickim potezom Umajada:

The construction of the Dome of the Rock and al-Aqsa mosque, the rituals instituted by the Umayyads on the Temple Mount and the dissemination of Islamic-oriented Traditions regarding the sanctity of the site, all point to the political motives which underlay the glorification of Jerusalem among the Muslims.

Dolaskom iračkih Abbasida na vlast, Jeruzalem gubi na važnosti... čak se i kupola na Umajadovoj mošeji urušava 1016. godine, propadaju gradski zidovi; S. D. Goitein (za one koji ne znaju; poznati židovski medievalist; uglavnom se bavi Sredozemljem), primjećuje da, u svom zemljopisnom rječniku, al-Yaqut spominje npr. Basru 170 puta, Damask 100, a Jeruzalem samo jednom i to u prolazu. Svo je to vrijeme Jeruzalem provincijski gradić u arapskoj domeni.

Jeruzalem na važnosti, za muslimane, dobiva za vrijeme Križarskih ratova. Za vrijeme Prvog (kada Jeruzalem osvajaju križari), reakcija muslimana je prilično mlaka... nigdje nema ni spomena o nekom religijskom gubitku i poniženju. To se pocinje mijenjati oko 1150. godine, kada muslimani pokušavaju ponovno osvojiti grad, a u skolopu svoje propagande za jihad (provjeriti datume nastanka nekih hadita o Jeruzalemu kao važnom muslimanskom centru ). U 1160-tima pošinje cvasti literatura o važnosti islama. Kada Salah ad-Din (Saladin; inače mu je Rambam bio osobni liječnik) osvaja Jeruzalem (1187.), svom križarskom oponentu objašnjava kako je, za islam, Jeruzalem važan kao i za kršćanstvo, ako ne i važniji. Za vrijeme Saladinovih nasljednika, grad se islamizira, a u to vrijeme se javlja i ideja da je baš Brdo Hrama mjesto odakle je Muhamed, za vrijeme svog Noćnog putovanja otišao u raj (mi‘raj; ovo mi je lingvisticki zanimljivo)... naravno, ništa čudno, s obzirom da sada al-masjidi al-aqsa zaista i postoji na Brdu Hrama.

Međutim, ubrzo važnost Jeruzalema opet opada (ponovno je čvsto u muslimanskim rukama; Ayyubidi). Donald P. Little (McGill University):

The simple fact soon emerged that al-Quds was not essential to the security of an empire based in Egypt or Syria. Accordingly, in times of political or military crisis, the city proved to be expendable. In particular, in 1219, when the Europeans attacked Egypt in the Fifth Crusade, a grandson of Saladin named al-Mu‘azzam decided to raze the walls around Jerusalem, fearing that were the Franks to take the city with walls, they will kill all whom they find there and will have the fate of Damascus and lands of Islam in their hands. Pulling down Jerusalem's fortifications had the effect of prompting a mass exodus from the city and its steep decline.

Also at this time, the Muslim ruler of Egypt and Syria (ovdje se nalazi Jeruzalem), al-Kamil (another of Saladin's grandsons and the brother of al-Mu‘azzam), offered to trade Jerusalem to the Europeans if only the latter would leave Egypt, but he had no takers. Ten years later, in 1229, just such a deal was reached when al-Kamil did cede Jerusalem to Emperor Friedrich II; in return, the German leader promised military aid to al-Kamil against al-Mu‘azzam, now a rival king. Al-Kamil insisted that the Temple Mount remain in Muslim hands and "all the practices of Islam" continued to be exercised there, a condition Friedrich complied with. Referring to his deal with Frederick, al-Kamil wrote in a remarkably revealing description of Jerusalem, "I conceded to the Franks only ruined churches and houses." In other words, the city that had been heroically regained by Saladin in 1187 was voluntarily traded away by his grandson just forty-two years later.

Zanimljiv je i savjet jednog kasnijeg Ayyubida svoj nasljedniku:

If the Crusaders threaten you in Cairo, and they demand from you the coast of Syria and Jerusalem, give these places to them without delay on condition they have no foothold in Egypt.

Profesor islamske povijesti, Emmanuel Sivan primjećuje:

...that Christian knights traveled from distant lands to make Jerusalem their capital made the city more valuable in Muslim eyes too. It was a city strongly coveted by the enemies of the faith, and thus became, in a sort of mirror-image syndrome, dear to Muslim hearts. And so fractured opinions coalesced into a powerful sensibility; political exigency caused Muslims ever after to see Jerusalem as the third most holy city of Islam (thalith al-masajid).

Da se vratimo na početak, odnosno na samog Muhameda i njegovu orijentaciju kible: Nakon što, 622. godine, Muhamed iz rodne Meke bježi u Medinu (s velikim postotkom židovskog stanovništva), Muhamed usvaja neke judaizmu bliske elemente: post sličan Yom Kippuru, mjesto molitve slično sinagogi, dozvolu oko jedenja košer hrane, kao i dozvolu ze vjenčanje sa Židovkama. Kao najvažniju promjenu običaj okretanja u molitvi iz predislamskih vremena (prema kabi u Meki), okreće prema Jeruzalemu (preciznije prema Siriji kako se navodi u Kuranu - iz drugih se mjesta vidi da je to, zapravo, Jeruzalem). Međutim, nakon sto Zidovi odbijaju njegove misionarske pokusaje, kibla se okreće prema Meki (634.):

The Fools among the people will say: "What has turned them [the Muslims] from the qibla to which they were always used?" We appointed the qibla that to which you was used, only to test those who followed the Messenger [Muhammad] from those who would turn on their heels [on Islam]. Now shall we turn you to a qibla that shall please you. Then turn your face in the direction of the Sacred Mosque [in Mecca].Wherever you are, turn your faces in that direction. Even if you were to bring all the signs to the people of the Book [i.e., Jews], they would not follow your qibla.

(Kuran, 2:142-52).
Al-Tabari (rani komentator Kurana) komentira:

He chose the Holy House in Jerusalem in order that the People of the Book [i.e., Jews] would be conciliated, and the Jews were glad.

S takvim se tumacenjem slaze i W. Montgomery Watt (vodeći Muhamedov biograf).

Pogodi tko dolazi za Sukot?

2005-10-20T23:03:00.000+02:00

Izraelski film "Ušpizin" neobičan je, za izraelsku kinematografiju, u pogledju dvije stvari: film je primjer rijetke suradnje između sekularnih i ultra-ortodoksnih Izraelaca i snimljen je u Mea Šearim - religioznoj četvrti Jeruzalema s ultraortodoksnim glumcima.

Topli prikaz braka između hasidskih Židova također je radikalno drugačije od dosadašnjeg prikazivanja podložnosti žena patrijarhalnom autoritetu, kako su to, u svojim filmovima, prikazali Boaz Jakin (A Price Above Rubies) i Amos Gitai (Kadoš). Razlog je u tome što su scenarist Shuli Rand i njegova supruga Michal Bat Sheva Rand, koji glume bračni par pod opsadom, i sami ultraortodoksni.

Shuli Rand, koji je za svoju ulogu u filmu dobio Nagradu Izraelske filmske akademije, nekad je i sam bio sekularni Židov. Uz dozvolu svog rabina, Shuli Rand se povezao sa svojim starim prijateljem, redateljem Gigi Darom, i snimio ovaj film.

Njegovi karakteri - Moshe and Malli Bellanga, pobožni su, bez djece i bore se sa sastavljanjem kraja s krajem. Oboje su izuzetno emocionalni. Robusna žena, s temperamentom vatrenim barem koliko je onaj njenog supruga, gospođa Rand možda slijedi patrijarhalne uloge, ali ona je daleko od sluškinje, koja se klanja svom gospodaru.

Ušpizin (naslov, preveden s aramejskog znači nešto kao sveti gosti) reflektira Randovu vlastitu povijest od sekularnog do religioznog Židova.

Radnja počinje s neizvjesnošću Mošea i Mali, koji u predvečerje Sukota (7-dnevni židovski blagdan) nemaju ni novaca za izgradnju suke (sjenice u kojoj se, za vrijeme Sukota, boravi, jede, a gdje to klima dozvoljava i spava), a nemaju ni novca za kupovinu potrebne hrane za blagdane. Oboje brinu da je uzrok njihovom siromaštvu Malina neplodnost i, nakon pet godina braka, oboje konstantno, usrdno i glasno mole za Božju pomoć.

I... čudo dolazi. Donacija od 1000 dolara od ješive gurnuta je ispo njihovih vrata, a Mošeov im prijatelj daruje suku. Kada Mošeovi prijatelj iz prošlosti Elijahu (Shaul Mizrahi), zajedno s Josefom (Ilan Ganani), čudakom obrijane glave, zakuca na njihova vrata, čudo se čini potpunu.

Gosti stižu baš u vrijeme večere. Jedući i pijući, polako se šire po kući oduševljenog bračnog para - naime, pojava gostiju pred blagdane, koja im omogućava ispunjenje micve gostoprimstva za blagdane mora biti još jedan znak Božjeg proviđenja. Kada gosti ne pokazuju nikakve znake da se spremaju napustiti Mošeov i Malin dom, oni prihvaćaju i njihovo otesnao ponašanje kao Božji test, nadajući se nagradi na kraju.

Ono što Bellangasi ne znaju jest činjenica da su Elijahu i Josef pobjegli iz zatvora, i da im njihova kuća, zapravo, služi kao skrovište. Konačno, oni od Mošea i Mali traže novac za kupovinu mesa, postavljaju roštilj na otvorenom, puštaju glasnu pop-glazbu mahnito plešući, što izaziva reakciju kod susjeda.

Stilski Ušpizin je dio klasične tradicije komedije na Jidišu, koja je lagana i u kojoj se lako uživa. Istovremeno, u sebi sadrži dvostruki pogled na život ultraortodoksnih Židova. Za outsidere, lakovjernost gospodina i gospođe Bellangas, kao i njihove konstantne molitve, oslikavaju ih kao naivce, koje iskorištavaju beskrupulozni pokvarenjaci; za vjernike, njihovo ponašanje je, doduše satirična u svojoj pretjeranosti, ali još uvijek afirmacija njihove čvrste vjere.

Stephen Holden, NYT
Službeni site filma

סוכות

2005-10-17T14:53:00.000+02:00

Klikni za link u izvornoj veličini

Približava se Sukot i zapovijed iz Tore kaže da treba kupiti četiri začina - lulav (palmina grana), vrba, mirta i etrog. Prva tri začina nisu problem... naći etrog je već nešto sasvim drugo.

Pronaći poseban etrog (etrog mehudar), iziskuje potragu među stotinama tih žutih citrastih plodova, nalik limunu. Etrog posjeduje i bogatu povijest, punu političkih intriga, poslovnih i religijskih sukoba, kojis u mnogima ostavili gorak okus u ustima.

Pojam, kojim se u Tori opisuje etrog je ili פרי עץ חדר plod prekrasnog drva (ויקרא - Levitski zakonik, 23:40). Suvremeni hebrejski za svo voće iz obitelji citrusa je חדר (hadar).

Usmena tradicija sa Sinaja je vrlo jasna: etrog, jedan od četiri začina povezanih uz Sukot poznat jest citrus na latinskom poznat pod imenom Citrus Media, za kojeg se smatra da je podrijetlom iz Perzije.

Etrog se naziva i Adamovom jabukom, ili rajskom jabukom i jedan je od kandidata za Drvo saznanja iz Rajskog vrta.

Sve je bilo u redu dok su Židovi živjeli u Izraelu i Perziji, gdje se etrog lako uzgajao. Prof. Ari Schaffer iz Volcani Institute for Agricultural Research u Beit Daganu citira Rambamovu (Maimonidesovu) tezu iz Guide for the Perplexed da Tora zapovijeda baš ova 4 začina jer (parafraziram)

tih je začinia u Zemlji Izrael bilo u izobilju i svatko ih je lako mogao nabaviti

Schaffer također primjećuje da napose etrog ima simboličnu ulogu biljke, koja uglavnom raste u priobalnom Izraelu i traži dosta vode, kao dio obreda sa 4 začina, koi predstavljaju biljke, koje treaju vodu iz različitih ekoloških habitata u Izraelu (palma - pustinja; vrba - riječne udoline; mirta - planine; etrog - doline).

Etrog je, u antičko vrijeme, bio jedinstven kao drvo koje zahtijeva obilno navodnjavanje (hadar se u Talmudu interpretira i kao hydro, videno drvo), za razliku od uobičajenih domaćih izraelskih voćki, kao što su smokva, datula, grožše, ili šipak (nar).

Obred koincidira s drugim Sukotnim obredima, koji su povezani s vodom (uključujući i molitvu za kišu)

Povjesničari botanike prate njegove korijene na Dalekom istoku i premještanje ka zapadu. Židovska tradicija drži da je etrog bio prenošen s oca na sina od vremena primanja Tore.

Jedna je stvar sigurna i za povjesničare: već od vremena Aleksandra Velikog, godine 332. p.n.e., etrog je bio udomaćen u zapadnom svijetu. To voće detaljno je opisao grčki prirodoslovac Theophrastus, Aleksandrov suvremenik, koji je smatrao da osm mirisa, etrog posjeduje i ljekovita svojstva.

