What you don't see with your eyes, don't invent with your mouth



Aumannova teorija igara


0 komentara

Na prvu večer Hanuke, Israel Aumann je, na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, održao svoje predavanje u povodu dobivanja Nobelove nagrade. Na popularan je način diskutirao o nekim posljedicama svojih ideja, za koje je dobio Nobela.

Imagine two players playing a game in which either can choose to cooperate or act selfishly. If both cooperate, they each get 3000. If both act selfishly, they each get 1000. If one cooperates and the other acts selfishly, the selfish one gets 4000 and the cooperative one gets 0. Note that for each player (A), regardless of what the other player (B) does, A makes 1000 more by acting selfishly than by cooperating. For that reason, the only equilibrium point of the game is the one in which both act selfishly. The result is that both end up with 1000 rather than 3000. Obviously, this is not optimal for either one. (Formally, we say that this result is not Pareto optimal, i.e., there are solutions in which both players can do better.) If the players could negotiate an agreement and trust that such an agreement would be enforced (say, by a third party), then they obviously could do better.

Now let's imagine that there is no third party enforcer but rather the same players are doomed to play the same game over and over again. It turns out that in this scenario, cooperative behavior is self-reinforcing, since a player is prevented from acting selfishly by the threat that the other player will react to selfish behavior by acting selfishly himself in subsequent games. Thus, in repeated games, players will ultimately cooperate even without an enforcer.

There is, however, one limitation to this self-reinforcement. Players must value profits in the future almost as much as profits now. If they don't, the threat of future losses as punishment for short-term profits is an inadequate threat. Aumann repeated at least three times that the practical consequence of this is that those who place too high a premium on peace now will delay peace indefinitely, while those who establish a credible threat of retaliation have a chance to achieve peace sooner.


Nakon predavanja, priređeno je primanje za prijatelje, obitelj, kolege i razne bessere mentschen. Cellist je svirao, dok su služeni hors d'ouevres; ukratko organizatori su nastojali postići pretencioznu atmosferu. Jedino što je Aumann inzistirao da se prvo skupi minjan za maariv, a zatim zapali prva svijeća za Hanuku i otpjeva Maoz Tzur - svih 6 dijelova.

Link na HUJI
Nobelovac (link na hrvatskom)

Oznake:



Hebrejsko-engleski tekst:
Tazri'a i Metzora

Tekst u hrvatskom prijevodu
(Kršćanska sadašnjost):
Gospodin reče Mojsiju: (2) "Kaži Izraelcima: 'Kad koja žena zatrudni i rodi muško čedo, neka je nečista sedam dana, kako je nečista u vrijeme svoga mjesečnog pranja. (3) Osmoga dana neka se dijete obreže. (4) A ona neka ostane još trideset i tri dana da se očisti od svoje krvi; ne smije dirati ništa posvećeno niti dolaziti u Svetište dok se ne navrši vrijeme njezina čišćenja. (5) Ako rodi žensko čedo, neka je nečista dva tjedna, kao za svoga mjesečnog pranja, i neka ostane još šezdeset i šest dana da se očisti od svoje krvi. (6) A kad se navrši vrijeme njezina čišćenja - bilo za sinčića, bilo za kćerkicu - neka donese svećeniku na ulaz u Šator sastanka jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu i jednoga golubića ili grlicu za žrtvu okajnicu

Kad bi se tekst čitao plošno i van konteksta, takvo bi čitanje sugeriralo da je porođaj nešto što onečišćuje, a da je rođenje djevjčice nešto, što dvaput više onečišćuje.

Prvi problem: tuma (prodjev tamei) i tahara (pridjev takor) prevedeni kao čisto i nečisto. Zapravo se radi o stanju bića u odnosu na ritual i svetost, koji se ne mogu točno prevesti. Tuma i tahara najbolje se mogu shvatiti kao kontrastna stanja u kojima je netko posuda svetog (tahara), ili posuda sekularnog; svakodnevnog (tuma).

Radi nemogućnosti prevođenja ovih pojmova, odnosno poruke, koju netočni prijevodi šalju, ja ću, u ostatku teksta, upotrebljavati neprevedene hebrejske pojmove.

Drugi problem: Žena je, nakon poroda, smatrana tamei i bilo joj je zabranjeno ići u Hram, ili sudjelovati u nekim posvećenim aktivnostima određeni broj dana, dok ne podnese određenu žrtvu. Osim toga, taj određeni broj dana varira od toga da li je žena rodila djevojčicu, ili dječaka, pa je broj dana, dok je žena tamei dvostruko duži od broja dana, koje je žena tamei kad rodi dječaka. (ovdje ipak treba naglasiti da se ove odredbe odnose na vrijeme dok je postojao Hram i žrtvovanje; u današnjim uvjetima, bez Hrama, postoji samo ritual mikve - ritualnog uranjanja)

Čin rađanja nije jedino stanje, koje se smatra tuma. Dodir mrtvog tijela također osobu naoravi tamei. Menstrualna krv u žene, ili noćno izlučivanje kod muškarca su također tamei. Lako je racionalizirati zašto su dodir sa smću, krvlju, ili sjemenom (zadnje dvije pojave kao propuštena mogućnost novog života) povezani s tum.a Čin rađanja je, na prvi pogled, teže povezati s nečim, što izaziva stanje tuma, s obzirom da se radi o čudu, dodiru svetosti. I... zašto rođenje djevojčice uzrokuje majčinu tuma, u dvostrukom trajanju od rođenja dječaka?