Židovi su etrog oduvijek koristili u radosnoj proslavi Sukota. Postoji tako i priča o neobičnom događaju za vrijeme Simchat Bet Hasho'eva, vesele proslave vodene libacije, u danima iza prvog dana Sukota.

U 1. stoljeću p.n.e., Alexander Yanai, šesti i zadnji vladar - veliki svećenik iz obitelji Makabi naljutio je Farizeje svoojim heleniziranim, militantnim ponašanjem. Bijes prea ovom vojničkom svećeniku svoj je vrhunac dosegnuo kada je on besramno pokazao saducejstvo polijevanjem vodene libacije po svojim nogama (Succah 4:9), i, kao posljedica tog ponašanja, bio izgađan s etrogim od mase okupljene na Brdu Hrama u Jeruzalemu.

S Galutom (židovskom dijasporom, etrog je dolazio i u krajeve, u kojima dotad nije bio poznat.

Nastavit će se...

שנה תובה

2005-10-16T02:24:00.000+02:00

S obzirom da je osnovno obilježje proslave svih židovskih blagdana (osim Jom Kipura, naravno), uz čestitku dodajem i par osnovnih informacija o simbolici hrane na stolu za Roš hašana:

MED:

Simbolizira našu želju da nam Nova godina bude slatka/sretna, ali i puna obilja.

Na prvu noć Rosh Hashana se i hala umače u med, a ne u sol kada se blagoslivlja (što se, onda, najčešće produži sve do kraja Sukota). Hala je, za Rosh Hashana također okruglog oblika (savršenog). Inace je hala u obliku štruce (uvjetno rečeno).

Nakon toga se u med umace JABUKA.

Jabuka je vec malo kompleksniji problem. Naime, ista se povezuje s Avrahamom, Jichakom i žrtvenim ovnom: numerička vrijednost hebrejske rijeci za jabuku (tapuach) i hebrejske riječi za žrtvenog ovna (seh akeida) je jednaka, a Akeida se dogodila na Rosh Hashana. Jedući jabuku, mi se zapravo nadamo da će dio zasluga, koje su Avraham i Jichak dobili ovom kušnjom, doći i do naše generacije u godini koja dolazi.

DATULE:

Sefardski: jedu se, ili same, ili umočene u smjesu sa sezamom, anisom i šećerom. (ovo rado rade Marokanci). Simbolizira slatku i blagoslovljenu Novu u kojoj će pokvareni biti uklonjeni.

U Maroku se i jabuke umaču u ovu smjesu u koju se umaču i datule.

NOVI PLODOVI:

Jedu se na drugu noć Rosh Hashana oni plodovi koje nismo još jeli ove sezone. Za ovu se prigodu najšesće koristi šipak (ili, kako neki kazu, nar) i to zato sto je zemlja Izrael poznata po šipcima (šula sam za tradiciju po kojoj je razlog jedenja šipka u tome što on ima 613 zrna, bas kao što postoji 613 micvot, a i onu po kojoj brojnost zrna u šipku osigurava plodnu nadolazeću godinu).

RIBA:

Odnosno glava ribe... Rosh Hashana na hebrejskom znači "glava godine". Riba je također simbol plodnosti i obilja.

A može i gefilte fish, sto je aškenaska izlika za ribu .

TIKVA:

Sefardski običaj: kako je tikva izvana zaštićena debelim omotom, tako će i nas Bog zastititi u nadolazećoj godini.

TORTA S MEDOM:

This day is holy to God, your God; do not mourn and do not weep...for the joy of God is your strength. (Nechemiah 8:9-10)... da, za Nehemiju se kaže da je naučio Izrael perzijskim običajima jedenja slatke hrane za slatku Novu...

TZIMMES:

Aškenaski kolač od mrkve i meda. Mrkva bi simbolizirala našu nadu da ćemo u nadolazećoj godini čuvati vise micvot.

Na stolu mogu jos biti i riža (opet plodnost), špinat (obilje na našim poljima), cikla (aramejski i hebrejski izraz za ciklu povezuje se s izrazom odstraniti, a koristi se u blagoslovu za Rosh Hashana koji moli za odstranjenje naših neprijatelja)...

Otkrivena Davidova palača?

2005-08-07T05:29:00.000+02:00

Izraelska arheologinja Eilat Mazar tvrdi da je, u Jeruzalemu pronašla palaču ralja Davida. U pitanju je javna zgrada, datirana oko 10. stoljeća prije naše ere s ostacima keramike iz razdoblja Davida i Šlome (Salamona), kao i pečat s imenom državnog službenika spomenutog u Jeremijahuovoj (Jeremijinoj) knjizi.

Stručnjaci se, naravno, razmimoilaze u mišljenjima da li je zaista u pitanju Davidova palača, ili ne, ali se slažu u tome da je pronalazak iste izuzetno važan.

Članak u NYT je, očekivano od novine njegove reputacije ispolitiziran do kraja, ali, dok ne pronađem bolji link, ne dozvolite da vam ljigava politička korektnost pokvari doživljaj...

Članak u New York Timesu

Značenje bacanja kamenja na nemuslimane u muslimanskim zemljama

2005-07-15T20:21:00.000+02:00

Već sam ranije naišla na nekoliko izvora, koji spominju običaj, u nekim muslimanskim zemljama, da muslimani, uključujući tu i djecu, na Židove bacaju kamenje.

Zanima me objašnjenje ovog fenomena, kao i razjašnjenje da li se tu radi specifično o bacanju kamenja na Židove, ili i na ostale dhimmi / dimije / zimije.

Izvori:

Bernard Lewis, The Jews of Islam, NJ: Princeton University Press, 1984 str. 158.:

The situation of Jews in Arab lands reached a low point in the 19th century. Jews in most of North Africa (including Algeria, Tunisia, Egypt, Libya and Morocco) were forced to live in ghettos. In Morocco, which contained the largest Jewish community in the Islamic Diaspora, Jews were made to walk barefoot or wear shoes of straw when outside the ghetto. Even Muslim children participated in the degradation of Jews, by throwing stones at them or harassing them in other ways. The frequency of anti-Jewish violence increased, and many Jews were executed on charges of apostasy. Ritual murder accusations against the Jews became commonplace in the Ottoman Empire.

Lewis, Islam in History, str. 319, n. 9. u Middle Eastern Studies, vii (1971), str. 232 (ista epizoda):

Lewis ovdje iznosi ilustraciju tradicionalnog odnosa između muslimana i Židova, a iz izviješća H.E. Wilkie Younga, britanskog vicekonzula u Mosulu iz siječnja 1909.:

The attitude of the Moslems toward the Christians and Jews, to whom as stated above, they are in a majority of ten to one, is that of a master towards slaves whom he treats with a certain lordly tolerance so long as they keep their place. Any sign of pretension to equality is promptly repressed. It is often noticed in the streets that almost any Christian submissively makes way even for a Moslem child. Only a few days ago the writer saw two respectable looking, middle-aged Jews walking in a garden. A small Moslem boy, who could not have been more than 8 years old, passed by and, as he did so, picked up a large stone and threw it at them -- and then another -- with the utmost nonchalance, just as a small boy elsewhere might aim at a dog or bird. The Jews stopped and avoided the aim, which was a good one, but made no further protest.

Izviješće Yomtova Zemacha, Bulletin de I'Alliance Israelite Universelle, 1910, Beirut:

A teacher was sent from Beirut in 1910 to assess the constant reports of travail for the Yemenite Jews. He noted that, after more than a week, I have made myself acquainted with the life of the Jews in all its phases.... They are exceedingly unfortunate.... If they are abused, they listen in silence as though they had not understood; if they are attacked by an Arab boy with stones, they flee...

Dr. Abdul Halim Mahmoud (prijevod Prof Paul Eidelberg, u PLO Terrorism and the Grand Strategy, Palestinian Media Watch, 12. ožujka 2001):

Dr. Abdul Halim Mahmoud, rector of Cairo’s al-Ashar University, theologically and politically the most influential university in Islamdom: “Allah commands Moslems to fight the friends of Satan wherever they are to be found. Among the friends of Satan—indeed, among the foremost friends of Satan in the present age—are the Jews."

Nešto slično ovome, s pričom iz II. Intifade, ali i s pokušajem teološkog objašnjenja, našla sam na siteu Islam Today (The Left Hand is Sufficient for Throwing a Stone:

When the Jews’ hatred for the Messenger (peace be upon him) burned so fiercely that they decided to kill him, the best way they could find to do this was to hurl a boulder upon him from the top of a building. Allah saved him, and they returned from their attempt having earned for themselves only the sin of their treachery and deception. And now the Muslims are avenging their Prophet with the same weapon, but in broad daylight and without any treachery, scheming, or deception.

What is most interesting is that the most famous stoning that ever occurred in Islamic history was the stoning of two adulterous Jews in accordance to what was found in their own scriptures. The Prophet carried out upon them Allah’s Law that they had allowed to die. Thereafter, the direct relationship between the Jews and stones came to an end, only so it may resurface in the last of all wars when the stones and trees themselves will call out: “O Muslim, here is a Jew, so come and slay him.” Here the stones will show their allegiance to the Muslims against the hard hearted Jews to remind the people of that true and certain prophecy.

Ostali izvori vezani su uz ranija stoljeca.

Sažetak:

Dakle, da ukratko prevedem: radi se o tome da su, u muslimanskim zemljama, na kraju 19. i u 20. stoljeću, razni svjedoci zabilježili slučajeve bacanja kamenja na Židove, cak i od strane male djece (to se i danas događa prolaznicima, kojih se djeca ne plaše, u muslimanskoj četvrti Starog Jeruzalema, ali nikad, do sad, to nisam povezivala s ovim fenomenom).

Nadalje Dr. Abdul Halim Mahmoud, rektor al-Ashara, daje, za tu pojavu, teološko objašnjenje da se muslimani stalno moraju boriti protiv Sotone te da su Židovi njegovi najbrojniji neprijatelji.

Raskoli u islamu

2005-07-14T20:16:00.000+02:00

Članak će biti malo poduži, a nastao je kombinacijom postova više ljudi s www.forum.hr...

Raskol na sunite i šite u islamu je počela po pitanju nasljedstva nakon Muhamedove smrti. Uglavnom Kuran je jedan, ali je sunna malo različita, to će reći da se slijede različite tradicije.

Muslimani suniti vjeruju da tokom svog zivota Muhamed nije naimenovao svog nasljednika. Šiiti vjeruju, prema nekim hadisima, da je naimenovao Alija. I tu prica počinje.

RASKOL

Nakon Muhamedove smrti 632. god. islamska zajednica je ostala bez vođe. Muhamedovi sljedbenici: Abu Bakr, 'Umar i Abu 'Ubayda su između sebe izabrali Abu Bakra (kao najstarijeg) za Khalifu (kalifu) zastupnika/zamjenika Muhameda. Ovu odluku je medinska islamska komuna prihvatila, ali ne bez pogovora. Naime, ona se smatrala nametanutom i prduhitrenom, jer se prema drevnim arapskim pravilima, shaykh (vođa) birao širokim konsensusom svih članova zajednice. No, odluka je prihvaćena i Abu Bakr (Ebu Bekr) je vladao kao prvi islamski kalif 632-634, kratko, samo dvije godine, a onda je iznenada umro.

Abu Bakr je postao shaykh (arap. starac, mudrac, ali i vođa), zbog svoje stare dobi i zrelosti. I kako bi se moglo očekivati i sljedeci kalif, nakon Abu Bakrove smrti, morao je biti najstariji medju Muhamedovim bliskim slljedbenicima. Tako je 'Umar (Omar/Omer) postao drugim kalifom i vladao je 634-644. 'Umara je 644. napao sluga i, svjestan prethodnih problema oko izbora kalife, 'Umar još dok je bio živ sastvaio je komitet (shura) kojemu je bio zadatak da izabere novog kalifa.

Na iznenađenje sviju, najslabiji kandidat među moćnim rivalima je bio izabran kao kompromis. Taj treći kalif je bio kalif 'Uthman(Osman) i vladao je 644-656. Osman je bio poštovan vjernik, jedini aristokrat koji je prihvatio Islam u prvim godinama Islama prije Muhamedova bijega iz Mekke u Medinu (hijra/hidžra). Osmanu neki zamjeraju nepotizam, tj. da je postavljao svoju rodbinu na ključne položaje u narastajućoj islamskoj drzavi umjesto zaslužnije muslimane iz nižih klasa. Prije njega i Omar je postavio još jednog Osmanovog nećaka, iz plemena Umayyad - poznatog Muawiyu za upravnika Sirije. Osman nije umro prirodnom smrću, nego je bio mučki ubijen od strane grupe muslimana koji su se tek bili vratili iz Egipta. Neki kažu da ga njegovi sugrađani Medinjani nisu ni pokušali obraniti.

Nakon Osmanove smri 'Ali postaje četvrtim kalifom. Na Alijevoj strani su bili Medinci, ali protiv njega je bila mekanska Umayyadska aristokracija. Smetalo im je što je 'Ali došao na vlast nakon Osmanovog ubojstva. Čak su ga optuživali za upletenost u Osmanovu smrt, tj. da nije priskočio u Osmanovu obranu, kad su ga napadači napali. Izgleda da Ali nije ni podržavao, ni opravdavao napad. No, kada je došao na vlast, prema nekim izvorima, Ali nije kaznio ubojice. Štoviše, skinuo je s položaja mnoge Osmanove rođake - namještenike. Ali je premjestio sjedište glavnog grada iz Medine u Kufu gdje je imao značajnu potporu.

Alijevi glavni oponenti su bili mekanci Aisha, Talha i Zubayr. Kao što reče Frederick Denny, oni su igrali na obje strane. Kada se Osmanovo ubojstvo dogodilo u Medini, oni nisu bili u gradu. A kad je Ali bio izabran za kalifa, žustro su ga napadali što nije kaznio počinitelje. Ovo troje su organizirali cijelu armiju i potegli od Meke do Basre da napanu Alija. Alijeva je vojska pobijedila u toj bici. Talha i Zubayr su poginuli, a Aisha je preživjela i bilo joj je dozvoljeno vratiti se u Mekku i nastaviti miran zivot.

Sve islamske pokrajine su priznale Alijevu vlast, kao četvrtog kalifa, izuzev Sirije na čijem čelu je bio Muawiya, Osmanov nećak. On je uporno odbijao dopustiti novom guverneru, kojeg je imenovao Ali, da preuzme vlast. Tenzije između Muawije i Alija su rasle. I onda Muawija konačno sklapa sporazum o nenapadanju s tada "omraženim" Bizantom da bi osigurao sebi leđa i odlučuje krenuti u napad na Alija.

Dvije armije su se susrele u Siffinu kod gornjeg Eufrata 657.g. Bilo je napeto među vojskama, ali do prave velike borbe nije dočlo. Pričlo se pregovorima. Muawija je tražio da se kazne Osmanove ubojice i da se napravi shura da izabere novog kalifa, koji bi bio svima prihvatljiv. To je bilo neprihvatljivo za Alija, legitimnog kalifa. Borba je počela i baš kad je Alijeva vojska dobijala bitku, sirijska vojska je podigla kopije Qur'ana na svoje koplje i vikala: Neka Bog odluči!! Ponovo se ušlo u pregovore, premda je Ali znao da bi mogli biti nepovoljni za njega. Pristao je da prihvatiti odluku arbitražne sirijsko-iračke komisije (shure) ma kakva bila.

Ova Alijeva fleksibilnost je razljutila neke od njegovih bliskih sljedbenika i oni su ga napustili. Ta militantna ekstremna grupa se zove haridžiti (oni koji su napustili, odijelili se). Oni su se borili za ravnopravnost, bili su protiv Osmanovog nepotizma, i smatrali su da cak i etiopski rob može biti kalif. Sebi su izabrali kalifa, koji nije imao nikakvog utjecaja.

Alijev prgovarački zastupnik, Abu Musa al-Ashari nije bio baš žestoki pobornik Alija. S druge strane, Muawiyin predstavnik Amr Ibn al-As je srčano podupirao Muawiyu i konačna odluka se okrenula protiv 'Aliya. Čak je novi izvor bogatstva, Egipat, došao pod kontrolu Sirije. Ali je bio i u financijskom i u svakom drugom gubitku kada ga je 661. ubio jedan haridžit.

Alijeva žena, Fatima, je bila Muhamedova kći iz prvog braka s Khatidžom, njegovom prvom ženom. Fatima je rodila dva sina, Hasana i Huseina, jedina dva neizravna Muhamedova muška nasljednika. Fatima je umrla mlada još za kalifovanja Abu Bakra.

Nakon što je Ali bio ubijen, njegov sin Hasan je bio kalif, ali samo šest mjeseci, a onda je abdicirao i predao svoj kalifat nikom drugom nego Muawiyi. U arapskom svijetu nije bilo uobičajeno da se vladajuci položaj prenosi po krvnom srodstvu. Muawija je opet uspio preko svoje shure to sprovesti u zakon, pa je i njegov sin Yazid postao kalif.

Iračani i dalje nisu voljeli Muawiyu i njegovog sina i oni su sebi izabrali Alijevog mlađeg sina Huseina za kalifa. Alijeva partija (shii'a Ali) je pozvala Husejna do dodje u Kufu i preuzme kalifat. Njegova vlast je bila vec učvršćena u Iraku, a plan je bio da se proširi i na ostale islamske provincije. I tako, na putu za Kufu, Muawiyini vojnici su napravili zasjedu Huseinu i njegovoj pratnji. Bilo je to 680. Cijeli je Huseinov karavan bio izmasakriran, žene i djeca su odvedeni u lancima u Damask, kao i glave Huseina i njegove muške pratnje.

U ovom je događaju početak shiizma. Odatle i oni shiitski rituali u kojima oni okrvljuju sami sebi glave.

Tako je završio Muhamedov unuk u rukama kalifa Muawiye.

ŠITI

Shi'a dolazi od termina Shiat Ali, ili Alijeva Stranka. Sunit dolazi od riječi Sunna, što je usmena tradicija. Suniti razdvajaju kalifat (svjetovnu vlast) i imame (vjerske vođe) dok kod Shija obe uloge obavlja ista osoba. I Suniti priznaju Alija kao 4. pravednog kalifa, ali shiiti vjeruju da je Ali prvi imam, pa njegovi sinovi Hasan i Husein, itd, do 12. imama koji je umro u 9. stoljeću. Suniti vjeruju da taj 12. imam nikad nije postojao, a shiiti vjeruju da je postao imam sa 5 godina i da nikada nije umro nego je otišao na nebo i da će se vratiti (prilično mesijanska teorija) kao Mahdi (nešto tipa mesija).

Kod Shija je, slično kao i kod kršćana, jako bitno mučenistvo, i prilično je temeljen na svetim osobama. Recimo, Hasan i Husein su poraženi i masakrirani od strane Jazida iz Umajidske dinastije u bitci u Karbali (u Karbal je i Huseinov grob). Nadžaf im je svet jer je tamo grobnica Imama Alija.

Shiiti se dalje dijele u podskupine, Shiiti 12 Imama (najveća skupina), Fatmidii Ismaili. Za vrijeme 6. Imama, Džafar ibn Muhameda (ili još ga zovu Džafar al Sadik, iliti Dzafar Pravednik) u 8. stoljeću, došlo je do sukoba oko vodstva, oni koji su sljedili Musu il Kazima, tj, vecina shiita, postali su Siiti 12 Imama (jer prihvaćaju svih 12 imama), a sljedbenici njegovog brata Ismaila, Ismaili Shiiti. Ismaili su jaki u Siriji, a shiiti 12 imama u Iranu i Libanonu.

Zapravo i Ismaili se djele u Mustafije i Misarije, većina sirijskih su Misari. Ta skupina je postala poznata jer su mistični pripadnici te skupine stalno bili trn u boku Saladinu za vrijeme rata protiv križara, poznati Asasini, sljedbenici Starca sa Planine.

Još se u Siriji odvojila jedna skupina, ali njih ne priznaju kao muslimane, Alawiti, oni mješaju kršćanstvo i islam, samo su zamjenili Isusa sa Alijem (misle da je Ali bog, itd.) U Siriji su trenutno na vlasti Alawiti, Assadi su vjerojatno najpoznatiji Alawiti na svjetu.

Shiiti vjeruju da je Imama Alija imenovao Muhamed ili Alah osobno. Vjeruju u nepogrešivost Imama, shiiti 12 imama imaju cijelu doktrinu vraćanja 12. Imama na zemlju. Pritom im je jako bitno mučenistvo, pobuna protiv establishmenta (shiizam je poceo kao pobuna), itd. Shiiti su, daleko liberalniji prema ženama od Sunita, dosta njihovih propisa više favorizira žene nego u sunitskoj seshariji, jer jako postuju Fatimu, Alijevu ženu i Muhamedovu kći...

Znači, razlike između Shija i sunija su počele politički, ali su vrlo brzo dobile i teološki karakter... Danas je najbitnija razlika priznaju li Sunnu ili ne...

ALAWITI

Alawiti su potomci prastanovnika Sirije. Oni su bili krčćani i nakon islamskog osvajanja su zadržali svoju staru vjeru (verziju kršćanstva). Pod utjecajem ismaili shiita su se priblizavali islamu. Alawiti su čudna mješavina kršćanstva i islama, slave Božić i Uskrs, vjeruju u Trojstvo, ali drugačije - vjeruju u Alija (značenje), Muhameda (ime) i Salmana Perzijanca (vrata). Njihova osnovna molitva glasi Okrećem se prema vratima, klanjam se imenu i obožavam značenje. Njihova verzija shahade je svjedočim da nema boga osim Alija.

Oni vjeruju da su ljudi zvijezde koje su pale s neba zbog svojih grijeha, i vjeruju u reinkarnaciju. I kod Druza je vjera u reinkarnaciju gotovo fanatična. Alawiti vjeruju da, ako su griješni mogu 7 puta doživjeti reinkarnaciju, i zbog grijeha će biti rođeni kao kršćani. Nevjernici se reinkarniraju kao zivotinje.

Njihov molitvenik, Kitab el Madzmu im je poslje Qur'ana najsvetija knjiga, vuče korjene iz ismaili shiitskih spisa. Uče kuran i vjeruju u 5 stupova islama, ali ih vrlo slobodno interpretiraju. Za sebe vjeruju da su muslimani, a većina muslimana ih ne priznaje kao takve. Ime Alawi bi u prevodu bilo Alijevac, prema Imamu Aliju (za kojeg smatraju da je bog). Ima ih oko 20% u Siriji.

Još jedan zanimljiv detalj. Otkud tako fanatična podrska sirijskog režima shiitskim teroristima iz Libanona? Obitelj Asad su Alawiti, i muslimani ih smatraju kufar (nevjernicima). Krajem 70-tih su libanonski shiitski šejkovi (zapravo šeik Sadr - ne brkati sa Sadrom iz Faluje, ili bani Sadrom; naime, Sadr je vrlo popularno prezime kod shiita) priznao alawite kao halal shiite 12 imama i imenovao jednog alwaita kao imama jednog gradica u Libanonu. Od tada, tko takne u Hizb Allah, ili Amal, taknuo je Hafeza i Bashira al Asada u dušu. Inače, zanimljivo je i da Alawiti recimo, piju alkohol. Njihov sherijat je jako različit od muslimanskog.

JAZIDI

Ima ih oko 10 000 u Siriji. Ne zna se puno o njihovoj vjeri jer svega par ljudi zna što je ona. Zna se da sadrži elemente islama, židosvtva, kršćanstva, zoroastrizma, mincaizma i poganstva. Sirijci ih smatraju sotonistima. Biblija i Kuran su im svete knjige.

Oni su se odvojili od sunita, vuku korjene od seljenja dijela Umajadske dinastije u Siriju u 12. stoljeću. Imaju jedno poznato sveto mjesto, grobnicu njihovog glavnog svetca, šeika Adija. Etnicki su Kurdi.

Od poganstva obožavaju Malak Tausa, predislamsko mitransko božanstvo, pauna palog anđela, a imaju i više manjih idola. Sami sebe zovu Dasin. Nikad se ne mole pred strancima i klanjaju u smjeru sunca. Čak nije sigurno otkud njihovo ime; naime, postoje dvije teorije - jedna da dolazi od imena Umajadskog šeika Jazda, a druga da dolazi od perzijske riječi Jezd što znači anđeo i vjerojatno se odnosi na Malak Tausa.

Prema njima Malak Taus je pali paun anđeo koji se pokajao i popravio svijet koji je razbio. Napunio je 7 tegli svojim suzama u ugasio vatru u paklu. Imaju još dvije svete knjige, Crnu knjigu i Knjigu otkrivenja. Crna knjiga zabranjuje jesti zelenu salatu i nositi tamno plavu odjeću. Mole se dva puta dnevno, sveti dan im je srijeda, ali subota im je dan odmora. Imaju godičnji hadž na grobnicu šeika Adija gdje se u rijeci okupaju držeći likove Malak Tausa, i zapale stotine svijeća. Tada i žrtvuju vola. Obrezuju se i krste se.

DRUZI

Druzi su se u 12. stoljeću odvojili od ismaili siita, počeli su sa vjerovanjem da se Alah manifestira u određenom kalifu (vidi dolje). Druzi dolazi od imena Darazija, iranskog mistika. Sami sebe zovu Movahidun.

Oni vjeruju da je fatmadski shiitski kalif Hakim utjelovljenje Alaha na zemlji, ponekad mu se mole i čak ga zovu moj gospode. Isto tako smatraju Jitra, Mojsijevog svekra, najbitnijim prorokom. Najbitniji vođa im je Hamza ibn Ali (iz 11 stoljeća); on je proglasio Hakimovo božanstvo i za sebe rekao da ima kozmički intelekt.