Probajmo prvo odgovoriti na drugo pitanje:

Djevojčica, po sebi, implicira mogućnost daljnjeg rađanja (djevojčica će izrasti u ženu, koja može rađati djecu). Logički slijedi da, ako porođaj ženu dovodi u stanje tamei, onda rađanje djevojčice, takvu ženu dva puta tamei - jednom za sebe, a drugi put za svoju kći.

Natrag na prvo pitanje, ili zašto porođaj ženu dovodi u stanje tuma:

Tuma ovdje dolazi od dodira sa smrću, ili opasnosti od smrti. Tuma je obrnuto stanje od tahara (zanimljivo je da se pripremanje tijela za pokop naziva tahara); prema ovoj interpretaciji, ženino stanje tuma i, sukladno tome, njezin neodlazak u Hram i nesudjelovanje u nekim posvećenim ritualima je, na neki način, priznavanje činjenice da je ona upravo prošla kroz prolaz, u kojem se život i smrt dodiruju, i da joj je potrebno neko vrijeme da se vrati u stanje uobičajene svijest (inače, osim novih majki, ni osobe, koje su u žalosti ne ulaze u Hram).

Jedno zanimljivo tumačenje u svojoj je knjizi donijela Rachel Adler:
Tumah is the result of our confrontation with the fact of our own mortality. It is the going down into darkness. Taharah is the result of our reaffirmation of our own immortality. It is the reentry into light. Tumah is devil or frightening only when there is no further life. Otherwise, tumah is simply part of the human cycle. To be tameh is not wrong or bad. Often it is necessary and sometimes it is mandatory.

Postoji i tumačenje, koje kaže da tahor i tamei reflektiraju dvije vrste svetosti – difuznu/komunalnu i usmjerenu/individualnu. Neki se rabini, pak, pitaju nije li možda trajanje tamei za djevojčicu ono normativno, dok je ono za dječaka skraćeno, a s obzirom na vrijeme potrebno novoj majci da se vrati u životnu svakodnevnicu.

Ovo tumačenje ne smatram jedinim ispravnim... a svatko tko zna i malo o židovstvu shvatit će i zašto. Za kraj, riječi mog profesora Ismar Schorscha:
...in Judaism precisely because the Torah is revered as divine, it becomes susceptible to unending interpretation. It would be a denigration of God's word to saddle it with just a single meaning.

Oznake:


Još o Munichu


0 komentara


Na kraju ovoga nema mira, upozorava Avner, moralno potresen Mossadov agent, pri kraju Spielbergovog filma Munich. Pod ovim, Avner misli na ciljana ubojstva, koja je Izrael pokrenuo nakon što su palestinski teroristi, iz skupine Crni rujan (ogranak Fataha) ubili 11 izraelskih sportaša na Olimpijadi u Muenchenu.

Ali Spielberg, u suradnji sa svojim scenaristima, Ericom Rothom i Tonyjem Kushnerom, ima i drugacije ovo na umu - kamera se zaustavlja na panorami ondašnjeg donjeg Manhattana, s World Trade Centerom u fokusu.

Ovakav kraj sugerira da militantni pokušaji uništavanja terorizma ne vode ka miru, već daljnjem ciklusu/krugu nasilja i da su napadi 11. rujna možda čak i posljedica izraelskog odgovora na muenchenski masakr. Rat protiv terorizma pvećava terorizam. Štoviše, film nas uči da, u tom procesu, protivničke strane počinju nalikovati jedna drugoj. Moralni je kredibilitet uništen zajedno s nadom.

Isti argument se čuje u raspravama o ratu u Iraku i o izraelskim odgovorima na palestinski terorizam. I prije nego je počelo prikazivanje Municha, novinari su izvijestili da će se film usredotočiti na etičke dvojbe Mosadovih agenata i Spielberg je tom rpilikom izjavio da
By experiencing how the implacable resolve of these men to succeed in their mission slowly gave way to troubling doubts about what they were doing, I think we can learn something important about the tragic standoff we find ourselves in today.
No, možemo li doista? Iako je film inspiriran stvarnim događajima, film prenosi vrlo utjecajnu teoriju o terorizmu, koja nema previše doticaja s realnošću ove priče.

Ova, naime, teorija počiva na premisi da je terorizam nasilna i ekstremna reakcija na nepravdu i zadnje sredstvo u rukama potlačenih. Ovakva teorija o nepravdi služi za opravdavanje ljevičarskog terorizma. Ona ne samo da koincidira s opravdanjem, koje teroristi i sami daju, nego je i prati vjerovanje da pravedan cilj leži iya terirističkih napada. TIsta se teorija nikad ne primjenjuje u slučaju desničarskog terorizma - od smešekošuljaša pa do Timothyja McVeiga - selektivna argumentacija.