Kod Druza je zabranjeno pricati o vjeri outsiderima (zbog straha od proganjanja, slično kao i kod Alawita). Dijele se na akil, ili upućene i dzuhal, ili neznalice. Vecina druza ne zna bit svoje religije. Druza ima dosta u Libanonu (bili su jedna od strana u građanskom ratu, vođa im je bio Walid Jumbalat), Siriji i na sjeveru Izraela. U Izraelu su vrlo odani državi, gotovo fanatično služe u vojsci, dok su sirijski Druzi veliki neprijatelji Izraela. U Libanonu vode svoju politiku.

Iz religijskog leksikona:

Druzi (arap. ad-Duruz), religijsko-etnička zajednica nastala na Blistom istoku početkom XI. st. iz Ismailitskog šijizma. Utemeljili su je Muhamed ibn-Ismail ad-Darazi (po kojem je dobila ime) i Hamza ibn Ali, koji je razradio njen nauk. Sekta je nastala u Egiptu za šestog kalifa Hakima, koji je sunitima htio nametnuti ismailitsko učenje. Pošto su ih u Egiptu progonili suniti, Drzi su se 1117. iselili u Siriju (gorje Libanon i Antilibnon. Od te godine počinje druska era. Sebe nazivaju ispovjedateljima Božje jednote.

Druski nauk temelji se na ismailitskom učenju (monoteizam, mesijanizam, neki elementi preuzeti su iz gnosticizma i neoplatonizma). K tomu Druzi vjeruju u inkarnaciju i metempsihozu. Po druskom učenju fatimidski kalif Hakim posljednje je i glavno božansko utjelovljenje (maqam). Hakim je utjelovljenje Prajednog, a Hmza ibn Ali kozmičkog uma što ga je proizvelo Prajedno. Iz kozmičkog uma slijedi ostalih pet počela utjelovljenih u pet osoba. Tako su Hakim i Hamza zamijenili Alija i Ismaila iz ismailitskog učenja.

Druska zajednica zatvorenog je, inicijacijskog i ezoteričnog tipa. Zbog čestih progona služili su se pšrikrivanjem (taqiyya) svojih vjesrkih obilježja. Zajednica se se dijeli na upućene ('uqqal) i neupućene (guhhal), koji nakon inicijacije ulaze među upućene i prakticiraju strog vjerski život (monogamija, suzdržavanje od alkohola i puiđšenja). Zajednica je uređena strogo patrijahalno. Između upućenih biraju se šejhovi (glavari), a predvodi ih reis (hrhovni glavar). Danas ih ima oko 700.000, od čega je više od polovice u Siriji (Gabal ad-Duruzu, nekadašnji Hauran), znatna skupina u Libanonu te manine u Izraelu i Jordanu.

Iz jeruzalemskih arhiva uz Dan Jeruzalema / יום ירושלים

2005-06-06T17:54:00.000+02:00

Srijeda, sedmog lipnja 1967. (četvrti dan u tjednu, 28. dan mjeseca Iyyara, godine 5627. po hebrejskom kalendaru):

Put prema Kotelu (Zapadnom zidu Brda Hrama; u hrvatskoj jezičnoj tradiciji poznatijem kao Zidu plača) je otvoren. Stariji vojnici predvode mlađe na sveto mjesto o kojem su sanjali od 1948. godine. Prvi Židovi došli su do Kotela nakon 19 godina židovskog odsustva. Osjećaji ganuća preplavljuju čak i one vojnike, koji nisu religiozni. Padobranac podiže izraelsku zastavu, koju je poslala gospođa iz Beit Hakerema. To je ista ona zastava, koja se vijorila u Rovi (židovskoj četvrti) do predaje jordanskoj vojsci 1948. godine, kada je cjelokupno židovsko stanovništvo protjerano iz starog Jeruzalema.

Nastupio je val olakšanja kod mnogih u iščekivanju kraja rata. Oni su dosegnuli finale i nagradu, iako se, u pozadini, i dalje čuje snajperska vatra.

Glavni rabin izraelske vojske, general Shlomo Goren, stigao je sa svicima Tore i šofarom da bi obilježio ovaj dan. Dok on puše u šofar, pucnji su ispaljeni s minareta mošeje. Automatski, izraelski vojnici na Brdu Hrama uzvraćaju vatru.

Rabin Goren blagoslivlja trupe i govori molitvu za one, koji su ubijeni, ili ranjeni u borbama. Uz religijske pjesme, vojnici pjevaju i Hatikvu (izraelsku himnu) i Jeruzalem od zlata (hit Naomi Shemer). Vojnici dolaze, mole i pjevaju, stalno se izmenjujući.

Zvučna snimka sa Zapadnog zida

Židovstvo u eri globalizacije

2005-06-01T20:12:00.000+02:00

Dva se zanimljiva trenda počinju nametati pred židovstvom na globalnom nivou: jedan od njih jest tendencija da se, umjesto dosadašnjeg promatranja židovskog svijeta iz diskursa odnosa Izrael-dijaspora, židovski svijet počinje promatrati kao jednu jedinstvenu globalnu cjelinu, u kojoj je Izrael percipiran kao još jedna (naravno, najvažnija) židovska zajednica.

Najuočljiviji izraz oakvog trenda predstavlja KolDor - novoosnovana udruga mladih židovskih lidera iz cijelog svijeta, uključujući tu i Izrael, koji su odlučili aktivirati se u smjeru utjecaja na promjenu diskursa, iz kojeg se promatra židovstvo na globalnoj razini. Jedan od glavnih članaka iz njihove deklaracije načela (a koja je objavljena prije otprilike 6 mjeseci) govori upravo o toj potrebi promjene diskursa - koncept, u kojem se židovstvo promatra na razini Izrael-dijaspora, mora se napustiti u korist novog koncepta židovskog naroda na globalnoj razini.

Na ovaj način KolDor pokušava utjecati na prekid dosadašnjeg izraelskog i američkog ekskluziviteta u ovom dijalogu i dovesti i ostale svjetske židovske zajednice u dijalog na jednakim osnovama. Prije nekoliko je godina ovaj novi trend ušao i u neke tradicionalne institucije poput Sohnuta (Židovske agencije), koja se, sukladno s novim trendom ponajprije definira kao globalna židovska udruga, a tek nakon toga, kao udruga, koja je, iymeđu ostalog, involvirana u razvijanje veza i odnosa između izraelskog društva i židovske dijaspore.

Drugi trend je percepcija židovskog naroda ne kao religije, pa čak ni kao naroda, već kao civilizacije. Iako je definicija židovstva kao civilizacije postavio još prije 80 godina američki židovski filozof Mordechai Kaplan - izuzetno važna i fascinantna osoba i nažalost nedovoljno poznat žiroj izraelskoj javnosti - čini se da je pojam ponovno izbio u javnost: poznati sociolog Shmuel Noah Eisenstadt svoju je posljednju knjigu naslovio Židovska civilizacija, a čak su i političari profila npr. Uzi Dayana počeo upotrebljavati taj pojam.

Pojava ovih dvaju trendova upravo sada, naravno, nije slučajna; uz to, oni su i međusobno povezani. Na određenoj razini, kada se govori o globalnom židovskom diskursu , on predstavlja reakciju na izraelsku aroganciju prema židovskoj dijaspori, a po kojoj, u svom (opravdanom) odbacivanju dijaspore kao koncepta, Izraelci odbacuju i same Židove u dijaspori. Ova je reakcija istovremeno i priznanje da je najveći izazov, pred kojim se nalazi židovski narod danas, očuvanje i njegovanje židovskog identiteta, a ne više fizička eksterminacija. Po ovom se pitanju Židovi u Izraelu nalaze na sličnom testu, kao Židovi u dijaspori; s razlikom da izraelski Židovi imaju nešto bolju startnu poziciju.

Gledano iz perspektive barem onih mladih Izraelaca, koji su partneri u ovom dijalogu, primjetan je osjećaj olakšanja uslijed oslobađanja od ekskluziviteta domaćeg, izraelskog diskursa, u korist dijaloga sa svijetom, prije svega sa svojim prirodnim prvim horizontom - židovskim svijetom. Međutim, više od bilo čega drugog, i definicija židovskog diskursa u globalnom kontekstu i definicija židovstva kao civilizacije (radije nego kao naroda) samo su inicijalne ekspresije adaptacije židovskog diskursa eri globalizacije i početku post-nacionalne ere.

Kada govorimo o percepciji židovstva kao civilizacije, govorimo o uzbudljivom izazovu: potencijal židovske prisutnosti u svijetu u tom kontekstu sigurno je daleko veći od puke prisutnosti u svijetu jednog malog naroda, koji broji 13 milijuna ljudi. Ipak, mora se voditi računa o centralitetu Izraela u toj, židovskoj civilizaciji. Na kraju krajeva, mora biti jasno - i to ne samo Izraelu sa svojim cionističkim konceptom - da je upravo i jedino Izrael sa svojim službenim jezikom, koji je ujedno i jezik te civilizacije, s državnim blagdanima, koji su ujedno i blagdani te židovske civilizacije i u tom Izraelu, jedino u kojem to židovstvo funkcionira ne samo u kontekstu manjinske zajednice - centar te civilizacije.

Odbacivanje Izraela ne mora zamijeniti izraelsku aroganciju prema Židovima u djaspori. Osnivačima KolDora, koji su identificirali ovu zamku, trebalo bi odati priznanje, što su u svoju deklaraciju načela naglasak stavili ne samo na globalni židovski diskurs, već i na priznanju izraelskog cntraliteta, čak i u novoj, globalnoj eri.

(By Yair Sheleg)

Moj život je nova pjesma

2005-05-31T15:45:00.000+02:00

Fotografija: Amos Oz s roditeljima (Fania i Aryeh), 1944.

Amos Oz, najpoznatiji izraelski suvremeni romanopisac, napisao je memoare o svom djetinjstvu, u vrijeme posljednjih dana Britanskog mandata i prvih dana židovske države, koji u svojoj potpunoj literarnoj snazi, nadmašuje i najbolje među njegovim romanima. Dio njegove snage izlazi i iz proze same - turobne, lirske pa čak incantatory - i iz rečenica engorged emocijama i uspomenama. Ali najviše energije u Priči o ljubavi i tami (A Tale of Love and Darkness) generirano je Ozovom elegantnom uporabom frikcije između osobnog i političkog.

...S nevjerojatnom snagom i jasnoćom, Oz donosi svoja sjećanja sa svojim ranim osjećajem pripadnosti židovskom narodu i njegovim braniteljima; sjećanja o opsadi i arapskom bombardiranju Jeruzalema, kada je i do 25 ljudi našlo sklonište u sićušnom, mračnom podrumskom stanu i kada je njegova babysitterica bila pogođena snajperom; sjećanja os trahu da će država biti skršena samo nakon par dana od njenog rođenja i da on ne bi imao kamo otići...

U najuzbudljivijem dijelu knjige, Oz opisuje okupljanje čitavog susjedstva, u napetoj atmosferi, oko jedinog radio prijemnika navečer, 29. studenog 1947. godine, čekajući rezultat glasovanja za rezoluciju u Općoj skupštini UN-a, koja je pozivala na stvaranje dvije neovisne države na području mandatne Palestine. Objava o prihvaćanju rezolucije - prvo međunarodno priznanje i židovskog prava na vlastitu državu - primljena je u uzbuđenom vikanju prisutnih, plesanju i suzama radosnicama. Oz se sjeća da je, kad je te večeri otišao u krevet, njegov otac legao pored njega, i, milujući ga po glavi, šaptao o ponižejima, koja je doživio od nasilnika u Vilni i Odessi i o značenju onoga što se dogodilo te večeri.

Pospano sam posegao svojom rukom ka njegovom licu i, umjesto njegovih naočala, dotaknuo njegove suze. Nikad u mom životu, ni prije ni poslije te noći, čak ni kad je moja majka umrla, nisam vidio oca kako plače.

Još jednom u romanu, nacionalno postaje osobno.

Konačno, Oz nam govori o jednoj noći u travnju 1948., tijekom koje je 78 profesora, liječnika, sestara i studenata ustrijeljeno i spaljeno živo na svom putu ka Mount Scopusu od arapske zasjede, dok su Britanci stajali i gledali. Ozov je otac trebao biti u tom konvoju, ali ga je, igrom slučajnosti, propustio.

Skoro točno nakon 56 godina, zapisujem ove riječi nedaleko od mjesta gdje se dogodio masakr, u svom stanu u Ulici 78-orice, koja povezuje Ulicu proroka i Ulicu padobranske jedinice, i zahvalan sam za ovaj tijek sjećanja, vizije i hrabrosti, koji mi je Amos Oz omogućio da vidim i čujem gorljivije.

(by Benjamin Balint, associate editor of Azure)

Bauhaus u Tel Avivu

2005-05-27T21:30:00.000+02:00

Tel Aviv ima najveći broj zgrada, građenih u Bauhaus stilu, na svijetu. Naime, čak 17 bivših studenata Bauhausa svoj je dom, a radi situacije u Europi tridesetih godina 20. stoljeća, našlo u Tel Avivu i ostalim gradovima britanskog Mandata Palestine.