Prihvaćanje takve teorije vodi nas i ka idućem zaključku; ako je terorizam jedino reakcija na nepravdu, znači da bez nepravde ne bi bilo teorirzma. Znači da je pravi odgovor na terorizam rad na postizanju pravde. Prijetnje, odmazde, sigurnosne operacije - sve što nije obraćanje na izvor nepravde, neće učiniti ništa drugo do dovesti do povećanja terorizma. Takvi postupci vode u daljnje nepravde, transformirtajući žrtve terorizma u odraz samih terorista.

Teorija i njeni recepti ideje su vodilje Municha. Spielberg ne mora pokazati ljudsko lice terorista i oni tako nisu ni prikazani; ova teorija, naime, u potpunosti priznaje da je terorizam moralno groteskan. Pitanje je na koji mu način odgovoriti. Film pokušava pokazati da je Izrael pogrešno izabrao. Izraelski su agenti dobili poduku iz teorije nepravde.

Kroz radnju filma, nepravda je priznata: i Mossadov agent i palestinski terorist izražavaju svoju privrženost istoj zemlji. Ali Izraelci su are moralno zaprljani svojim sljepilom, svojom nemogućnošću da to shvate. Tako Avnerova majka i sama zvuči kao terorist, u svojoj nemoralnij deklaraciji o Izraelu:
Whatever it took, whatever it takes, we have a place on earth at last.
Golda Meir pokazuje svoj vlastiti nedostatak percepcije, kada osniva ovu Mossadovu ekipu:
I don't know who these maniacs are,
kaže Golda o teroristima iz Muenchena.

Postupno, kako likvidacije započinju, moralna težina njihovih čini dovodi Mossadovu ekipu blizu sloma. Avner (Eric Bana) oklijeva, prije nego što puca u jednu od svojih meta. Mossadovi agneti raspravljaju trebaju li se radovati svom uspjehu. Jedan od njih sugerir da su Palestinci svoju taktiku naučili od Izraelaca. Drugi, ukazujući na pojačan terorizam širom svijeta, kao očiti odgovor na njihov uspjeh kaže da im se sva krv ponovno vraća. Pri kraju filma, Avner misli da će ga Izraelci ubiti. On se odriče svoje zemlje; upozorava na ciklus/krug nasilja.

Film je fokusiran na dokazivanje svoje teorije u čemu, navodno, slijedi knjigu Georgea Jonasa iz 1984. godine - Vengeance: The True Story of an Israeli Counter-Terrorist Team, koja je, navodno, rekonstrukcija na temelju sjećanja šefa Mossadove ekipe. Međutim Jonasov Avner, za razliku od Spielbergovog, nije paraliziran moralnim dvojbama; Jonas piše da Avner had absolutely no qualms about anything they did.

Štoviše, film, da bi potvrdio svoju tezu o ciklusu/krugu nasilja, završava tretirajući muenchenski masakr kao izvorni čin palestinskog terorizma. Izvlačenje ove epizode iz konteksta čini izraelski odgovor da izgleda kao pretjeran, dok se svi budući akti palestinskog terora prikazuju kao odgovori na izraelska ciljana ubojstva. Međutim, ono što je stvarni Meir dobro znao, jest da su godinama prije Muenchena, manijakalni teroristi udruženi za palestinsku stvar raznijeli zrakoplov Swissaira, bacili granate na masu putnika u izraelskoj zračnoj luci, otimali zrakoplove i udruživali se s drugim terorističkim skupinama, obučavanih i djelomično financiranih od SSSR-a. Ovi, kao i oni napadi, koji su uslijedili nakon Muenchena, bili su dio kontinuiranog rata, a ne bilo kakav dokaz amorfnom ciklusu/krugu nasilja, koji se razvio iz izraelskog pokušaja onemogućavanja terora.

Nova knjiga Aarona J. Kleina, Striking Back: The 1972 Munich Olympics Massacre and Israel's Deadly Response (Random House), koja se temelji se na interviewima s neimenovanim Mossadovim agentima, baca sumnju čk i na postojanje Avnerove ekipe za likvidacije agents, radije prikazujući seriju individualnih pokušaja, s promjenjivim uspjehom. Aaron Klein sugerira da je jedan od napada, a koji je prikazan u filmu, zapravo uspio proizvesti burnu reakciju u arapskom svjetu, koja je pridonijela povećanju straha i obeshrabrivanju politike terora. On naglašava da:
The numbers show a steep slide in the frequency of terror attacks against Israelis and Israeli institutions abroad from 1974 to the present.

Točna istina o tome što se dogodili ostat će tajna špijunskog svijeta, ali film oblikuje izvore i dokaze na način, koji mu pomaže opravdati teoriju nepravde (the injustice theory). To je za Spielberga izazov: Kako smanjiti teror. Jednostavno: eliminiravši nepravdu i povećavajući razumijevanje. Spielberg je izjavio kako će kupiti 250 video kamera i distribuirati ih palestinskoj i izraelskoj djeci, kako bi jedni s drugima dijelili prizore iz svojih života. Možda će, onda, na kraju svega, zavladati mir?

Osvrt na film objavljen u New York Timesu.

Link na prvi post na ovom blogu o filmu

Update (još dobrih kritika o Spielbergovom filmu):
Izraelski špijuni o filmu
Munich -What's wrong with Steven Spielberg's new movie. BY BRET STEPHENS
By Andrea Levin | CAMERA.org | January 2, 2006
The American Thinker
Spielberg’s silent victims - American Thinker
Spielberg's Munich and me - još jedan članak American Thinkera

Oznake:


Just Jew it!


0 komentara

Klik!

Oznake:



10 Kad odeš u rat na svoje neprijatelje pa ih HaShem, Bog tvoj, preda u ruke tvoje te ih zarobiš, 11 ako među zarobljenicima opaziš lijepu ženu i u nju se zagledaš, možeš je uzeti za ženu. 12 Dovedi je svojoj kući pa neka obrije glavu, obreže nokte 13 i odbaci haljine u kojima je zarobljena. Neka provede mjesec dana u tvome domu oplakujući svoga oca i svoju majku. Poslije toga možeš joj pristupiti kao muž i neka ti postane ženom. 14 Ako ti poslije ne bi bila po volji, pusti je kuda joj drago. Za novac je ne smiješ prodati niti s njom postupiti kao s ropkinjom jer ti je bila žena.


KADA DOLAZI DO SEKSUALNOG ODNOSA

U Bibliji kaže da, ako ratnik poželi zarobljenicu, može je dovesti doma, gdje ona ostaje mjesec dana; dok je u njegovom domu, ona mora proći određene rituale. Nakon tih mjesec dana
Poslije toga možeš joj pristupiti kao muž i neka ti postane ženom.
Dakle, prema biblijskom tekstu jasno je naznačeno da je seksualni odnos dozvoljen tek nakon svim rituala.

Sifrei tvrdi da, ako se seksualni odnos dogodi prije tih rituala, takav je odnos nemoralan. Yerushalmi Makkot 2: 6 (Jeruzalemski Talmud) slaže se s takvim čitanjem (Rabbi Yohanan). On ističe da oni babilonski mudraci, koji uče u ime Rava nisu u pravu, kada kažu da je seksualni odnos dozvoljen prije upražnjavanja tih rituala.

Midrash Tannaim i Midrash Hagadol pak, imaju nesto drugačije mišljenje. U njima se smatra da, ako žena odmah poželi konvertirati i ritualno se očisti, tada nije potrebno čekati mjesec dana.

Talmud Bavli (Kiddushin 22a) tvrdi da zarobljenicu ratnik može uzeti samo za sebe, nikako za nekog drugog, i da ne smije koristiti psihičku silu na ratnom polju. Mudraci ovo učenje izvlače iz Dvarim 21:11,12:
you desire her, and you want to take her as a wife, then you shall bring her to your home, but you must not "oppress" her (yelahatsenah) on the battlefield.
(lahatz se u Bibliji koristi kroz opise različite opresije - Shemot 3:9, Shoftim 4:3 te na nekim drugim mjestima)

Midrash Hagadol i Midrash Tannaim se u analizi
dovedi je svojoj kući
slažu s Talmud Bavlijem.

Ramban (Nahmanides) u svom komentaru na Dvarim tvrdi da je značenje ovog odlomka zapravo zabrana seksualnog odnosa dok se ne završi čitav process konverzije i da se Yerushalmi (Jeruzalemski Talmud) s njim, u tome, slaže. On dalje objašnjava da zabrana upotrebe sile u Bavli Kiddushin znači da je seksualni odnos dozvoljen jednom, kad vojnik zarobljenicu dovede doma, ali da ne smije imati daljnje odnose s njom, dok ona ne konvertira.


RITUALI KROZ KOJE PROLAZI ZAROBLJENICA

Ovdje se radi o šišanju/brijanju kose i puštanju/obrezivanju noktiju te uklanjanju haljine, koju je nosila pri zarobljavanju (dakle, napraviti sve suprotno od onoga kakva je bila kad je privukla onog tko je zarobio) te žaliti svoje roditelje mjesec dana, boraveći u kuci onog koji je zarobio.

1. MJESEC DANA U KUCI ONOG KOJI JE ZAROBIO

Midrashei Halakhah ističu činjenicu da se ona, za to vrijeme, nalazi u njegovoj kući – to implicira da je on svakodnevno, u tom stanju, vidi.

Rambam (Maimonides) pak, tih mjesec dana, čto zarobljenica provodi u kući onog tko je zarobio, interpretira kao vrijeme potrebno njoj da tuguje za onima koje je izgubila (razdvojena od njih svojim zarobljavanjem) te vremenu koje je njoj potrebno da odluči da li se želi udati za njega.

2. UKLANJANJE ODJECE U KOJOJ JE ZENA ZAROBLJENA

Midrashei Halakhah objašnjava razlog uklanjanja odjeće u kojoj je zarobljena; naime, žene iz naroda protiv kojih je Izrael tada ratovao namjerno su oblačile posebno atraktivnu odjeću ne bi li zavele svoje neprijatelje.

3. TUGOVANJE ZA RODITELJIMA U TRAJANJU OD MJESEC DANA

Za rabbi Akivu, majka i otac ovdje spomenuti su, zapravo, poganski idoli (objašnjeno u daljnjem tekstu, kod konverzije).