Među poznatije arhitekte ubrajaju se Arieh Sharon , koji je radio na većini bolnica u Mandatu i u počecima kibuca Gan Shmuel; Genia Averbuch, dobitnica druge nagrade (prva nije bila dodijeljena) za plan za izgradnju Dizengoff Circlea u dobi od 25 godina, te Erich Mendelsohn, koji je i dizajnirao privatnu rezidenciju prvog izraelskog predsjednika Dr. Chaima Weizmanna.

Rothschild Blvd. 71

Ulica Emila Zole 17

Između dvaju svjetskih ratova, Tel Aviv je doživio golem graditeljski zamah, a uslijed pojačane migracije iz Europe. U to je vrijeme običaj bio da se zgrade bojaju u bijelo ili krem, neovisno o tome da li se radilo o zgradama u Bauhaus stilu, ili ne. U tom je razdoblju Tel Aviv i dobio nadimak - Bijeli Grad.

U Tel Avivu je izgrađeno najviše kooperativnih zgrada sa stanovima za radnike u Izraelu (tada britanskom mandatu Palestini). Cilj je bio omogućiti, sto većem broju ljudi, bazu za što jednakiji način zivota u gradu. Takvi blokovi stanova formiraju male stambene jedinice, a njihovi stanari imaju razne vrste usluga u samim zgradama - uključujući tu dječji vrtić, poštanski ured, dućan, praonicu i slično. Uz to, oko zgrade je postojao i vrt gdje su stanari imali pravo uzgajati svoje vlastito povrće - naime, održavati vezu sa zemljom u cionističkoj se smatralo izuzetno važnim. Jedan od najbolje sačuvanih takvih stambenih blokova je onaj na kutu ulica Frishman, Dov Hoz i Frug. Ovaj blok je, neko vrijeme, služio i kao sjediste Hagane.

Ulica Ahad Ha'am 49, (arhitekt Tsachi Shlush)

U Tel Avivu danas postoji preko 1500 zgrada sagrađenih u Bauhaus stilu, od kojih mnoge vape za zaštitom. Sve više ih se restaurira; tako obnovljene, pomažu nam naslutiti kako je moderno i lijepo Tel Aviv izgledao 1930-tih.

Bauhaus je u Tel Avivu razvio i neke svoje lokalne specifičnosti. Tako je, npr. razvio manje prozore, stupove, ravne krovove, a gađevinski materijal je bio pojačani beton.

MANJI PROZORI

U Europi, veliku su prozori bili jedno od glavnih obilježja ovog stila (svijetli prostori). Međutim, s obzirom na klimatske različitosti, izraelski je Bauhaus razvio duge i uske, vodoravne prozore. Na nekim se zgradama danas mogu naći i dugi uski balkoni, nastali kao adaptacija tih prozora.

Vodoravni prozori s prugama, pak, zaštitni su Le Corbusierov znak; određen broj lokalnih arhitekata neko je vrijeme radio u njegovom pariškom uredu te su, po dolasku u Izrael, sa sobom donijeli i taj arhitektonski element.

STUPOVI

Još jedan element, uz prugaste prozore, omiljen kod Le Corbusiera, našao je odjeka u Izraelu. Naime, stupovi, podižući zgradu, stvaraju prostor za zelenu površinu i veću zračnost njezine okoline.

Prva zgrada, sagrađena na ovakav način, bila je Bet (=kuća) Engel u Rothschildovom bulevaru 84 (vidi sliku ispod odlomka). Sagrađena je 1933.godine, a arhitekt joj je Zeev Rechter; za dozvolu za izgradnju tih stupova Rechter se borio dvije godine, da bi, nakon izgradnje ove zgrade, stupovi postali trend u arhitekruri tog vremena (stupove je često moguće naći i u modernim zgradama, ne samo u Tel Avivu). Danas je prostor između stupova, na ovoj zgradi, zatvoren.

Rothschildov je bulevar inače odlična lokacija za studiranje telavivskog Bauhausa; neke od tih zgrada danas čekaju restauraciju.

RAVNI KROVOVI

Iako, za razliku od Le Corbusierove ideje, na krovovima uglavnom nisu bili predviđeni vrtovi, krovovi su ipak služili svim stanarima zgrade za razne društvene događaje i aktivnosti, a na njima je, najčešće, bila i praonica.

OJAČANI BETON

Prvi put upotrebljen je, u Tel Avivu, 1912. godine te je doživio pravi bum, najviše zahvaljujući lakoj izradi pa nije zahtijevao visoko obučene radnike.

Bauhaus je, u Tel Avivu, 1930-tih, postao popularan iz više razloga: Tel Aviv je bio zamišljen i građen kao moderni grad po zapadnim standardima. Većina arhitekata i sama je došla iz Europe. Ujedno, a radi velikog obujma izgradnje, bilo je potrebno pronaći način gradnje, koji ce biti dovoljno jeftin i brz. Tel Aviv je, ujedno, i jedini svjetski grad u kojem prevladava Bauhaus. Upravo radi toga se 2003. godine našao na listi UNESCO-ove svjetske bastine.

UNESCO I TEL AVIV

UNESCO je 2003. godine na svoju listu lokaliteta svjetske baštine dodao 24 nove svjetske lokacije te se tako broj takvih lokaliteta pod zastitom popeo na 754 - jedan od novih lokaliteta na listi zaštićene svjetske bastine je i Bijeli Grad u Tel Avivu - dio Tel Aviva izgrađen u Bauhaus ili Internacionalnom stilu.

(Klikom na fotografiju, moguće je istu vidjeti u većem formatu)

Tel Aviv je svoj život počeo 1909. kao predgrađe mediteranske luke Jafo, da bi ubrzo postao komercijalni i kulturni centar, prvo u razdoblju Mandata, a zatim u i Državi Izrael. Danas je Tel Aviv, iako je Jeruzalem izraelski glavni i najveći grad, i dalje kulturni centar - nešto poput izraelskog New Yorka - a sa svojim predgrađima i pridruženim gradovima dom je za oko 3 milijuna Izraelaca.

Dizengoff Circle iz zraka, 1940.godine: klikom na fotografiju, moguće je istu vidjeti u većem formatu

Razvoj Bijelog Grada započeo je 1920-tih i 1930-tih., nakon emigracije velikog broja židovskih njemackih arhitekata; do sredine 1930-tih, Tel Aviv je bio jedini grad na svijetu sagrađen gotovo isključivo u Bauhaus, ili Internacionalnom stilu - bjelina pak njegovih jednostavnih betonskih linija, pravokutnih i kvadratnih oblika, malih prozora, tornjeva od staklene cigle i terasa donijela je gradu njegov nadimak - Bijeli Grad.

Bijeli Grad je četvrti lokalitet u Izraelu koji je dosao pod zaštitu UNESCO-a; ostala tri su zidine jeruzalemskog Starog Grada, Masada i Stari Grad Akko.

Turistička tura po Bijelom gradu

Tracing the Tree of Life - Razlike između ortodoksnog, reformnog i konzervativnog židovstva

2005-05-26T20:06:00.000+02:00

Put ka ortodoksnom židovstvu dug je i vijugav. Postoji li Bog? Da li nam je Bog dao Toru? Da li nam je Bog dao usmenu Toru? Kao i u slučaju mnogih drugih Židova, koji ponovno otkrivaju svoju baštinu, i ispred mene su se otvorila ta pitanja s kojima se rebalo suočiti i odgovoriti na izazove, koja su ta pitanja za mene predstavljala. Svi mi, koji smo pred ba’alei tshuva (oni, koji se vraćaju židovstvu), u nekom trenutku dođemo do denominacijskog križanja. Onaj tko je uvjeren u Božansko podrijetlo Tore i svjestan da je Tora, da bi bila protumačena, morala biti objavljena s usmenim objašnjenjima, tražimo onaj pokret u židovstvu, koji posjeduje tu drevnu mesoru.

Identifikacija povijesnog debla

Oko dvije tisuće godina prije nego što su reformno i konzervativno židovstvo stupili na scenum ortodoksni su mudraci zabilježili tvrdnju da je usmena tradicija primljena od Boga na Sinaju 1312 p.n.e. i prenošena netaknta mudracima iz doba Mishne .[1] Kasniji talmudski tekstovi potvrđuju takvo vjerovanje[2], kao što to kasnije potvrđuju i spisi srednjevjkovnih i postsrednjevjekovnih ortodoksnih znanstvenika.[3] Iako su saduceji i karaiti odbacili usmenu tradiciju ortodoksnog židovstva, sekularni znanstvenici suglasni su da su ove skupine bile one koje su otpale od povijesnog mainstrema ortodoksnog židovstva.[4] Ortodoksno židovstvo do danas tvrdi da je usmena tradicija prenešena netaknuta od roditelja djetetu, od učitelja studentu.[5] Teoretski, ortodoksni Židov je u posjedu originalne usmene tradicije.

Reformna grana

Drugi po starini postojeći židovski pokret je reformno židovstvo. Djed reformnog pokreta je Moses Mendelssohn (1729-1786). Iako Mendelssohn nikad nije javno odrekao, ni Tori, ni usmenoj tradiciji, Božansko podrijetlo, možda proročanski, četiri od njegovo šestoro preživjele djece konvertitalo je na kršćanstvo.[6] Paralelno s tim, jedan od Mendelssohnovih najvažnijih učenika, David Friedlander (1765-1834), pisao je pastoru Teller, savjetniku pruskog Ministarstva religije, u svoje, i ime još nekih židovskih glava obitelji, nudeći svoje pristupanje Luteranskoj crkvi. Tek nakon što je pastor odbio Friedlanderov zahtjev, krenuo je ovaj Mendelssohnov učenik reformirati svoju vlastitu religiju.[7]

Ono što je Mendelssohn oklijevao javno reći o mesori, Abraham Geiger (1810-1874), najutjecajniji reformni Židov druge generacije, hrabro je proklamirao. Godine 1837., Geiger je sazvao Prvu reformnu rabinsku konferenciju u Wiesbadenu, u njemačkim zemljama i deklarativno izjavio:

Talmud mora otići, Biblija - ta kolekcija uglavnom lijepih i nadahnutih ljudskih knjiga - također mora otići kao Božje djelo.[8]

S ovakvom je deklaracijom reformno židovstvo postalo prva poznata skupina unutar židovstva u više od 3,100 godina židovske povijesti, koja je negirala božansko podrijetlo Tore.[9] Reformno je židovstvo odbacilo mesoru.

Nedugo nakon što je Geiger organizirao reformno židovstvo u njemačkim zemljama, njegov američki kolega, Isaac Mayer Wise (1819-1900), započeo je taj novi pokret u Novom svijetu. Godine 1850., u debati u Charlestonskoj sinagogi, Wise je izjavio da ne vjeruje u Mesiju kao osobu, ili u tjelesno uskrsnuće[10], dva važna stupa židovske usmene tradicije.[11] Sedam godina kasnije, Wise je tiskao novi Sidur (molitvenik), u kojem su ispuštene tradicionalne molitve o povratku na Cion, ponovnoj izgradnji Hrama itd. pripremajući tako put za službenu anticionističku deklaraciju u okviru Pittsburške platforme (Pittsburgh Platform) iz 1885.[12] Wise je osnovao reformni seminar - Hebrew Union College; i na njihovoj prvoj svečanosti promocije 1883. godine na jelovniku su posluženi

Little Neck Clams, Fillet de Boef, Salade de Shrimps, Grenouiles (frogs legs) a la Creme, and Ice Cream.[13]

Sredinom studenog 1885, Dr. Kaufman Kohler sazvao je Pittsburšku konferenciju reformnih lidera, nadajući se da će na njoj reformni pokret zauzeti službena stajačišta o nizu pitanja. Kohler je pokušao postaviti ton konferenciji i smjer u službenim izjavama na istoj poput

Smatramo da je njihova [svetih spisa] kompozicija, raspored, kao i cjelokupni sadržaj ljudsko djelo, u kojem se očitavaju nedostaci vremena, u kojem su nastali;[14]

Moramo odbaciti tu ideju, nama potpunu stranu, da brak s nežidovima nije po Zakonu.[15]

U svojoj izjavi, kojom je otvorio Konferenciju, Kohler je izjavio:

Ni jednog trenutka ne oklijevam reći ovdje i pred licem šitavog židovskog naroda da... je obrezivanje barbarska okrutnost, koja unakazuje i sramoti našu baštinu i našu svetu misiju svećenika među narodima. Ovaj ritual je ostatak divljeg afričkog života našeg naroda... također, djeca rođena u mješovitom braku ne bi se trebala promatrati kroz taj ekskluzivistički i primitivni standard, koji određuje rasni karakter samo prema majčinoj krvi… ja više ne mogu prihvatiti nastrane i izvrnute silogizme talmudskog zakona, kao nešto što nam je obvezujuće... Mislim da, ako igdje, onda mi ovdje moramo imati hrabrosti emancipirati se od rabinskog legaliteta.[16]

Uz nekoliko modifikacija, Konferencija je jednoglasno prihvatila Platformu, onako kako je predložio Dr. Kohler. Reformno je židovstvo dakle prihvatilo

moralne zakone kao jedine obvezujuće

židovstvu, odbijajući

sve one, kojei nisu adaptirani pogledima i občajima moderne civilizacije.