Po Sifrei, rabbi Akiva smatra da je ovih mjesec dana zapravo 3 mjeseca, u sklopu kojih bi se, čekanjem utvrdila moguća trudnoća, a i odjeća izlizala (u smisli – da li će ona, sama po sebi, i dalje onome koji ju je zarobio ostati atraktivna). Razdoblje od 3 mjeseca spominje i Tosefta Yevamot 6: 8.

Midrash Tannaim, Midrash Hagadol, Yevamot 48aff, Rashi, R. Hillel (komentari na Sifrei), Rambam, Toldot Adam, i Torah Tmimah tvrde da ove restrikcije služe ne bi li zarobljenicu učinili tjelesno neatraktivnom.

Iz teksta s također vidi da zarobljena žena može biti žena samo onom tko ju je zarobio s tom namjerom.


KONVERZIJA

Ako, nakon ovih mjesec dana testa ratnik odluči da zarobljenica ostane u njegovom domu, postbiblijska se literatura bavi i samom konverzijom takve žene (iako u Bibliji to nije eksplicitno spomenuto).

Konverzija se spominje u Targum Pseudo-Jonathanu, Sifrei (smatraju je obvezatnom), pisqa 213 rabbija Akive (smatra da je onih mjesec dana, propisanih za žalovanjem majke/oca, zaapravo odvajanje od njezinih idola).

Midrash Hagadol tvrdi da, ako ona ne želi konvertirati nakon propisanih mjesec dana, dao joj je slijedećih 12 mjeseci da o tome razmišlja (megalgel alehah). Ako ona to ni tada ne želi, tada na sebe preuzima držanje 7 Noahidskih zakona i postaje jedan od stranaca koji žive među Izraelom.

U Yevamot 47b, 48a (Talmud Bavli) postoje jasne razlike u mišljenjima (interpretacijama). Nakon uranjanja u mikve, muški je konvertit smatran punopravnim članom izraelske zajednice i dozvoljeno mu je oženiti se Izraelkom. Jedan od tanaim tvrdi da je muškarac u mogućnosti da konverziju i odbije. Rabbi Simeon ben Eleazar tvrdi da robinja nije u stanju birati (u smjeru braka s Izraelcem), a diskusija se, onda, pročiruje na zarobljenice – da li se one tretiraju kao robinje, ili je njihov status, po ovom pitaju, drugačiji. Slijedeći Ravu, rav Papa zaključuje da zarobljenice ne moraju slijediti zapovijedi.

Bavli Kiddushin 21b ne bavi se mogućnošću da ratnik ne oženi zarobljenicu. Rashi, u svom komentaru na Kiddushin 21b, međutim, ističe neophodnost konverzije, prije stupanja u brak.

Rambam (Maimonides), Hilkhot Melakhim 8: 7ff, bas kao i Midrash Hagadol, tvrde da zarobljenica ima vremena razmisliti da li želi konvertirati za vrijeme tih 30 dana u ratnikovoj kući; ukoliko ne, ona se obvezuje slijediti 7 Noahidskih zakona i živjeti kao stranac medju Izraelom (nema prisile u vjeri).


OTPUŠTANJE ZAROBLJENICE

Ako, nakon propisanih mjesec dana (u koji su uključeni svi navedeni rituali), ratnik ne želi više brak sa zarobljenicom, ona se pušta da ide kamo želi. Izričito je zabranjeno prodati je i ne može se mijenjati kao roba (Dvarim 21:14).

Postoje različita mišljenja o tome treba li joj, pri odlasku, get (papir o razvodu), ili ne. Sifrei rabbi Yonatana, tvrdi da joj Izraelac izdaje get. Ako je zarobljenica bolesna, ratnik mora čekati da ozdravi, baš kao što je slučaj s Izraelkama.
It would seem from this analogy that she is accorded the same legal rights as a Jewish wife.
(Sifrei pisqa 214 6) Finkelstein kaže da se ova tvrdnja ne spominje u svim rukopisima Sifrei te da je očito da Rambam, a ni Ramban nemaju pristup ovoj tvrdnji.

U Hilkhot Melakhim 8:7 Rambam nigdje je spominje get. Međutim u 8:6 on tvrdi da, nakon konverzije, zarobljenica čeka 3 mjeseca i tada je legalno vjenčana s k'tuvom i kiddushin. Implicitno, Rambam je shvaćanja da, ako je Izraelac otpusti u roku od 3 mjeseca, get nije potreban. Ramban (Nahmanides) pak smatra da zarobljenica ne treba get. Za tu tvrdnju on citira Sifrei (vidi napomenu za Finkelsteina).

Očito je da je problem geta povezan s problemom konverzije. Ako se slijedi Makkot 2:6, nema seksualnog odnosa prije konverzije. Nakon toga, zarobljenica je Židovka te je get neophodan. Ako se slijedi Bavli, odnos je moguć i prije konverzije same te get nije potreban, ali se ni u kojem slučaju zarobljenica ne smije prodati.

Oznake:


!חג חנוכה שמח


0 komentara

Hanuka je blagdan, kojim se obilježava ponovno posvećenje Hrama u Jeruzalemu i pada 25. dana mjeseca kisleva (studeni/prosinac).

Priča počinje za vrijeme vladavine Aleksandra Velikog. Aleksandar je osvojio Siriju, Izrael i Egipat; u osvojenim je zemljama dozvolio slobodu vjere i određeni stupanj autonomije. Za vrijeme njegove vladavine brojni su se Židovi helenizirali, usvajajući kulturu, jezik, običaje i sl.

Nakon malo više od jednog stoljeća jedan je od Aleksandrovih nasljednika, Antioh IV. Seleukid (a koji je kontrolirao ovaj dio Carstva) postavio helenističkog svećenika u Hram, zabranjivao prakticiranje židovstva, desekrirao Hram žrtvujući svinju na oltaru i ubijao Židove, koji su se tome protivili.

Dvije su se skupine suprotstavile Antiohu - skupina oko Matatijahua Hašmonejca i njegovog sina Jude Makabejca te više tradicionalna, religiozna skupina, koji su bili poznati pod imenom Hasidi, prehodnici Farizeja. Oni su udružili svoje snage u ustanku protiv asimilacije heleniziranih Židova, kao i protiv opresije Seleukida. Ustanak je uspio i Hram je ponovno posvećen.

Prema tradiciji zabilježenoj u Talmudu, za vrijeme ponovnog posvećenja Hrama u njemu je bilo ostalo malo onoga što Grci nisu desekrirali. U Hramu se trebala zapaliti menora, koja je imala gorjeti svake noći, ali je u Hramu ostalo ulja samo za jednu noć. Ipak, to je ulje gorjelo osam dana. Osmog je dana proglašen blagdan, kako bi se komemoriralo ovo čudo. Zanimljivo je da je svečanost posvećena ovom čudu, radije nego vojnoj pobjedi.

Hanuka nije, za razliku od većine drugih židovskih blagdana zapisana u Bibliji, već u Knjigama o Makabejcima.

Hanuka se obilježava tako da se svaku večer Hanuke pali nova svijeća na hanukiji (svijećnjak s osam svijeća i jednom dodatnom na različitoj visini od ostalih, pomoću koje se pale ostale). Tri se blagoslova govore pri paljenju šamaša (svijeće s kojom se pale ostale svijeće); glavni blagoslov za paljenje svijeća, blagoslov kojim zahvaljujemo Bogu za čuda, koja je napravio našim precima u ovo vrijeme i blagoslov, kojim zahvaljujemo da smo dočekali ovo vrijeme.

!חג חנוכה שמח

מעוז צור ישועתי לך נאה לשבח
תכון בית תפלתי ושם תודה נזבח
לעת תכין מטבח מצר המנבח
אז אגמור בשיר מיזמור חנכת המזבח

Image Hosted by ImageShack.us
Download

Oznake: ,



Anti-Defamation League je, po prikupljenim sredstvima i po pojavljivanjima u tisku najviše rangirana američka židovska organizacija. Da bi zadržala svoje ime kao borca protiv zla, koje pokušava nauuditi Židovima, ADL morastvoriti atmosferu straha u kojoj židovski neprijatelji vrebaju od svud.

Da ADL pretjeruje, govori činjenica da su se, u SAD-u, Židovi toliko dobro asimilirali, da ih gotovo i nema - sve je manje onih, koje će njihov način oblačenja izdvojiti kao Židove pa će, radi toga, trepjeti antisemitske napade, ili će ih se diskriminirati, recimo, na poslu. Ali baš kad se tako nešto dogodi, ADL to, na svom ekranu, nikad ne bilježi.

Kako je antisemitizam u SAD-u slabio, tako je ADL morala pronaći svoju borbu, uvijek osiguravajući glavnu ulogu Sbrahamu Foxmanu i njegovim političkim pogledima. Tako smo dobili Foxmanov bitku s Gibsonovom Pasijom; Foxman nije bio u stanju uvidjeti kakvu poruku njegova borba šalje milijunima kršćana - da će njihov odlayak u kina, pogledati ya njih vrlo važan film, biti njihov prilog jačanju antisemitizma. Šteta što Gibson nije prijatelj Židova, inače je mogao poslati ADL-u ček za promociju svog filma.

Drugi primjer je Foxmanov napad na kongresmena Charlesa Rangela oko rječnika, kojeg je ovaj upotrijebio, a može se intrepretirati kao neprijateljski prema Židovima; kao što je slučaj s drugima, koji su optuženi ze veće grijehe, nego su ih, zapravo počinili, kongresmen se nije povukao, već je Foxmanu uzvratio udarac.

Pomalo nevjerojatno za židovsku organizaciju tolike veličine i važnosti, ADL nije intelektualno jaka i više se oslanja na instinkt, nego na intelekt. Dok se dva AJC-ja (American Jewish Committee i American Jewish Congress) bave prvi ozbiljnim istraživanjima o stanju američkog židovstva danas, a drugi odnosima između države i crkve i promjenama u zakonodavstvu i društvu, ADL je fotokopirni stroj i provincijalna PR agencija, koja se bavi isključivo sobom i svojim interesima.

Ipak, postoji jedan izuzetak od pravila - ADL je posvećen svom neprijateljskom odnosu prema religiji. A baš u ovome leži opasnost po Židove i Izrael.