Platforma je odbacila zakone o kosher hrani, jer

oni ne mogu impresionirati suvremenog (modernog) Židova.

Kohler je tada izabran za predsjednika Hebrew Union Collegea, a godinu dana kasnije je izjaio:

Nema nikakvog opravdanja u tome da student svoje najdragocjenije vrijeme provede u halakičkim diskusijama... [i] ludim diskusijama, kojih su pune nebrojene stranice Babilonske Gemare.[17]

Pod Kohlerovim vodstvom, HUC-ov pripremni odsjek nije zahtijevao nikakve talmudske studije, iako se od studenata tražilo uzimanje kolegija iz Novog zavjeta i Kurana.[18] Kohler je o reformnim Židovima govorio kao o onima

koji više nisu obvezni na Shulhan Aruh.[19]

Unutar reformnih krugova, mesora je bila ne samo izgubljena; mesora je bila anathema.

Kohler je tada izabran za predsjednika Hebrew Union Collegea, a godinu dana kasnije je izjavio:

Nema nikakvog opravdanja u tome da student svoje najdragocjenije vrijeme provede u halakičkim diskusijama... [i] ludim diskusijama, kojih su pune nebrojene stranice Babilonske Gemare.[17]

koji više nisu obvezni na Shulhan Aruh.[19]

Unutar reformnih krugova, mesora je bila ne samo izgubljena; mesora je bila anathema.

Do 1972. godine, reformno je židovstvo otišlo u ekstrem. Istraživanje,koje je te godine provela Central Conference of American [Reform] Rabbis, izvijestila je da

samo jedan od deset [reformnih] rabina kaže da vjeruje u Boga na manje, ili više tradicionalan židovski način.[20]

Ostalih 90% svoju su vjeru definirali pojmovima kao

agnostik...
...ateist...
...bahai u duhu, židovi u praksi...
...polidoksist...
...religijski egzistencijalist i
teološki humanist.[21]

Za vrijeme svog zasjedanja 1990. godine, središnje tijelo reformnih rabina (Central Conference of American [Reform] Rabbis’ ) debatiralo je o ordinaciji deklariranih homoseksualaca; jedan ih je profesor na HUC-u podsjetio na Levitski zakonik 18, koji homoseksualni čin naziva odvratnim; član većine (koja je bila za ordinaciju) u tom tijelu otklonio je takav prigovor riječima:

Prilično je kasno na CCAR-ovoj debati večeras za citiranje Tore. [22]

Te iste godine, oko 25% reformnih lidera mlađih od bili su u braku s nežidovima.[23] Do 1991. godine u reformnom je pokretu bilo oko 60% miješanih brakova.[24]

Konzervativna podgrana reformne grane

Dugo je trajala debata između aktivista reformnog židovstva oko smjera daljnjeg razvoja židovstva. Dok je Abraham Geiger smatrao je da bi reformatori morali aktivno voditi zajednicu daleko od prevladanih vjerovanja i vjerske prakse, njegov kolega Zacharias Frankel, kojeg mnogi smatraju intelektualnim pretkom konzervativnog židovstva, smatrao je da bi progresivno vodstvo uzrokovalo odbojnost i stimuliralo pobunu i da je zato

Zadatak reformatora da jednostavno potvrdi napuštanje onih ideja i prakse, koju je zajednica već napustila.[25]

Zato je Frankel napisao[26]:

Načini [transformacije] moraju biti shvaćeni s toliko pžnje i diskretno, uvijek prilagođeni vremenu, tako da će cilj biti dosegnut neprimjetno, a daljnji napredak prosječnom oku činit će neprimjetan.

Ova debata unutar kuće nastavila se u razdoblju čuvenog banketa Hebrew Union Collegea i objavljivanja Pittsburške platforme (Pittsburgh Platform). Ubrzano reformno odmicanje od židovske tradicije uzbudilo je one, koji su bili skloniji Frankelovom postupnijem načinu reforme, te su ovi konzervativci stvorili novu granu odnosno pokret unutar židovstva - konzervativno židovstvo (Conservative Judaism). Godine 1886., oni su osnovali Jewish Theological Seminary of America, (JTS) koji je dobio ime po Franelovom seminaru u Njemačkoj - Jewish Theological Seminary of Breslau.[27] Članak, koji je objavljen u časopisu novog Seminara tvrdio je da će JTS držati pravac između glupe ortodoksije i lude reforme.[28]

Kao grana, koja se odvojila od reformnog židovstva, nova konzervativna skupina nije imala ništa više afiniteta prema mesori od svog roditeljskog pokreta. Solomon Schechter (1849-1915), koji je preuzeo vođenje JTS-a 1902. godine, javno je kršio shabat[29] i napisao da 3 r stoje za rotten ranting rabbis. (truli brbljavi rabini)[30] Konzervativni povjesničari tvrde da je i Schechterov nasljednik, Cyrus Adler (1863-1940), dijelio antirabinske stavove svog prethodnika.[31]

Reformni znanstvenici hvalili su Adlerovog nasljednika, Louisa Finkelsteina (1895-1991), za

spremnost primjene [sekularnih] kritičkih metoda kod studiranja Humash (Petoknjižja) na Židovskom teološkom seminaru (Jewish Theological Seminary).[32]

Pod Finkelsteinovim vodstvom JTS je, 1959. godine, organizirao natjecanje za najbolji esej na temu The Traditions in Genesis 1:1-25:17 – Resemblances to, Dependencies Upon, and Contrasts With Traditions of Other Peoples;[33], a do 1970. godine Finkelstein je uveo napredni biblijski seminar; opis kolegija obećavao je analizu različitih izvora Petoknjižja[34] Finkelsteinov progresivan pristup Petoknjižju imao je trenutne praktične posljedice: usprkos biblijskoj prohibiciji paljenju vatre na šabat[35], Rabbinical Assembly konzervativnog pokreta objavilo je dokument po kojem je dozvoljeno voziti automobil za đabat, ako se dolazi na bogoslužje.[36] Konzervativno židovstvo, je, dakle, krenulo putem svog pretka - reformnog židovstva.

Finkelsteinova supruga u potpunosti je odbacila svoju vjeru i sve micvot.[37] Finkelsteinov vlastiti odnos prema halahi može se najbolje ilustrirati njegovim odnosom prema micvi pikuach nefesh (spašavanju ljudskih života) za vrijeme Drugog svjetskog rata. U razdoblju od pčetka 1938. godine, kada je mnogo mladih njemačkih Židova apliciralo JTS-u ne bi li dobili vize za SAD, Finkelstein je odbio izdati im garantna pisma.[38] Prema povijesti Seminara, koju je nedavno objavio JTS sam[39]:

Položaj običnih Židova u istočnoj Europi nije zaokupljao Finkelsteinovu pozornost. Nema dvojbe da su lideri Seminara, kao uostalom i njegovi profesori i studenti znali za nacističke zločine nad Židovima za vrijeme Drugog svjetskog rata.Kao član Američkog židovskog komiteta i JOINT-a, Finkelstein je redovito dobivao izviješća o nacističkim zločinima. Iako je bio ganut situacijom u kojoj se našlo europsko židovstvo, on ipak nije ni odgovorio na izravne molbe a sudjeluje u prosvjedima u njihovu korist, niti je involvirao JTS u bilo koju javnu aktivnost oko holokausta.

U dokumentu JTS-a piše da

Nema dokaza da je Seminar pokušao sakupiti novac ne bi li spasio njemačke Židove, primajući ih kao studente.[40]

Doista, novac nije bio prepreka: godine 1938. godine Finkelstein je prikupio dovoljno velik fond za pokretanje Instituta za međuvjerske studije u okviru Seminara, koji je

okupio protestantske, katoličke i židovske vjerske lidere i znanstvenike na predavanjima o različitim religijskim tradicijama,[41]

za vrijeme rata, Finkelstein je planirao proširenje Instituta, sakupivši novac od Littauera, obitelji Warburg i ostalih kontributora Seminara, kao i iznos od $20,000 od New York Foundation.[42]

Finkelstein je uspio u otvaranju odsjeka Instituta u Chicagu (1944) i Bostonu (1945).[43] Godine 1943., na pitanje zašto su novčana sredstva usmjeravana na međureligijski dijalog, dok je europsko židovstvo bilo eksterminirano, Finkelstein je objasnio da je Institut za međuvjerske studije

has evoked such high praise in many quarters, and has done such effective work, that I am sure all of us agree it must be kept open and expanded at all costs.[44]

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, naglo se pojavilo Finkelsteinovo zanimanje za međunarodna zbivanja. Citirajući njegovo pismo New York Times od 11. kolovoza 1945., povijest Seminara hvali se da ga je njegova

briga za bratstvo i demokraciju potakla da pokaže suosjećanje i prema Nijemcima apelirajući na savezničke okupacijske sile da Nijemce tretiraju blago.[45]

Gershon Cohen (1924-1991), Finkelsteinov nasljednik, proveo je većinu svoje karijere boreći se za ordinaciju žena za rabine. Cohen se, na početku, protivio takvom radikalnom odmaku od tradicije[46]; bali, kad je istraživanje javnog mnijenja unutar pokreta pokazalo da je većina članova kongregacija za ordinaciju žena za rabine, Cohen je promijenio mišljenje.[47] Cohen se na početku te misije našao u oporbi prema cjelokupnom profesorskom talmudskom kadru, ali je taj problem riješio kreiravši neovisnu komisiju, koja je trebala odlučiti o tom pitanju - od 14 mjesta u komisiji, Cohen je talmudskom osoblju JTS-a dodijelio samo jedno mjesto.[48] Polovina sjedala u komisiji pripala je laicima.[49] Cohen je otvrdio svojim prijateljima da će

omisijsko izviješće saliti nz grlo talmudskim profesorima na Seminaru.[50]

Članovi HUC-a Ellenson i Bycel zaključili su da je

Seminar – u donošenju odluke o ordinaciji žena-rabina – dramatično prekinuo vezu sa svojim ostacima ortodoksnih korijena.[51]

Ismar Schorsch, trenutni kancelar JTS-a 1986. godine izjavio je da su veze konzervativnih rabina s prošlošću - mesorom prekinute:

Danas skoro da i nema zajedničkog nazivnika između profesije suvremenog [konzervativinog] rabina… i religijskog vodstva iz srednjevjekovnog razdoblja.[52]

David Lieber, nekad predsjednik-emeritus JTS-ovog odsjeka u Los Angelesu (danas UJ - University of Judaism) i predsjednik međunarodnog udruženja konzervativnih rabina, nudi ovakav izričaj konzervativnog židovstva:

Ne vjerujem u doslovno božansko autorstvo Tore[53]

Ne vjerujem da su Zakon i detalji oko njega božanskog podrijetla.[54]

Profesor židovske filozofije na JTS-ul Gillman elokventnije objašnjava poziciju konzervativnog židovstva:

Biblijski izvještaj o objavi klasični je mit… Tora, onda, predstavlja kanonsku izjavu našeg mita.[55]

I ponovno - diskonekcija od mesore ima praktične posljedice. Godine 1980., na Konvenciji konzervartivnih rabina, Harold Kushner, jedan od najutjecajnijih lidera pokreta, ponudio je rastrežnjujuću opservaciju: [56]

Da li je konzervativni pokret halahički? Ne. Da li bi trebao biti halahički? Ne. Da li bi svijet bio bolji, ili da li bi moj posao bio lakši i ispunjeniji ako bi bio halahički? Ali, da li je? A odgovor jest da konzervativni pokret očito nije halahički pokret. Konzervativno židovstvo nije halahičko zato što konzervativni Židovi nisu halahički i, sve veći broj konzervativnih rabina nije halahički.

Iako je takav proces često dugotrajan, nedostatak mesore na kraju uvijek pokvari religijsku praksu; a nedostatak prakse stimulira spiralno rastuću asimilaciju. U konzervativnom pokretu dnas vidimo početke takvog duhovnog i demografskog razvoja, koji razdire bilo koji židovski pokret odvojen od mesore: jedna je studija pokazala da 4% konzervativnih Židova ponovno otkrije ortodoksno židovstvo, 13% se pomiče prema reformnom židovstvu, a 35% prestaju biti članovi bilo koje židovske afiliacije; jedna druga studija pokazuje da 37% konzervativnih Židova ulazi u miješane brakove.[57]

Rascjepi unutar konzervativnog židovstva

Konzervativno židovstvo rascijepilo se dvaput: 1968. osnovan je Rekonstrukcionistički rabinski seminar (Reconstructionist Rabbinical Seminary), a 1985. godine Institut za tradicionalno židovstvo (Institute for Traditional Judaism). Rekonstrukcionisti, pod vodstvom profesora JTS-a Mordechaia Kaplana, otišli su lijevo, kompletno odbacujući vjerovanje u natprirodno.[58] Institut za tradicionalno židovstvo, koji je vodio profesor JTS-a David Weiss Halivni, otišao je udesno, tvrdeći da Bog jest dao nešto Mošeu na Sinaju, ali da je originalna objava bila iskvarena i izgubljena za vrijeme babilonskog sužanjstva.[59] Prema prof. Weiss Halivniju, Tora je, i po obliku i po sadržaju, ljudsko tumačenje Božje objave iz 6. stoljeća p.n.e. I premarekonstrukcionistima i prema tradicionalistima, mi ne posjedujemo Toru, koju nam je dao Bog, o usmenoj tradiciji Tore da i ne govorimo.