ADL je avangarda sekularnog neprijateljstva američkih Židova prema židovstvu. Možda je ovakav stav samo oportun, a radi sredstava, koja leže u rukama utjecajnih asimiliranih Židova, koji rado financiraju udruge, koje su antireligiozne. Ipak, potrebno je zapitati se kako se antipatija prema židovstvu uklapa u agendu, kojoj je svrha zaštita Židova od defamacije. Image, kojeg promovira ADL jasno rezultira u Židovima, kao skupini koja je u ratu s religijom, skupini koja je fanatično posvećena borbi protiv bilo kakvog oblika religijskog izražavanja na javnom trgu/prostoru.

Poruka, koju šalju desecima milijuna kršćana, koji nemaju nikakvih antipatija prema židovstvu jest da ih mi ne volimo. S namjerom, ili bez nje, mi ih klevećemo kao netolerantne i kao one, čijim se pogledima mi moramo, kao Židovi, suprotstaviti.

Kao pto svaka ideologja i retorika, koju upotrebljavaju razne skupine, posebno političke i druge sekularne skupine, ima postupaka i govora, u odnosu na koje se moramo osjećati zabrinuto i s kojima se moramo suočiti i o njima progovoriti. Ima mjesta za brigu u odnosu na kampanju, koju predvode desničari u medijima, poput Billa O'Reillyja ili Rusha Limbaugha, koji su preuveličali antireligiozne elemente u društvu, vršeći pritisak i lupajući u religijske bubnjeve. Međutim, ono što ADL radi nije suprotstavljanje njihovoj kampanji, nego borba protiv kršćana općenito, na taj način doprinoseći pogrešnoj pretpostavci da smi mi, kao Židovi, protivni i neprijateljski raspoloženi prema religijama drugih.

Najnoviji u nizu napada su Foxmanovi napadi na evangeličke kršćane, Amerikance, koji su najnaklonjeniji državi Izrael. Njegovi su napadi zlonamjerni i netolerantni. Već je očito, iz reakcija evangeličkih kršćana na svim razinama, da je Foxman naštetio Izraelu. Evangelički kršćani propituju svoju potporu, koju daju židovskoj državi u svjetlu apada čelnika jedne od najvažnijih židovskih institucija.

Pretpostavljam da ništa od ovoga ne smeta Abrahama Foxmana. Pretpostavljam da su njegovi napadi na evangeličke kršćane namijenjene punjenju njegovog proračuna. Dovraga i Židovi. Dovraga i Izrael. Neka živi ADL.

Link na autorov blog

Oznake:


Što je izostavljeno u "Muenchenu"


0 komentara


Svaka američka generacija smješta Izrael u svoju moralnu naraciju. Neko je vrijeme Izrael slovio kao underdog, koji se borio protiv daleko jačeg neprijatelja. U trenutku kada Steven Spielberg reklamira svoj najnoviji film, Muenchen, možemo vidjeti kristalizaciju jedne drugačije priče. U ovoj su naraciji Izraelci i Palestinci paralelno prikazani kao narodi-žrtve povijesti i uhvaćeni u krug nasilja (toliko popularna fraza na engleskom - cycle of violence, op. prevoditelja).

U svom interviewu Timeu, kojeg je dao povodom izlaska filma na tržište, Spielberg je govorio o bliskoistočnom beskrajnom ubijanju i kontraubijanju:
A response to a response doesn't really solve anything. It just creates a perpetual motion machine...

...There's been a quagmire of blood for blood for many decades in that region. Where does it end?
izjavio je, tom prilikom, Spielberg. Glavni je problem, zaključio je Spielberg je odbijanje kompromisa, odnosno neodustajanje od svoje ekstremne pozicije.
The only thing that's going to solve this is rational minds, a lot of sitting down and talking until you're blue in the gills.


Muenchen briljantno argumentira ovakav stav. Njegovog glavnog junaka, Avnera, poziva Golda Meir i dodjeljuje mu zadatak da likvidira teroriste, odgovorne za ubojstvo 11 izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Muenchenu, 1972. godine. Kroz radnju filma, kako se niže likvidacija za likvidacijom, Avner se spušta u rupu Raskolnikovog pakla. Izraelci ubijaju Palestince i Palestinci ubijaju Izraelce i krivnja se gomila na paranoju. Na kraju filma, Avner gubi vjeru u svoju misiju, cionizam i Izrael sam.

Ovo je nova vrsta antiratnog filma, za novu vrstu rata, i u mnogočemu je inovativna, sofisticirana i intelignentna. Ali, kada je politična, Spielberg mora dekonstruirati realnost, kako bi odgovarala njegovim pretpostavkama. Na samom početku, birajući 1972. kao godinu početka svoje priče, Spielberg si dozvljava ignorirati izvor otrova, koji se širi Bliskim istokom - islamski radikalizam. U Spielbergovom Bliskom istoku ne postoje ideje, koje vode Hamas ili Islamic Jihad. Na tom Bliskom istoku nema strastvenih antisemita, nema negiratelja holokausta (kao što je današnji iranski predsjednik), nema fanatika, koji žele eliminirati Izraelce kao takve.

Iznad svega - nema zla. I ta je činjenica u jezgri Spielbergove naracije. U njegovom prikazu stvarnosti nema ljudi, koji su toliko posvećeni svojoj ubilačkoj ideologiji da su nesposobni za kompromis, ili dijalog, u koje Spielberg polaže toliko visoke nade. Zato što Spielberg ne priznaje postojanje takvog zla, Spielberg dobiva krivu sliku stvarnosti. Razumljivo je da ne želi portretirati palestinske teroriste kao loše dečke u crtićima - ali on ih uopće ne portretira.

U filmu postoji govor u kojem jedan od palestinskih terorista zvuči kao Mahmoud Abbas, no, osim toga, teroristi su marginalni i nedefinirani. I zato, što ne postoji zlo, Spielberg ne razumije ni izraelske borce. Avner je američka percepcija kakav bi izraelski heroj trebao biti.

Pravi izraelski borci obično su tvrđi i manje suosjećajni, a takve ih je učinila svijest o zlu onih, koji ih žeče istrijebiti. Na Spielbergovom Bliskom istoku jedini put do mira vodi u odricanju od nasilja. Ali na stvarnom Bliskom istoku, jedini način za postizanje mira je vojna pobjeda nad fanaticima, kroz kompromis racionalnih snaga s obje strane. Netko - Izrael, ili Palestinska Samouprava - moraju pobjediti Hamas i ostale terorističke skupine. To je preduvjet bilo kakvom miru.

Spielbergova odluka, da svoj film smjesti u rane 1970-te, ne omogućava početak šire diskusije o miru na Bliskom istoku - naime, 1972. Izrael je tek ulazio u razdoblje spektakularnih terorističkih napada i nije još znao kako odgovoriti na njih. S godinama su Izraelci usvojili da su ciljane likvidacije, a koje su glavna tema filma, jedan od manje efekktivnih načina vođenja rata protiv terorizma. Izrael se radije oslanja na uhićivanje osumnjičenih terorista. Uhićenje ne pokreće val odmazda, a uhićenici najčešće opskrbljuju Izrael podacima, koje, onda, Izrael upotrebljava u borbi protiv tih skupina. Kroz nekoliko proteklih godina Druge intifade Izrael je upotrebljavao uhićenja, obavještajni rad, sigurnosnu ogradu i, s vremena na vrijeme, ciljane likvidacije i dobio je taj rat. Rezultat toga su jeruzalemske ulice pune teenagera, kao i bolj apolitičjka klima, koja je izraelskom premijeru Sharonu omogućila pomicanje ka političkom centru.

Nedavna nas povijest uči što nas Spielbergova netočna generalizacija o beskrajnom krugu nasilja ne uči - da postoji konstruktivno i destruktivno nasilje. Trik je u raspoznavanju razlike. Ali to nas uči realnost, a ne nečija naracija.

David Brooks, NYT
European Jewish Press o reakcijama na film

Oznake:


Europski "dobri Židovi"


0 komentara

Prijevod članka Emanuelea Ottolenghi iz časopisa Commentary pod naslovom Europski 'dobri Židovi' uslijedit će postupno, s dolaskom više slobodnog vremena.


Opće je poznato da je antisemitizam u Zapadnoj Europi proteklih godina u porastu. Njegova učestalost i intenzitet uglavnom su koincidirali s porastom nasilja na Bliskom istoku i načinom na koji je taj sukob pokriven u europskim medijima. Međutim izražavanje antisemitizma ima svoju logiku, koja nije nužno povezana s bliskoistočnim nasilje. Naravno, Židovima se u Europi ne oduzima imovina, ili se oni proganjaju, ili deportiraju; ali oni su danas, u Europi, izloženi fizičkom nasilju, uvredama, defamacijama u medijima i intelektualnim krugovima, optužbama za nelojalnost i ostalom.

Svi su ovi napadi temeljito dokumentirani. Također su poznati čimbenici, koji su pridonijeli ovom usponu mržnje, a za koje se smatralo da su odavno iskorijenjeni iz pluralističke, tolerantne Europe. Ovi čimbenici uključuju otvoreno neprijateljstvo nekih europskih vlada prema državi Izrael i njihove aktivne simpatije prema arapskoj i palestinskoj stvari, čak do nivoa gdje se opravdava arapski terorizam protiv izraelskih židovskih civila; potreba, od strane nekih europskih elita da se ugosti agresivni i ubojiti antisemitizam unutar useljeničke muslimanske zajednice; kao i savezi europske ljevice i naprednog mišljenja iza ideje da je Izrael nova Nazi Njemačka, a prema kojoj su oni europski Židovi, koji podupiru državu Izrael, smješteni u rasističku kategoriju, dok se ne dokaže suprotno.

____________
Emanuele Ottolenghi, rođen je u Bologni i radi kao research fellow na St. Antony’s College, na Sveučilištu u Oxfordu, gdje se specijalizira iz područja izraelske politike i povijeti arapsko-izraelskog sukoba. Ovo je njegov prvi članak u časopisuCommentary.

O samom autoru članka više na ovom linku
Link na Commentary

Oznake:






IMPRESSUM
KOALICIJA


Tematski sadržaj bloga

Arhiv

Linkovi


ATOM 0.3