(by Lawrence Kelemen)

__________________________________________________________________________________

Bilješke:

[1] For example, see Pirkei Avot 1:1-2.
[2] For example, see Babylonian Talmud, Tractate Brachot 5A, Shabbat 31A, Megillah 19B, and Gittin 60B
[3] Maimonides’ Introduction to Seder Zeraim,
[4] See Josephus, Antiquities XIII:7; Hyam Maccoby, Revolution in Judaea (New York: Taplinger Publishing Company, 1973), pp.55-74; Leon Nemoy, Karaite Anthology (New Haven: Yale University Press, 1952).
[5] For example, see Rabbi D.Z. Hoffman, Die Erste Mischna (Berlin, 1882), p. 3, and H. Chaim Schimmel, The Oral Law (Jerusalem: Feldheim, 1987), pp. 19-35.
[6] Alexander Altmann, Moses Mendelssohn: A Biographical Study (University of Alabama Press:1973), pp.4-5, 98.
[7] David Rudavsky, Modern Jewish Religious Movements: A History of Emancipation and Adjustment (New York: Behrman House, Inc., 1967), pp. 156-7.
[8] Michael A. Meyer, Response to Modernity: A History of the Reform Movement in Judaism (New York: Oxford University Press, 1988), p.91.
[9] Even the Sadducees, Karaites, and Christians professed belief in the Torah’s Divine origin; they only rejected the Orthodox oral tradition.
[10] David Rudavsky, Modern Jewish Religious Movements: A History of Emancipation and Adjustment (New York: Behrman House, Inc., 1967), p. 288.
[11] Maimonides’ introduction to Perek Chelek (Tractate Sanhedrin), Foundations #12 and #13.
[12] While the historical mainstream clung tightly to the dream of a return to Zion for 2,000 years of exile, the fifth item in the Pittsburgh Platform declares, “We consider ourselves no longer a nation, but a religious community, and therefore expect neither a return to Palestine nor the restoration of any of the laws concerning the Jewish state.” The movement softened its position in its 1937 Columbus Platform, but still feared offering enthusiastic encouragement to return from the Diaspora: “In all lands where our people live, they assume and seek to share loyally the full duties and responsibilities of citizenship… [yet] in the rehabilitation of Palestine we behold the promise of renewed life for many of our brethren.” In its 1976 San Francisco Platform, the Reform movement echoed this limited Zionism, “We encourage aliyah for those who wish to find maximum personal fulfillment in the cause of Zion,” immediately adding, “We demand that Reform Judaism be unconditionally legitimized in the State of Israel.”
[13] See John J. Appel, “The Trefa Banquet,” Commentary, February 1966, pp.75-78.
[14] Walter Jacob, ed., The Pittsburgh Platform in Retrospect: The Changing World of Reform Judaism, (Pittsburgh: Rodef Shalom Congregation Press, 1985), p.104.
[15] Ibid., p. 112.
[16] Ibid., p.101.
[17] Jack Wertheimer, ed., Tradition Renewed: A History of the Jewish Theological Seminary of America, volume 2, (New York: Jewish Theological Seminary of America, 1997), p. 550.
[18] Tradition Renewed, volume 2, p. 551.
[19] Ibid., p. 550.
[20] Theodore I. Lenin and Associates, Rabbi and Synagogue in Reform Judaism, (West Harford: Central Conference of American Rabbis, 1972), pp. 98-99.
[21] Ibid.
[22] Milton Himmelfarb, “What Do American Jews Believe” symposium, Commentary, August 1996, p. 35.
[23] Elliot Abrams, Faith or Fear, (New York: Free Press, 1997), p. 108.
[24] Egon Mayer, “Jewish Continuity in An Age of Intermarriage,” in Symposium on Intermarriage and Jewish Continuity, volume 1, Council of Jewish Federations General Assembly, Baltimore, MD, November 21, 1991.
[25] Michael A. Meyer, Response to Modernity: A History of the Reform Movement in Judaism (New York: Oxford University Press, 1988), p.91.
[26] Ibid., p.85.
[27] Tradition Renewed, volume 2, p.57.
[28] American Hebrew 57:18 (6 September 1895), p. 426. In the history of Conservative Judaism published by the Jewish Theological Seminary, American Hebrew is described as “an unofficial voice for the [Jewish Theological] Seminary, indeed an arm of Seminary propaganda and publicity” (Tradition Renewed, volume 1, p. 38).
[29] Ibid., p. 60.
[30] Ibid., p. 68.
[31] Ibid., p. 56.
[32] David Ellenson and Lee Bycel, “A Seminary of Sacred Learning: The JTS Rabbinical Curriculum in Historical Perspective,” in Tradition Renewed, volume 2, p. 559. Ellenson is Professor of Jewish Religious Thought at HUC-Jewish Institute of Religion in Los Angeles, and Bycel is Dean of the same school.
[33] Ibid.
[34] Ibid.
[35] Exodus 35:3.
[36] Tradition Renewed, volume 2, p. 420.
[37] Ibid., volume 1, p. 530.
[38] Marsha L. Rozenblit, “The Seminary During the Holocaust Years,” in Tradition Renewed, volume 2, p. 278-9. Rozenblit is Professor of Modern Jewish History at the University of Maryland, College Park.
[39] Ibid., pp. 282-289.
[40] Ibid., p.279.
[41] Ibid., p. 286.
[42] Ibid., p. 287.
[43] Ibid.
[44] Ibid.
[45] Ibid., pp. 295-6.
[46] Ibid., p. 489.
[47] Ibid., p. 497-9.
[48] Ibid., p. 492-5.
[49] Commission members included: Victor Goodhill (Professor of Otologic Research, UCLA); Marion Siner Gordon (Attorney); Rivkah Harris (Assyriologist); Milton Himmelfarb (American Jewish Committee); Francine Klagsburn (Author); Harry Plotkin (Attorney); and Norman Redlich (Dean, NYU Law School).
[50] Tradition Renewed volume 2, p. 502.
[51] Ibid., p. 574.
[52] Ibid., p. 575.
[53] David Lieber, “What American Jews Believe” symposium, Commentary, August 1996, p. 53.
[54] David Lieber, “The State of Jewish Belief” symposium, Commentary, August 1966, p. 116.
[55] Neil Gillman, “What American Jews Believe” symposium, Commentary, August 1996, p. 23.
[56] Harold Kushner, “Is the Conservative Movement Halakhic?” in Proceedings of the 1980 Convention (Rabbinical Assembly, 1980).
[57] North American Jewish Data Bank data extrapolated from the 1990 National Jewish Population Survey. See also Chaim I. Waxman, American Jews in Transition (Philadelphia: Temple University Press, 1983), p. 186.
[58] Mordechai Kaplan, Judaism as a Civilization (New York: The Macmillan Co., 1934), pp. 303-405.
[59] David Weiss Halivni, Revelation Restored (Boulder: Westview Press, 1997), pp. 1-10.

Antisemitizam

2004-10-25T20:04:00.000+02:00

Pojam antisemitizam prvi je put upotrijebio Wilhelm Marr, 1870-tih da bi napravio razliku između starog antijudaizma i moderne, političke, etničke, ili rasne opozicije prema Židovima. Pojam je ubrzo usao u uporabu i u druge jezike te postao sinonim, ne samo za neprijateljstvo prema Židovima u modernom razdoblju, već se počeo retroaktivno primjenjivati i za svaku vrstu animoziteta prema Židovima u povijesti.

U nekim se jezicima (npr. u engleskom), antisemitizam ponekad piše s povlakom. Međutim, takvom se praksom legitimira pojam semitizam kao rasni dok se podrijetlo uporabe pojmova semitski i arijski/indoeuropski odnosi na lingvističke, a ne rasne skupine.

Židovi (pretvaranjem semitizma u definiciju rase, što se, u ovom kontekstu, odnosi na Židove) nisu rasa: ono što Židove ujedinjuje su tradicija, povijest, kultura, možda sudbina, ali ne i genetika. Inače, iako je i arapski jezik dio semitske jezične obitelji, kad antisemit govori protiv Semita, on misli - Židov. Kad su nacisti ubijali Židove, surađivali su i s Arapima.

Antisemitzam nije pojam koji je nastao kao suprotnost onome što jest semitizam, budući da takav pozitivan pojam nikada nije postojao. Antisemitzam je antižidovska ideologija Tako je antisemitizam generički pojam, koji definira negativan odnos prema određenoj skupini ljudi; ili, parafrazirajući filozofa Zvi Diesendrucka

teško ćemo pronaći još jedan pojam, koji je skovan samo kao negativan prema ijednom drugom narodu.

Postoje 3 glavna oblika antisemitizma (ovdje je prihvaćena definicija antisemitizma, koja pokriva i religijski antijudaizam i rasni antisemitizam):

- klasični (poganski);
- kršćanski;
- moderni.

Antisemitizam svoje korijene vuče iz antičkog svijeta: bio je posljedica netolerancije vjerske različitosti između poganskih naroda i Židova. Židovi su bili objekt kršćanskog antisemitizma jer su ih kršćani vidjeli kao zle i odgovorne za Isusovo raspeće. Moderni pak, antisemitizam, za razliku od ovih prethodnih, ima rasne elemente. Svaki od ovih slučajeva, ma koliko međusobno bili različiti, dolazi iz isto izvora – različitosti Židova od njihove okoline.

Poganski antisemitizam temeljio se na ideji o razlčitosti Židova od njihove okoline. Kršćanski antisemitizam imao je isti temelj, ali je tome dodao grijeh odbacivanja i razapinjanja Isusa. Uz to, kršćanstvo je sebe percipiralo kao religiju koja se od judaizma razvila i postala njegov nasljednik te ga tako zamijenila; time je judaizam postao, gledano iz kršćanske perspektive, irelevantna i od Boga odbačena religija. Dakle, postojanje judaizma i nakon kršćanskog ustanovljavanja ugrožavalo je takav koncept.

Moderni antisemitizam

Karakter modernog antisemitizma (počeci modernog antisemitzam datiraju se s 1688. godinom) različit je od klasičnog (antičkog) ili kršćanskog antisemitizma, jer se bazira na rasnim, a ne religijskim premisama. Takav se antisemitizam razvio za vrijeme prosvjetiteljstva i to kao posljedica jačanja nacionalnih osjećaja (različitost u kulturi i jeziku u odnosu na matični narod; naime, prosvjetiteljstvo je bilo razdoblje u kojem je počela jačati nacionalna svijest – skupine, koje su dijelile kulturu, jezik, povijest, isti rasni i vrijednosni sustav, povezivale su se u političke, ekonomske i socijalne entitete definirane geografskim granicama, koje se danas grubo podudaraju s granicama europskih nacija; skupine se ujedninjavaju, vojno i politički, pod jednom zastavom i razvijaju lojalnost naciji; Židovi se, kao skupina koja ne dijeli zajednički jezik, kulturu, religiju, i djelomično, sustav vrijednosti, od pojedinaca u tim nacionalnim pokretima, precipiraju kao outsideri pa čak i prijetnja nacionalnoj ideji).

Moderni antisemitizam temelji se na teoriji da su Židovi inferiorna rasa. Židov je Židov, ne poradi svoje religije, već zato jer je to karakteristika njezine/negove krvi/genetike. Pojam arijski prvi put je upotrebljen u rasnim teorijama 19. stoljeća. Jedan od istaknutijih rasnih teoretičara, Arthur de Gobineau (1816-1882), koristio je antropologiju, lingvistiku, i povijest, kako bi formulirao teoriju u kojoj bi pripadnost određenoj rasi objasnila gotovo cjelokupnu ljudsku djelatnost kroz povijest. U svom Eseju o nejednakosti ljudskih rasa, Gobineau je tvrdio da su francuski aristokrati superiorni u odnosu na francuski narod zahvaljujući samoj činjenici da su čisti Arijci (Indoeuropljani). Presudni povijesni događaji determinirani su željeznim zakonom pripadnosti određenj rasi, a ljudska je sudbina uvjetovana prirodom i izražena kroz rasu. Povijest pokazuje da su sve civilizacije potekle od bijele rase, a dragulj ove rase su Arijci (Indoeuropljani)., koji su preživjeli kao superiorna rasa. Upozorio je, pak, da miješanje Arijaca (Indoeuropljana) s drugim rasama prijeti samom njenom opstanku.

Židovi su bili optuženi za ozbiljnu ekonomsku krizu iz 1873. Iste je godine Wilhelm Marr, novinar, koji je skovao pojam antisemitizam, napisao pamflet pod naslovom Pobjeda židovstva nad njemstvom (The Victory of Jewry over Germandom). Pamflet je polučio veliki uspjeh i doživio 12 izdanja u šest godina. Koristeći rasne ideje i Vilkischeve nacionalističke ideje, Marr je tvrdio da su Židovi postali najveća zapadna sila 19. stoljeća. Marr je optužio Židove da su liberali, ljudi bez korijena, koji su nepovratno judaizirali Nijemce. Godine 1879. Marr je osnovao Antisemitsku ligu.

Prema kraju stoljeća, europske političke stranke, posebice u Njemačkoj, počinju upotrebljavati antisemitizam u svojim političkim programima/platformama.

Godine 1879., povjesničar Heinrich V. Treitschke piše da su Židovi naša nesreća i da postoji nepremostiv jaz između njemačkog i židovskog duha.

Filozof Eugen Karl Dihring napisao je, 1881. godine, Židovsko pitanje je rasno, moralno i kulturno pitanje, gdje raspravlja o tome da Židovi uzrokuju njemačko propadanje i da oni konstituiraju 'proturasu', koju ni konverzija, a ni asimilacija, nisu u mogućnosti promijeniti. Dihring je posjedovao značajan utjecaj među sveučilišnim studentima.

Godine 1893., 250,000 glasača izabralo je 16 zastupnika (od ukupno 397) u Reichstag, koji su se zalagali za antisemitske mjere.

Godine 1900., H. S. Chamberlain, Englez, koji se naselio u Njemačkoj, napisao je djelo Temelji 19. stoljeća, u kojem je idealizirao njemačku nacionalnu dušu (race-soul ), koja je od Nijemaca napravila poštene, odane i vrijedne ljude. Suprotno od Nijemaca, Židovi su materijalistički i legalistički narod, lišeni tolerancije i moralnosti. Ova dva naroda uhvaćena su u međusobnoj borbi, u kojoj Židovi moraju biti poraženi. Chamberlainova je knjiga nacistima pružila temeljni tekst za njihov nacionalni mit, a zabilježila je i izvrsnu prodaju u Njemačkoj.

Prema kraju i nakon Prvog svjetskog rata, kako su njemački ratni napori urodili neuspjehom, počeo je novi antisemitski ciklus te je, za ratni neuspjeh, nađen žrtveni jarac u obliku Židova. Židovi su tako bili optuženi za profiterstvo, nesudjelovanje u borbama i kao odgovorni za nestašice hrane. Zabilježen je veliki porast antisemitske literature, a krivci za njemački poraz u Prvom svjetskom ratu postali su Židovi i socijalisti. Uništavajuća hiper-inflacija, teški uvjeti Versailleskog mira i prošireno siromaštvo stvorili su atmosferu koja je pogodovala daljnjem rastu antisemitizma.

Godine 1920., Nacionalsocijalistička radnička stranka Njemačke (NSDAP) izdala je svoj program u 25 točaka, gdje je naglašeno kako Židov nikad ne može postati dio njemačkog naroda. Godine 1930., Alfred Rosenberg, koji je u Njemačku, a i Hitleru na pažnju donio Protokole cionskih mudraca napisao je Legendu o dvadesetom stoljeću u kojoj je istaknuo nadmoć nordijske rase i stvaranje njemačke nacionalne crkve, temeljene na rasi i čistoći krvi. Iste je godine Nacionalsocijalistička radnička stranka Njemačke dobila preko 6 milijuna glasova, što joj je donijelo 107 sjedala u Reichstagu i položaj druge po veličini stranke u zemlji.

Kako moderni antisemitizam počiva na rasnom principu, ne može mu se pobjeći. Židov ne može konvertirati. On će uvijek biti i ostati Židov; takva koncepcija objašnjava zašto je nacistička politika uništavanja Židova bila usmjerena na ubijanje svih Židova, bez obzira na njihovu konverziju, asimilaciju, ili ostale čimbenike.

Suvremeni antisemitizam (antisemitizam nakon holokausta) javlja se, ili kao osuvremenjeni oblik jednog od tri tradicionalna antisemitizma, ili kombinacija dva, ili, pak, sva tri.

Koje su najgore stvari za koje se, u današnjoj političkoj klimi, može optužiti Židove? Odgovor je: Rasizam. Apartheid. Genocid. Kolonijalizam. Da li su te optužbe istinite? Nije važno. Neka se Židovi brinu o tome da li su istinite. Paradoks antisemitizma leži u činjenici da je na Židovima teret dokazivanja neistinitisti tih optužbi. Antisemit ih samo mora izreći.

Jack Schwartz, National Review

Antisemitizam i anticionizam

Antisemitizam (definicija prema Webster’s dictionary): diskriminacija, predrasude, ili neprijateljstvo prema Židovima.

Anticionizam:

Webster’s dictionary cionizam definira kao svjetski pokret za uspostavljanje i razvoj države; iz toga slijedi da je anticionizam ideja suprotna onoj cionističkoj i da je anticionizam, zapravo, antisemitizam.

Danas živimo u svijetu izgrađenom na ideji država-nacija. Ako, dakle, prihvaćamo takvu stukturu svijeta u kojoj Francuzima vladaju Francuzi, Njemcima Nijemci, tada negiranje prava na samoodređenje samo jednom narodu jest diskriminacija prema narodu kojem se to isto pravo negira. Ako se Židovima negiraju prava, koja se podrazumijevaju u slučaju ostalih naroda – onda je to diskriminacija prema Židovima – što antisemitizam jest. Neka od neprijateljstava prema Židovima, danas vidljiva, baziraju se na ideji da Židovi nemaju nikakvih prava nad zemljom Izraelom/Palestinom, neka pak da Židovi imaju neko manje prava od ostalih stanovnika. Bilo koje, od ova dva mišljenja, može se definirati kao antisemitizam.

Da li je antiizraelski stav uvijek anticionizam? Može li se netko suprostavljati nekim akcijama izraelske države, bez da istoj toj državi negira pravo na postojanje? Odgovor je, naravno, da. Mnogi Izraelci ne slažu se s određenim akcijama izraelske Vlade. Mnogi zastupnici u Knessetu, akademici, ili religijski lideri u Izraelu istupaju protiv državne politike Izraela. Međutim, oni su i dalje lojalni građani te iste države, koji ne samo da se ne protive izraelskom pravu na postojanje, već služe vojsku, plaćaju poreze i posvećuju svoj život sudjelovanju u javnim službama.

Međutim, i nakon svih definicija, ostavlja nas s velikom tzv. sivom zonom Netko od svjetskih vođa, koji je glasan u svojoj osudi izraelskih vojnih akcija na teritorijima, ali tih u odnosu na terorizam, kji cilja nevine civile. Da li je i on/ona anticionist? Da li ga to čini antisemitom? Novinar, koji će, bez dodatnih pitanja i istraga, biti spreman vjerovati u izraelske ratne zločine i koji će odbiti povući svoja ranija izviješća, kada se, nakon istrage, pokaže da su ista neistinita; novinar, koji je bitno oštriji prema intervjuiranim Izraelcima, nego Palestincima – da li je takav novinar anticionist, antisemit? Djelatnik na polju ljudskih prava, koji postavlja, ili očekuje drugačije standarde i načine ponašanja od jedne strane – da li je on/ona anticionist/antisemit? Palestinac, koji podupire ideju o dvije države, ali, istovremeno, inzistira na neograničenom pravu na povratak arapskih izbjeglica na područje današnje države Izrael; da li je on/ona anticionist/antisemit? Nema preciznih i jasnih odgovora. Oporba prema Izraelu može biti iskrena i legitimna, ali može biti i prikriveni, politički korektan antisemitizam. Osobni motivi ovdje su presudni.

St. Louis i The Land of the Free

2004-06-17T20:02:00.000+02:00

Dana 10. lipnja prije 65 godina, a 81 dan prije početka Drugog svjetskog rata, njemački luksuzni putnički brod St. Louis vraćao se prema Europi. Na brodu se nalazilo 907 židovskih izbjeglica, koji su očajnički tražili utočište od nacizma, a mnogi od njih su, nakon povratka u Europu, ubijeni.

Brod je bio na liniji Hamburg - Havana. Kada je Židovima tamo zabranjen iskrcaj, brod se okrenuo prea Floridi, tražeći utociste u The Land of the Free.

Izbjeglice iz Hitlerovog Carstva poslali su telegram američkom predsjedniku tražeći azil. Predsjednik nikada nije odgovorio. State Department im je, pak, savjetovao da stave svoja imena na listu čekanja, i onda čekaju da se kvalificiraju za imigrantsku vizu, prije nego što budu mogli biti primljeni u SAD. Čekaju izvan SAD-a...

Djelatnici State Departmenta znali su koliko dugo mogu trajati procesi za dobivanje viza - a vrijeme je bilo nešto što Židovi nisu imali. Američka administracija nije bila naivna - ona jednostavno nije željela Židove, što je oduševilo Hitlera, a vjerojatno i ohrabrilo za daljnje postupke, koji će uslijediti.

Rooseveltovi apologisti kasnije su pokušali ustvrditi da on nije mogao sebi priuštiti suosjećanje prema Zidovima, jer bi pao kao žrtva američkim ksenofobima-izolacionistima, nativistima i skrivenim antisemitima, koji su ionako već histerično vrištali o židovskim zavjerama prema uvlačenju SAD-a u rat.

Ovo nije ezoterična epizoda izvučena iz mraka irelevantne prošlosti.

Mnogi u Washingtonu još uvijek vjeruju u židovske manipulacije američkim javnim mnijenjem i Bijelom Kućom.

Netko još može i ignorirati izjave senatora Fritza Hollingsa o židovskim neokonzervativcima, koji peru mozak Bushu da osvoji Irak, a u korist Izraela. Ali umirovljeni general Anthony Zini, nedavno u regiji u ulozi nepristranog brokera uzima se ozbiljnije. U CBS-ovih 60 Minuta pak, zvučao je kao Hollingsov echo. I nije jedini...

Propagatori povlačenja iz Gaze ukazuju na Zinnijeve promjedbe; u smjeru eventualnih američkih uspjeha kod implementiranja bliskoistočnog plana, predsjesnik Bush bi trebao izbjeći bilo kakav znak simpatije prema Židovima - baš kao Franklin D. Roosevelt.

Jedini način da Izrael izbjegne pritiske jest da se povuče i ustupi teritorije.

Što je još novoga?

Kao da nije jasno da će SAD na kraju pokušati zadovoljiti arapski bijes pritiskanjem Izraela. Kao da nije jasno da Zinni pripada staroj dobroj američkoj tradiciji. Židovi i židovska država nikad nisu bili popularni među američkom političkom i vojnom elitom. Svatko tko bi ovim izjavama bio eventualno šokiran, trebao bi samo pratiti istraživanje Josepha Benderskog o židovskoj prijetnji da shvati kako se odbro Zinni ovdje uklapa.

Zinni reciklira opsesiju da negira utočište izbjeglicama sa St. Louisa , koja je natjerala Roosevelta da izbjegne i blijedu impresiju da su Amerikanci umirali da spase strane Židove, i koja je sprečavala saveznike u bombardiranju željezničkih pruga prema Auschwitzu, ili krematorijima (iako su tvornice udaljene samo 5 milja istočno od plinskih komora bile bombardirane).

Stvari se nisu poboljšale nakon Drugog svjetskog rata. General George Patton smatrao je traumatizirane raseljene osobe iz holokausta lijevim/razornim/opakim smećem. Smještao ih je u razne logore, ograđene bodljikavom žicom, sasvim različito nego što je postupao s njemačkim civilima - divljenje kojima nikad nije ni pokušavao sakriti.

Kada mu je Eisenhower naredio da ukine neke pretjerano anti-židovske mjere, uzvratio je: Zašto bih?

Ni izbliza tako vulgaran bio je general George Marshall, iako je pokazivao slične osjećaje. On se strastveno protivio američkom priznavanju židovske države, sto je, po njegovom mišljenju, ugrožavalo odnose s naftom bogatim arapskim zemljama.

Ovakav je pogled dominirao kroz Hladni rat. U određenom trenutku, oni koji su šaputali o tajnim snagama nisu se suzdržavali čak ni Henryja Kissingera prozvati KGB agentom.

Ovih dana nema smisla Richarda Perlea i Paula Wolfowitza proglašavati onima koji tajno služe komunizmu, ali se isti mogu optužiti da služe izraelskim interesu i da šalju Amerikance da umiru za novu generaciju stranih Židova.

Nikakva količina izraelskih koncesija neće to promijeniti baš kao što to nije promijeila ni žrtva holokausta (Šoe). Nema to veze sa židovskim ponašanjem. U pitanju je neprijateljstvo prema židovskim interesima. Zato, beskorisno je žrtvovati svoje interese onima, koji tvoje interese nemaju na srcu.

Neće nas se više voljeti budemo li poslušniji i slabiji. Nitko nije mogao biti slabiji od izbjeglica sa St. Louisa. Što im je to donijelo? Bili su poslani natrag da umru. Krv stotina njih (uključujući djecu), zauvijek će obeščastiti the Land of the Free i ostaviti mrlju na ogrtaču judeofobije, a kojeg je naslijedio Zinni.